Dobro da Franjo nije bio Papa 91., jer bi pitao patrijarha Pavla smije li Vatikan priznati Hrvatsku

0
863
wikipedia

Rođen u Hrvatskoj, sa srcem u Srbiji

Milorad Pupovac ima smisla za samoreklamu i za izigravanje žrtve. Izigravanje žrtve je inače tipična taktika svakog obiteljskog i inog zlostavljača – radi se o nametanju krivnje. Pupovac pada brže od Ronalda kad mu se netko samo približi i viče „faul“. Ako je netko bio žrtva ovdje, na kolektivnoj razini, onda je to bila Hrvatska i Hrvati za vrijeme rata, nismo se napali sami. Ali Pupovac zna da je napad najbolja obrana.

Pa je tako nakon kmečanja i prenemaganja o tome kako je teško biti Srbin u Hrvatskoj (je, pogotovo njemu koji Hrvatsku promatra kroz prozor blindiranog vladinog auta) sad po Hrvatskoj polijepio plakate „Rođen u Hrvatskoj“. Kao, imam pravo tu bit. Imaš, samo nikom nije jasno zašto si još tu, kad te srce vuče tamo.

Inače, kad sam vidio taj plakat prvo sam si pomislio: „Čekaj Pupi, pa kolko je tebi godina?“ Ja obično u obrasce pišem da sam rođen u SFRJ. Kad pitaju za državu rođenja. Jer se onda tako zvala, nisam ja birao gdje ću se roditi. Nisam jugonostalgičar, nego je to stvar činjenica. Da sam rođen iza 91., bio bih rođen u Hrvatskoj. Uglavnom, Srbi su se borili da ne budu u Hrvatskoj a sad ispada da su u njoj i rođeni, kao da je oduvijek bila tu.

No, kad je već Pupovac rođen u Hrvatskoj, zašto je onda stalno po nekim antifašističko-četničkim dernecima u Srbiji, u društvu Vučića, gdje se obilježavaju ove i one patnje nebeskog naroda? Nedavno je išao u Niš, na obilježavanje godišnjice NATO discipliniranja Srbije, gdje je Vučić opet laprdao kako je namjera Oluje bila da se Srbi potpuno unište – a ne slučajno da se oslobodi Hrvatska, jer oni sebe ionako ne mogu vidjeti kao okupatore – kad oni negdje dođu onda su oslobodioci. Kasnije je rekao kako je „…u Nišu bio zbog ljudi koji su stradali u bombardiranju“, a nije išao „…po poruke nekih ljudi“. Zašto onda kritizira one koji idu u Bleiburg ili negdje gdje ima ustaških poruka i simbola? Idu zbog onih koji su nevini stradali, ne zbog „poruka nekih ljudi“.

Usput, što „rođen u Hrvatskoj“ ima s bombardiranjem Srbije? Je li onda bio i na Kosovu zbog onih koji su nevini stradali, recimo u Račku, gdje ih je pobila srpska vojska? Halo, Milorade, radi toga su vas i porokali, nisu iz čista mira! Radi napada na Hrvatsku je i bila Oluja, ne iz čista mira!

On i Jović se kandidiraju za Bruxelles, a Jović kaže da će tamo zastupati interese Srbije. A Pupovac je kao rođen u Hrvatskoj. Što SDSS ima s interesima Srbije, to je stranka registrirana u Hrvatskoj, biraju ih hrvatski građani – bili Srbi ili ne, i imaju odgovarati njima, ne Srbiji. Koja nije članica EU, pa tako nema pravo ni na zastupanje u europarlamentu. Najmanje preko bizantinske muljaže da predstavnika Srbije zapravo izaberu Hrvati, da im „daju“ jednog svog da im se nađe.

A usput, čisto za kraj, moram primijetiti da se nitko u Hrvatskoj ne usudi buniti, jer Pupovac poziva hrvatsku dijasporu srpske nacionalnosti da izađe na izbore. Koliko je samo bilo povike na glasanje dijaspore kad su Hrvati još glasali na izborima, kad su se još nekog ticali! Čak im je, smatram protuustavno i protivno europskim zakonima koji štite građanska prava, broj zastupnika ograničen, a glasovanje otežano. Za hrvatske građane Srbe to, jasno, ne važi.

