Dvije stranke, ali jedna partija
HDZ je napravio oštar zaokret lijevo pa dolje, a Hrvatska je, očekivano, ratificirala Istanbulsku konvenciju, što je popraćeno velikim pljeskom SDP-ovaca HDZ-ovcima i prosvjednim skupom na splitskoj Rivi. Koji, jasno, ništa nije promijenio, niti je mogao. No, ratifikacija je, zapravo, otkrila koliko je HDZ postao svjetonazorski blizak SDP-u. Danas je, zapravo, nemoguće pronaći i jedno bitno političko ili svjetonazorsko pitanje u kojem bi se HDZ razlikovao od SDP-a!
Obje stranke, oba krila partije, su za Istanbulsku. Obje stranke nisu za to da se zabrani petokraka, ali jesu da se zabrani ZDS. Obje stranke su proeuropske, proameričke i antiruske. Obje stranke su za to da se Srbiju što prije primi u EU. Obje su za legalan i dostupan pobačaj. I tako dalje. Postavite bilo koje svjetonazorsko pitanje i dobit ćete manje-više jednak odgovor od oba krila partije! Samo, možda, umotan u drugi celofan. Praktički smo vratili jednostranačje, za koga god glasali – svejedno vam. Osim ako ne glasate za neke redikule, onda vam može biti i gore. HDZ je definitivno prodao vjeru za večeru i principe za vlast i podršku izvana, a sve drugo je šuplja priča.
Milanović, koji mudrije zbori kad je u oporbi, nego kad je na vlasti, ne tako davno se zapitao što Plenković uopće radi u HDZ-u i zašto nije lider SDP-a? A i ja ovdje, još od njegovog izbora na čelo HDZ-a govorim da bi on, zapravo, komotno mogao voditi SDP – možda ne baš lijevo krilo gdje su Stazić i slični, za to treba biti posebna vrsta pokvarenjaka, ali stranku kao cjelinu bi mogao.
A ovako se doveo u poziciju da protiv njegove politike masovno prosvjeduju birači HDZ-a, dok mu oni iz suprotnog tabora aplaudiraju: policija je ovaj put napredovala i na prosvjedu izbrojala, poput Todorića, 19.000 ljudi, da ne bude okruglih 20.000 i nisu rekli da su čekali trajekt za Brač, a u Saboru su u raspravi izbrojali koliko je ubijenih žena bilo do ratifikacije Istanbulske konvencije. Hoće li sad početi brojiti ubijene žene nakon ratifikacije Istanbulske konvencije? I ima li ih više ili manje? Ili bar brojiti i ubijene muževe, jer svako malo neki bude u novinama, a statistike nigdje…
Ne, naravno, jer niti u jednoj zemlji ratifikacijom nije došlo do napretka, samo do većih troškova i – nazadovanja, prouzročenog među ostalim i uvozom imigranata iz kultura gdje se grupno seksualno zlostavljanje žena na događanjima na otvorenom, smatra dijelom tradicije i narodnim običajem. A taj uvoz zagovaraju isti oni koji zagovaraju i ratifikaciju Konvencije. Oni govore u Saboru da će Konvencija spriječiti genitalno sakaćenje žena, koje ne postoji u Hrvatskoj. Kako? Tako što ćemo prvo uvesti one koji to svojim ženama rade, očito!