Čekajte da pitam patrijarha…

Papa Franjo je izazvao prilično nezadovoljstvo među Hrvatima kad je na pitanje novinara Silvija Tomaševića o Stepincu, vraćajući se iz Skopja, rekao: “Stepinac je bio krepostan čovjek, stoga ga je Crkva proglasila blaženim. No, u određenom trenutku u procesu kanonizacije postoje nejasne točke, povijesne točke. Molio sam se, promišljao sam to, tražio sam savjete i vidio da trebam zatražiti pomoć Irineja. On je velik patrijarh. Irinej je pomogao, napravili smo zajedničko povijesno povjerenstvo i surađivali smo. I Irineju i meni jedini je interes istina. I da ne pogriješimo. Čemu bi služilo proglašenje sveca ako tu istina nije jasna? Nikomu to ne bi služilo“.

Na ovo, da je Irineju jedini interes istina, čovjek se može samo gorko nasmijati. To je čovjek koji je ispalio “Gdje god žive Srbi, to je Srbija“, lomio pogaču s ratnim zločincima Karadžićem i Mladićem, ispalio “može Kosovo biti oteto, biti okupirano kao što jeste danas, ali Srbija nikada ne može reći ‘mi to poklanjamo’“.

I, kao kruna svega, rekao je kako je razočaran “tragičnim ponašanjem braće rimokatolika” koji su, po njegovu mišljenju, “izazvali najveća stradanja Srba, a pritom nisu nikada iskazali kajanje niti uputili ispriku”. Da nije možda obratno, pope?

Papa Franjo je vatikanski Plenković. Tako ispada. On ima velikog patrijarha Irineja, Plenković ima Pupovca, da im rasvijetle što smiju, a što ne činiti, što je haram i ustašluk, a što je halal. Imamo sreće da Franjo nije bio Papa dok je bio rat, jer bi vjerojatno pitao patrijarha Pavla smije li Vatikan priznati Hrvatsku. Onda bi mu ovaj objasnio da je to ustaška država i da – ne. Ili bi možda osnovao zajedničku komisiju sa SPC da se utvrdi gdje trebaju biti granice Srbije.

‘Outanje’ na Petrovoj gori

Skupiše se 13. svibnja na Petrovoj gori antifašisti i Srbi. I to nedaleko od mjesta gdje je 1991. bio četnički štab i četnički Radio Petrova Gora koji je pozivao Srbe i antifašiste ovog kraja na ubijanje i progon Hrvata. A dan ranije, ili dva, su u Beogradu četnici proslavili antifašizam Draže Mihailovića, koji je naročito došao do izražaja u suradnji s Mussolinijevim antifašistima u Dalmaciji, gdje su zajedno palili hrvatska sela. Slavila se 77. obljetnica proboja ustaškog obruča kad su, kažu organizatori, spašene na tisuće antifašista i partizana. Ne kažu, je li među njima bilo i onih drugih antifašista. Ali kao da se puno razlikuju, ionako.

Bio je tamo i Milorad, odkukao svoje, izjadao se, pozdravio još žive sudionike NOB-a – ako je takvih bilo, što je malo vjerojatno jer bi najmlađi trebao imati oko 95 godina, žive su samo još njihove mirovine i povlastice. No, nije Milorad bio glavna zvijezda, ne.

Nego HDZ-ov načelnik općine, Nebojša Andrić, kojem je Pupovac posebno zahvalio i rekao da njegove riječi posebno cijeni.

A te riječi su bile poziv okupljenima da pomognu da na predstojećim euroizborima Milorad Pupovac uđe u Europski parlament. Još je rekao kako je uvjeren da je Pupovac čovjek koji će tamo lobirati za općine s kordunskog područja. Iako su i Jović, koji je bio tamo i Pupovac još davno najavili da će lobirati za Srbiju.

Andrić je još ispalio da današnje mlade generacije žive slobodu, kao nešto što je došlo samo od sebe, no za nju je kroz stoljeća proliveno puno krvi, parafrazirajući, vjerojatno nesvjesno, Tita („…mi smo more krvi prolili i nećemo dozvoliti…“).

Sad, nije da i prije nisu svi znali, ali HDZ je ovim konačno izašao iz ormara. Rezervna srpska stranka, reklo bi se. Ako ne prođe SDSS, Srbima uvijek ostaje HDZ. Malo je doduše neobično da član jedne stranke, HDZ-a, poziva birače da glasaju za drugu stranku, SDSS, s kojom formalno nisu u koaliciji i ne idu sa zajedničkom listom – obično se u normalnim demokracijama za takve stvari leti iz stranke, ali ovo baš i nije normalna demokracija, zar ne? Možda nagodinu i Vučić dođe održati govor, pa pozove da se glasa za HDZ. Usluga za uslugu, ne?

Ja na ovo mogu samo poručiti Srbima – Srbi, ako ovo čitate, nemojte glasati za SDSS. Ozbiljno. Ako ste Srbin trebali biste glasati za nekog drugog. Jer, glas za SDSS je glas za HDZ. Ozbiljno. Pa niste valjda ratovali protiv zengi, ustaša i kako ste ih sve zvali, Tuđmanovih bojovnika, da bi sad dali glas za HDZ?

Koji Puhovski laže?

Riječ „populizam“ je postala buzzword, poštapalica koja se koristi za diskreditiranje političkih protivnika. Prošlog sam se tjedna osvrnuo na to da je Žarko Puhovski zbog populizma napao suca Kolakušića, ustvrdivši na kraju, citiram: “Na kraju se pokaže da su svi trenutni populisti u Europi desničarski populisti, dok ljevičarskih populista nema, koliko god se o tome sada fantaziralo”.

No, kako sam odlučio i sam malo istražiti fenomen populizma, listajući što je tko od naših intelektualaca rekao o tome, naišao sam u časopisu „Ideje“ tekst Žarka Puhovskog od 26. lipnja 2017. gdje piše: “Pripisivanje populizma desnici višestruko je promašeno (ponajprije na primjerima iz Latinske Amerike to je posve očito)”.

Nakon toga preostaje samo postaviti pitanje Žarku Puhovskom: Koji Žarko Puhovski priča gluposti – onaj od preklani ili ovogodišnji? Istina da se intelektualci tog tipa ponekad zapletu u vlastite konstrukcije pa ispetljavajući se upadaju u proturječnosti, ali ovakav primjer skakanja samom sebi u usta je ipak rijedak i dragocjen.

Profesor prava Josipović misli da je likvidacija zarobljenog neprijatelja metkom u potiljak posve OK

Ivo Josipović nam se raspištoljio. Nakon što je nedavno napisao kako je samostan na Širokom Brijegu s fratrima koji su sudjelovali u ratnim operacijama na strani ustaša i Nijemaca bio legitiman vojni cilj, oprali su ga svi prohrvatski – ili kako se to ovdje kaže „desničarski“ – kolumnisti. On je odlučio obračunati se sa svima, primitivno izvrijeđavši Raspudića, Šolu, Sesardića, Ristića – pod naslovom koji govori o kulturi Ive Josipovića puno više od uglađene fasade profesora i klasičnog glazbenika: „Bijesni čopor protiv istine“. Izgleda da je lako istjerati partizana iz šume, ali da je teško istjerati šumu iz partizana. Proglašavati vrhunske intelektualce „bijesnim čoporom“ je ispod razine čak i partizanije, nakon tamo negdje 46.-47.

Kako god, u svom tekstu on ne iznosi nikakve argumente niti činjenice, već samo, u komunističkom stilu, optužuje imenovane kolumniste – ima ih dosta – da su smeće, ustaše, povijesni revizionisti, poraženi.

Zanimljivo, oni koji su devedesetih bili prvi za to da se sudi našim generalima u Haagu danas prvi proglašavaju povijesnim revizionistom onog tko uputi na činjenicu da su i partizani činili zločine, dapače ne malo njih. Taj im je automatski ustaša. Znači li to da su oni, obzirom na svoje inzistiranje na suđenju hrvatskim vojnicima koji su skrivili ratne zločine, zapravo četnici?

„Željom da od zla naprave dobro, od dobra zlo, ustašofili žele promijeniti vrijednosni sustav“, piše Josipović i lupeta o mržnji, nasilju i diskriminaciji. Jesmo li mi imali pravo pobiti neprijatelje – jer on tvrdi da su fratri opravdano ubijeni jer su bili na neprijateljskoj strani, ustaše – 95. kad su bježali u Srbiju?

Naime, stvar je vrlo jednostavna. Franjevci u širokobriješkom samostanu nisu poginuli ni u kakvim savezničkim bombardiranjima, borbama, niti bilo čemu takvom. Zna se kako su poginuli jer je ostalo svjedoka. Partizani su pokucali na vrata, fratri su im otvorili, ponudili ih večerom, partizani su ih odveli u podrum i kasnije likvidirali većinu njih metkom u potiljak. Dio je odveden u noć i likvidiran izvan samostana.

Dakle, tu se radi jednostavno o tome da jedan profesor prava, u ime propale i zločinačke komunističke ideologije – ništa manje zločinačke od one ideologije koja je vodila Hitlera i njegove kvislinge i na koju se on obrušava, ne iz principijelnih razloga očito, već zato jer je nacizam njegovom komunizmu konkurencija, konkurentska banda – pravda likvidaciju zarobljenika metkom u potiljak time što su surađivali s neprijateljem. Bez obzira što se sad vadi da nije na to mislio, jest, jer koliko je poznato niti jedan širokobriješki fratar iz samostana nije ubijen u borbama s partizanima, oni su likvidirani. I to jedan profesor prava! I bivši predsjednik! Sramota za Hrvatsku, i glede pravne struke i glede toga tko nam je bio predsjednik.