Struja koja je u Saboru bila protiv ratifikacije je nedvojbeno imala bolje argumente, od nepotrebnosti, skupoće, niske stope nasilja u Hrvatskoj, toga da ne postoje nikakvi podaci da je IK igdje ikom pomogla, osim moralizatoricama iz NGO-a, pravnih dvojbi, do narušavanja principa ravnopravnosti građana pred zakonom i narušavanja suvereniteta RH. A tu su i dvojbe u stvarne namjere onih koji stoje iza ratifikacije. Argumenti za ratifikaciju su uglavnom bili iz filma „Glup i gluplji“: Je li netko nekad izbrojio koliko crnci u SAD-u ubiju i orobe bijelaca, zaključio da su šanse da će crnac ubiti bijelca višestruko veće nego obratno na jednak broj jednih i drugih i zatražio, temeljem tih statistika, da se donese i ratificira poseban anticrnački zakon koji će štititi ugrožene bijelce od crnaca koji ih zlostavljaju, po logici da nismo svi ravnopravni zato jer nismo svi jednako ugroženi? Siguran sam da će higijeničari političke korektnosti biti zgroženi time što sam to uopće spomenuo, no princip je isti.
No, pozabavimo se još samo malo brojevima. Zanimljiva je računica koja pokazuje da je 30 zastupnika koji su glasali protiv ratifikacije Istanbulske konvencije dobilo 160.596 preferencijalnih glasova birača, a 110 zastupnika koji su glasali za – 139.313 preferencijalnih glasova birača. Toliko o izbornom sustavu…
Umijeće vrijeđanja Anke Mrak Taritaš
Izglasavanje Konvencije za koju premijer kaže da će nas izvesti iz mraka srednjevjekovlja i uvesti nas u red naprednih država, uz Tursku, Bosnu i Srbiju, nije usrećilo samo SDP-ovce. I Anka Mrak-Taritaš, koja je odbila ući u koaliciju s HDZ-om s ostatkom svoje bivše stranke i osnovala GLAS je – presretna.
Ona je izglasavanje popratila riječima: “Umjesto komentara treba imati smiješak na licu i ponosna sam da je više od dvije trećine zastupnika glasalo za Istanbulsku. Premijer ima svoju priču koju mora odraditi unutar HDZ-a. Ako netko ima grč u grlu, to je njegov problem. Ne želim svojoj djeci da žive u zemlji tipa Poljske ili Mađarske”, komentirala je Anka Mrak Taritaš.
Zemlje tipa Poljske i Mađarske, međutim, imaju gospodarski rast kakav Hrvatska može samo sanjati, a Mađarska i stopu nezaposlenosti od oko 4 posto. A iako ljudi iseljavaju i iz te dvije zemlje – čisto zato jer mogu, jer su EU i jer ih ništa ne sprječava ići raditi bilo gdje unutar EU-a i za to im ne trebaju nikakvi papiri, to iseljavanje nije poprimilo razmjere demografske katastrofe. Za razliku od Hrvatske, gdje ljudi glasaju nogama protiv takvih poput Anke Mrak. Koja je uz Milanovića bila na vlasti u vrijeme kada je krenuo veliki egzodus Hrvata u Irsku i dalje.
Ali, eto, ako je vjerovati Anki Mrak Taritaš, Hrvati će sad radije ostajati u progresivnoj Hrvatskoj koja je ratificirala Istanbulsku, umjesto da bježe u zaostalu i katolibansku Irsku, koja je nije ratificirala, i koja, o, užasa, ne dopušta niti pobačaj. Uopće. A da nismo ratificirali Konvenciju, djeca bi nam vjerojatno bježala u Bosnu, Albaniju i Srbiju. Koje su ju ratificirale, pa time spadaju među države u kojima Anka Mrak Taritaš želi živjeti.
Anki, ipak, preporučujem da posjeti Budimpeštu. Mogla bi se iznenaditi. Jer, dok je Mađarska danas spaceship Enterprise u odnosu na onu koju pamtimo iz vremena kad smo išli u Nagykanizsu po jeftinu salamu i još jeftinij sir, nelustrirana Hrvatska se i nije tako jako promijenila.
Domaće laži o stranim događanjima
HINA bi se komotno mogla zvati – „Glas Amerike“. Dok su Amerikanci, Rusi i Francuzi bombardirali Siriju, HINA nas je bombardirala vijestima u kojima se uvijek uredno spominje „Assadov režim“, iako je režim u Siriji demokratski, a Assad legitimno izabrani predsjednik, u kojima se ne dovodi u sumnju napad bojnim otrovima na civile u Doumi, u kojima nitko ne vidi ništa čudno u tome što je Sirija bombardirana dan prije nego što će u Siriju stići stručnjaci UN-a koji će ustvrditi je li ikakvog napada bilo i s čije strane po receptu „pucaj prvo, pitanja postavljaj kasnije“ i koje, općenito, zvuče kao propaganda najniže vrste. Bilo bi dobro kad bi HINA tako propagandistički nastupala kad su u pitanju interesi RH!
No, zanimljivo je da i njima i većini medija u Hrvatskoj „promiče“, očito namjerno, jer je sve skupa preočito, da je priča o Siriji i bojnim otrovima totalno šuplja. Ne, znate da nisam sklon teorijama zavjera – ali, pobogu! Čitajući komentare na Daily Mailu ispod današnje priče o djevojčici iz Sirije, Masi, koja je postala simbolom stradanja djece u više nego suspektnom „kemijskom napadu“ koji je za HINA-u neupitan – a koja je tri dana nakon napada osvanula živa, zdrava i neozlijeđena na teritoriju pod kontrolom terorista iz Al Quaide, kojima tepamo da su „oporba Assadovom režimu“, i njenog video-intervjua koji je više nego očita propaganda i gluma (djeca od sedam godina ne govore tako i to što ona opisuje nema veze s onim kako po svim udžbenicima izgleda kemijski napad!) – očito je da bar jedno 90 posto Engleza smatra da je cijela priča o bojnim otrovima ili čista izmišljotina ili „False flag“ operacija. Tim više, što je Assad zadnja osoba kojoj je bilo u interesu tako nešto napraviti – iz Doume i Istočne Gute su posljednji preostali „pobunjenici“ evakuirani prethodno, prije napada, dogovorenim konvojem vladinim autobusima na teritorij pod kontrolom Al Quaide. Čemu trovati plinom enklavu pobune, koja se ionako već predala? Tko pobjedu dovodi u pitanje činom koji bi mogao cijelu međunarodnu javnost okrenuti protiv njega?
Dok čak i Britanci i Amerikanci većinom u svemu vide bezočnu propagandu, a Masu uspoređuju s Banom iz Alepa koja je mjesecima tweetala pozivajući zapad da sravni Assada sa zemljom jer ubija djecu, na savršenom engleskom, da bi po izlasku iz Alepa u konvoju ispalo da ona uopće ne govori engleski i da je u njeno ime tweetao Isilovac, dotle HINA sve skupa uopće ne dovodi u pitanje. Državna agencija se ipak ne bi trebala baviti propagandom, osim u našem interesu – a i to je pitanje. I tu je na dugi rok objektivnost i vjerodostojnost bolja politika.
Hrvatska na strani saveznika
Mi smo davno još, kao klinci u kvartu, naučili da se ne petljamo u „šoru“ kad se tuku veliki dečki i da ne uzimamo stranu, jer će nas u najboljem slučaju kasnije oni drugi, čiju stranu nismo uzeli, naći nasamo, a u svakom slučaju ćemo stradati kad-tad. Naučili smo da si moramo biti dobri sa svim kvartovskim „štemerima“, ali opet ne predobri niti s jednim. Da im se ne smijemo zamjerati, ali ni ulizivati im se, jer ćemo se time zamjeriti konkurentskoj bandi. Naučili smo da ih ne smijemo ni provocirati, naravno, jer se za to dobivaju batine. Jednostavno, naučili smo se držati dalje od problema – a to je značilo, dalje od tipova koji su prodavali cigle, kako nam ne bi razbili ono što nećemo spomenuti.