Ah, da, i kad se Josipović ograđuje, da se ogradim i ja. Nisam povjesničar niti Hercegovac i ne da mi se istraživati kontradiktorne tvrdnje o tome kakva je bila uloga fratara u ratu. Jesu li bili ustaše ili ne. Čak i da su klali nevinu dječicu, to ne opravdava likvidaciju zarobljenika metkom u čelo, bez suda i suđenja. Profesor prava bi to trebao znati.

Dan žalosti u Puli

Pulski gradonačelnik Boris Miletić izjavio je nakon što je sud otvorio stečaj Uljanika kako će ova Vlada ostati zapamćena kao Vlada koja je potpisala kapitulaciju hrvatskog gospodarstva, te će u Puli biti proglašen dan žalosti! Dakle, čuo sam svašta, ali ne i da se dan žalosti proglašava za poduzećem – i to onim koje već desetljećima koči bilo kakav razvoj Pule, jer sve što se zaradi na turizmu ode na pokrivanje njihovih gubitaka. A na turizmu se zaradi triput manje nego što bi se moglo, jer turisti ne vole posjećivati mjesta u kojima je u centru smještena teška, i to gubitaška, industrija. Valjda bi trebalo proglasiti u Hrvatskoj dan radosti jer nam je skinut s vrata jedan ogromni parazit koji nam je isisao iz novčanika desetak milijardi kuna u zadnjih par desetljeća. Sami izračunajte koliko po stanovniku.

A i Miletić se, kad se govori o propasti Uljanika, mora prvo pogledati u ogledalo, jer svi znamo da je Uprava Uljanika koja ga je pokopala bila IDS-ova, ne HDZ-ova. Ako nije znao kako će Uljanik završiti, i da nema te vlade koja može spasiti poduzeće koje gubi milijardu kuna godišnje i koje najmanje gubi kad ne radi ništa, onda bi možda trebao ići raditi nešto lakše od gradonačelničkog posla.

Pula je grad koji za sebe misli da je progresivan, a zaostao je u 19. stoljeću. Masu je gradova po Europi, od Belgije do Škotske i dalje, pa i do propalog Detroita u SAD, koji nisu na vrijeme obavili tranziciju iz industrijskog u postindustrijsko, informatičko društvo, a Pula je eklatantan primjer. Ti gradovi su redom siromašni, puni narkomana i kriminala, a teška industrija im nagrđuje izgled i zagađuje zrak.

Pula nije siromašna, ali je puna narkomana. Najviše narkomana i kriminala je kod nas, statistički, u Istri, a Pula je uvijek pri vrhu po tim statistikama. To je slučaj svugdje gdje se nekoć živjelo od teške industrije.

Samo što Pula nije imala pristojnosti svoju tešku industriju na vrijeme pokopati: Tamo je još uvijek grijeh spomenuti da bi tamo gdje je Uljanik trebalo graditi hotele. Mislim, budimo realni, pa koliko gradova u svijetu ima još uvijek pogone teške industrije usred grada? Valjda je svakom jasno da bi se taj prostor mogao, i morao upotrijebiti korisnije. Ili možda i vi mislite da ne? Onda vjerojatno mislite i da bismo na Trgu bana Jelačića trebali ukloniti hotel Dubrovnik i kafiće, pa sagraditi na njegovom rubu kakvu tvorničetinu. I rastjerati turiste kojih je Zagreb pun cijelu godinu. „Jer trebamo živjeti od proizvodnje, turizam nije ozbiljan posao, od toga se ne može živjeti“. Da sam dobio kunu svaki put kad sam čuo tu kretenariju, danas bih bio bogat!

Ne, od turizma se ne može živjeti. Zato Dubrovnik propada, a Pula cvate. Najbolje se živi od proizvodnje koja proizvede gubitak od sto milijuna kuna po svakom brodu kojeg proda. Kad potrošite sto nečeg, sto kuna, da biste napravili nešto što ćete prodati za pedeset, to je super.    I sad, kad je sud konačno smogao pristojnosti da ubije Uljanik, iako Plenković još uvijek sanja Kineze koji će doći s vrećom dolara i „spasiti proizvodnju“ gubitaka, gradonačelnik Miletić, umjesto da proslavi što se Puli otvara mogućnost da konačno uđe u 20. stoljeće, ako ne već 21,. da iskoristi svoju obalu, da joj ona umjesto gubitaka počne nositi dobit, da zaposli stručnjake svih vrsta koje turizam treba – a treba sve, od arhitekata i umjetnika do ekonomista i doktora – umjesto fizičkih radnika, uglavnom iz BiH, koji čekićaju ruzinu s brodova za minimalac – on proglašava dan žalosti za krepanim ostatkom socrealizma, koji se ovako dugo održao samo zato jer u ovoj zemlji nitko ne sluša zdrav razum i ekonomsku logiku – a logika je, ako na nečem uporno gubiš novac, idi radi nešto drugo, ili jednostavno nemoj raditi ništa, manja je šteta. Što se vidi i iz slijedećeg primjera.

I onaj drugi škver…

Da problemi naše brodogradnje nisu vezani samo za Pulu, i samo za paradržavna, navodno privatna brodogradilišta poput pokojnog Uljanika, dokazuje primjer splitskog, sada konačno stvarno privatnog, Brodosplita.

Slobodna Dalmacija piše, pod naslovom “Škver u šoku, ostaju bez pola milijarde kuna?”, kako najveći jedrenjak na svijetu, 162 metra dugački “Flying Clipper”, s kojim se Brodosplit rado hvali, ni nakon četiri godine rada nije završen. Navodno naručitelj iz Monte Carla gubi strpljenje i želi otkazati gradnju, čime bi Brodosplit ostao bez pedeset do sto milijuna dolara. Brod je trebao biti gotov u ljeto 2017., sada je 2019. i kad će brod biti gotov, ne zna se. Istina, kašnjenje nije u cijelosti na Brodosplitu, već dijelom i na naručitelju i na trećoj strani koja je trebala napraviti jarbole, a nije, pa ih sad radi Brodosplit, koji za to nije ekipiran.

No, poanta je nastavna na onu u Puli. Desetljećima slušamo o hrvatskoj stručnosti i pameti i neviđenom znanju u području brodogradnje, a u stvarnosti svaka veća narudžba još od Berge Istre završi maestralnim neuspjehom: U njenom slučaju i slučaju sestrinske Berge Vange potonućem, u slučaju čuvenih Izabele i Amorele iz osamdesetih, zbog kašnjenja s isporukom koje nas je koštalo ogromnih penala i troškova izrade broda koji su debelo prelazili njegovu cijenu. Sad se sramotimo jer je u Puli novac kojim je trebao biti gotov novi ponos naše brodogradnje, Scenic eclipse, potrošen na druge projekte, a brod je ostao nezavršen u Puli, iako plaćen u cijelosti. Usput, i on je trebao biti gotov lani, a još nije. Dovršit će ga negdje drugdje.

Ono jaružalo o kom se isto s toliko ponosa govorilo u dnevnicima, Jan de Nul ne može otegliti da ga završi negdje drugdje, jer Uljanikovci u tri mjeseca nisu bili u stanju brod pripremiti za tegljenje, pa je vlasnik odlučio naplatiti milijardu kuna jamstava od države, a s brodom neka Hrvatska radi što zna kad i bude gotov. Ako ikad bude gotov.

Zašto se mi, zapravo, i dalje sramotimo s brodogradnjom, umjesto da sami sebi priznamo da nam taj posao baš i ne ide, da se nitko ne sjeća kad smo zadnji put nekom brod isporučili u roku, i da prestanemo lagati sami sebi kako smo jako kompetentni u tome, kako imamo stručnjake, kako znamo napraviti što Kinezi ne znaju… vraga, pa Kinezi imaju inženjere među najboljima na svijetu, i tehničke fakultete!

Jednostavno, to je posao u kojem Hrvatska više danas nije konkurentna. Ako je nekad i bila, iz nekih razloga, danas više nije. Kao što Engleska više nije konkurentna u proizvodnji tekstila: ako je u 19. stoljeću mogla izvoziti tekstil iz svojih tvornica u Aziju i Afriku i bogatiti se na industrijskoj proizvodnji, jer je drugdje još nisu imali, danas može samo uvoziti tekstil iz Azije, nikako ga prodavati tamo (ako nije nešto ekstra skupo). I ako smo mi ikad mogli doći do jeftinog čelika i još jeftinijeg socijalističkog rada i prodati nekakav brod uz dobit, dok još u Koreji nisu znali kako izgleda visoka peć i dok su u Kini tamanili vrapce, to više nije tako. Treba sebi priznati da Korejci s duplo manje radnika naprave pet puta više brodova u istom takvom škveru, i ići dalje.