Čak je i Milanović takve stvari uglavnom kužio, iako inače nije baš nasjajnija lampica u lusteru. Plenković to baš ne kuži, jer nije odrastao s kvartovskim klincima, nego očito malo po strani od takvih grubosti. Zato je Hrvatska svesrdno podržala bombardiranje Sirije. I za to dobila pohvale i tapšanje po glavici od SAD-a.
E sad, vi možete misliti što hoćete o Assadu, Putinu i tome je li kemijskog oružja bilo. No, zapad očito već dugo traži bilo kakvu izliku za napad na Siriju iz interesa, a sad se licemjerno zgraža nad navodnim napadom kemijskim oružjem na civile – nakon što su milijuni civila poginuli i izbjegli u ratovima i revolucijama koje je pokrenuo SAD u sklopu „Arapskog proljeća“. To je, najblaže rečeno, neprincipijelna politika, a postoji i teža riječ. A što tek reći o njihovoj brizi za demokraciju u Siriji koja se svodi na podršku onima koji žele svrgnuti legalno izabranu vlast, a istodobno dopuštaju svojim antidemokratskim savzenicima iz Saudijske Arabije da nesmetano ratuju u Jemenu?
Mi u Hrvatskoj, dakle, službeno podržavamo priču koja kaže da je gađan centar za istraživanje i proizvodnju bojnih otrova u gusto naseljenom dijelu grada, razoren je, a pritom ni kap bojnih otrova nije iscurila u atmosferu – ni klora, ni ničeg od čeg se oni rade. A da stvar bude ljepša, ta četvrt Barzeh, je do prošlog ljeta bila pod kontrolom džihadista!? Koji su sačuvali tijekom godina okupacije sva postrojenja i menzure netaknute!? Ili je Assad sagradio centar za bojne otrove za dva-tri mjeseca? Mislim, onako laički, tko bi normalan granatirao tvornicu ili skladište bojnih otrova usred milijunskog grada kako bi zaštitio civile od “režima” koji ih napada bojnim otrovima?
Uz takvu politiku i propagandu koja vrijeđa svačiju inteligenciju, ne treba stajati, neovisno o tome tko je Assad i tko je Putin. Rusija je disident u današnjem svijetu političke korektnosti, oni su možda divlji Slaveni s istoka, možda su i prirodni saveznik Srbije, ali oni ne žele prihvatiti “novu vjeru” (lgbtq, naci-femizimam, eko fanatizam, politička korektnost) i to je pravi problem. Jer, imperiji se ne šire oružjem ,koliko kulturom i vjerom, uvjerenjima i vrijednostima.
Priče o tome da “Hrvatska spada uz zapad i SAD” su u ovom trentutku smislene koliko i priče iz 41., da nam je Njemačka prirodni saveznik. Je, bila je, s te strane, a ne Rusija, Rusija to nije niti danas, samo što je sve skupa završilo loše, prije svega za nas. Veliki se uvijek izvuku. A Hrvatska je sigurno puno više bila kulturološki vezana za Germane, nego je ikad bila za Anglosaksonce. Dakle, u ovakvim stvarima, više nego mutnim, više je nego preporučljivo držati se po strani koliko god je to realno moguće. A ne se gurati u prve borbene redove: potrošna smo roba!
Beljakova pušiona
Kad god se pitate tko je u oporbi bedastiji, Pernar ili mali Bero, uvijek uleti Beljak da dvoboj pretvori u troboj. Pa je sad u NU2 uletio s pričom kak’ bi on strogo sa svim korisncima i dilerima droge, 10 godina robije minimum, al’ ne za travu, to bi dozvolio. Jer si i on zapali frulu tu i tamo. Ak’ ne mora sam iz svog džepa platiti, odnosno, kako je rekao, ako ga netko ponudi s jointom. I ako je trava domaće proizvodnje. A ne neka albanska ili bosanska travuljina. S te strane, on je nešto kao Keith Richards, koji je rekao da nikad nije imao problema s drogom. Samo s policijom.
Ja ovdje prisutnima mogu, ako koga zanima, reći da ne večeram po ribljim restoranima. Osim ako mi netko ne plati večeru. I ako je riba domaća, oborita, iz Jadrana. I ako uz nju ide vrhunsko vino. Koje isto nikad ne pijem. Osim kad me ponude.
Zašto si od saborske plaće sam ne kupi vrećicu, ako već voli pušiti travu, i kako zna koje je proizvodnje trava obzirom da na vrećicama ilegalnih supstanci nema legalne deklaracije o porijeklu proizvoda, nije objasnio. Ono što je jasno da bi on, recimo, davao ljudima za krađu auta deset godina robije. Al’ za krađu radio kazetofona iz auta ništa, jer se to i njemu nekad omakne.
A da ne bi ostalo samo na tome, Beljak je održao slovo kako je alkohol opasniji od droge. I to kao šef strančice koja ono malo potpore što joj je ostalo ima u vinorodnim krajevima, gdje baš ne puše travu, ali si vole popit rakijicu ujutro i koju čašu vina tu i tamo. I usput je održao cijelu lijevoliberalnu litaniju, kao da se bori za birače Živog zida! A HSS je dosad, uglavnom, funkcionirao kao seljački sindikat, okupljajući biračko tijelo koje je po prirodi stvari – konzervativno!
Dakle, u situaciji kad je na desnici otvoren brisani prostor veličine Teksasa, kojeg je HDZ napustio, propali pravaši ga ne mogu napuniti jer pravaške priče malo koga još zanimaju, a Esih i Hasanbegović ne mogu preko par postotaka glasova zbog prevelikog fokusa na ideološke teme, kad je otvoren prostor u koji bi HSS, s jednom Marijanom Petir i te kako mogao uskočiti i probiti se na treće mjesto među strankama, Beljak i dalje vuče svoju nakupinu uhljeba i parazita ulijevo. I prema nestanku najstarije hrvatske stranke i zacijelo povijesno najslavnije i najmanje kontroverzne.
Marš – za što točno?
Marš za znanost je održan u prisustvu nekoliko stotina ljudi, većinom političara a ne znanstvenika, u Zagrebu i Splitu. Znači li to da Hrvati preziru znanost? Ne, samo smatraju da je taj marš, zapravo, politikantsko ljevičarenje, a vjerojatno i da nema potrebe ni smisla za znanost „marširati“, kako kažu organizatori.
No, po nekim parolama s ovogodišnjeg marša, moglo bi se zaključiti da ti koji marširaju i nisu bog zna što obrazovani. „Za znanost protiv testiranja na životinjama“? A da testiramo na vama, dame i gospodo, drugarice i drugovi, osobe, ili što već jeste? „Mi smo ostaše“ – duhovito, no kakve veze ima sa znanošću? A rekli ste da neće biti politike? „Ne trebamo se povijati pred… businessom“? Gospodo, jeste li ikad čuli da je ekonomija – znanost? A ekonometrija i prilično egzaktna, sviđalo se vama ili ne. Obožavam mulce u brandiranim tenisicama i s iphoneima koje su im kupili mama i tata koji seruckaju protiv „businessa“!
A onda, „najveći neprijatelj znanosti nije neznanje, nego iluzija znanja“? Da. Iluzija znanja je ono što njih pokreće i, naravno, animozitet prema kršćanstvu koji se usađuje sustavno kroz odgoj i obrazovanje još otkad je država preuzela potonje od Crkve koja je obrazovni sustav i stvorila.
Pa smo tako, kao krunu svega, mogli i na prosvjedu i čuti staro i poznato trolanje kako bismo učili da je zemlja ravna ploča kad bi bilo po Crkvi i kršćanima. Kad ne bi bili takvi neznalice kakvi jesu, znali bi kako je priča da je Katolička crkva ili znanost u kršćanskom svijetu ikad podržavala to da je zemlja ravna ploča, zapravo podvala koju su u 19. stoljeću, temeljem grubog falsificiranja povijesti podmetnuli antikršćanski autori kao što je John William Draper (“Povijest sukoba između religije i znanosti”, 1874.) i Andrew Dickson (“Whiteova povijest rata znanosti s teologijom u kršćanstvu“, 1896.). Ateisti i agnostici zagovarali su teze o tim sukobima za svoje vlastite svrhe, no povijesna istraživanja postupno su pokazala da su Draper i White širili više fantazije nego činjenice u njihovim nastojanjima da dokažu da su znanost i religija u vječnom sukobu. Već sto godina niti jedan ozbiljan povjesničar znanosti ne smatra da je ikad među kršćanskim učenim ljudima postojalo ikakvo uvjerenje da je zemlja ravna ploča.
Stephen Jay Gould, čuveni američki znanstvenik s Harvarda, povjesničar znanosti, je jasno ustvrdio: “Nikad nije postojalo doba ‘mraka ravne zemlje’ među znanstvenicima, neovisno o tome kako je generalno pučanstvo sebi konceptualiziralo naš planet onda i sad… svi spomena vrijedni srednjevjekovni kršćanski znanstvenici su prihvatili to da je zemlja kugla, kao utvrđenu astronomsku činjenicu”.
No, to su znanstvene činjenice koje do Sorosevih znanstvenih limenih vojnika još nisu doprle.
Paranoja na desnici i zabrana savjesti
Prilično je jasno da su tajnicima HDZ-a, Miri Kovaču i Davoru Ivi Stieru, nakon javnog suprotstavljanja ratifikaciji Istanbulske konvencije, dani u HDZ-u – odbrojani. Jer, kako su nam lijepo poručili iz HDZ-a, glasanje po savjesti nije opcija, obzirom da ste se ulaskom u HDZ odrekli savjesti. I imate glasati kako Plenković naredi, jer Plenković demokratski vodi HDZ, za razliku od antidemokratskog prethodnika, a to znači da je svatko tko glasa drukčije od partijske direktive – neprijatelj demokracije kao takve.
Demokracija u HDZ-u, očito, napreduje i svi njeni protivnici će uskoro biti izbačeni iz stranke, a trebaju biti sretni i da nisu u zatvoru.
Ali, zašto to Plenković može raditi? Jer je hrvatska desnica više nego naivna. A naivna je upravo zato jer je sumnjičava do boli prema svima i svakom, paranoična, isprepadana. Svi su Udba, svi su izdajice, desnica nerijetko uopće ne uvažava političke realnosti.
Tako je Karamarko odletio, jer nitko u HDZ-u nije stao iza njega, jer je Udba (Manolić i ekipa) proširila priču da je Karamarko udbaš, a hrvatska desnica, takva kakva već je, priču je popušila jer većini njih je dovoljno reći: „Ovaj ti je udbaš“, da ne primijete ni značku na reveru tog koji im je to rekao.
Tako im je Plenković oteo HDZ, a tako će ga sad i sanitizirati od svega što je desno od Junckera: desnica neće podržati Stiera i Kovača jer su za njih to „izdajice“. Jer nisu glasali protiv Dalić (čime bi stvarno izdali stranku i ispali nelojalni, ne Plenkoviću nego organizaciji, svjetonazorska pitanja su jedno, a politička drugo i tu se ne glasa po savjesti, nego po pripadnosti stranci! A ne bi sigurno srušili Plenkovića). Optužuje ih se da je sve to gluma, igra, namještaljka, da zašto nisu istupili iz stranke, a s druge strane će se onda pričati – „ne damo HDZ Plenkoviću“.
Na žalost, s takvim načinom razmišljanja i s takvim odnosom prema svojim ljudima, desnica u Hrvatskoj nikad neće prijeći 10 posto na izborima, niti imati svoj HDZ.