Dečki s Knežije i čepinska skupina pokušavaju preuzeti Dinamo i HNS!

7dnevno

I prije devet godina, ali tada kao 'krilni igrači', isti su tipovi sumnjive prošlosti, pokušali preuzeti Hrvatski nogometni savez, ali dok su oni spremali upasti u Kuću nogometa i napraviti rusvaj, ne bi li prestrašili tada vladajuće, Mamić je hodao terenom s torbama i osiguravao glasove za Vlatka Markovića. Danas su ti isti tipovi izrasli u centarfore, imaju moć, novac i upliv u brojne bitne institucije, te saveznike unutar HNS-a i Dinama, dok Mamić kleči na Brdu Ukazanja. Nemoćan da kontrolira čak i neke koji su se do jučer kleli u njega i kojima je osigurao 15 godina lagodnog života i brdo love. Jedan od njih je Tomislav Marčinko, koji se sve češće viđa u Plazi, na kavi s dečkima s Knežije. Nerijetko među njih navrati i Marijan Kustić, novo lice HDZ-a, odnedavno glavni direktor u HNS-u, koji je baš, kao slučajno, izabrao pohoditi teretanu nadomak Plaze…

„Oni“ već drže Zagreb i stvarni su gospodari Milana Bandića; nakana im je preuzeti Dinamo, pa onda i Hrvatski nogometni savez, a na kraju i zagospodariti cijelom Hrvatskom. Nije nam to rekao tko god, svoju zloslutnju izrekao nam je godinama već visokorangirani čovjek u policijsko-obavještajnom aparatu, vidljivo frustriran da prečesto na klackalici između obavještajnog, policijskog i pravosudnog posla na jednoj strani, te političke volje na drugoj, pobjedu odnosi politika, neodlučna, proračunata, ucijenjena, ustrašena, nerijetko i sama korumpirana. Posljedica je današnja „spaljena zemlja“, financijski opelješena i iscrpljena, te ljudski izdana i opustošena Hrvatska, zarobljena interesnim komplotima, klijentelističkim mrežama i koruptivnim hobotnicama. Bez istinske katarze, čeka nas dugi smrtni hropac…

Politika, odnosno oni koji su u poziciji vlasti i moći, napokon bi svoju široku paletu alata i trebali i morali početi koristiti za opće dobro i boljitak svih, a ne za uskogrudne ciljeve, besramnu samopromociju, pohlepno zgrtanje i bahato učvršćivanje svoje nedodirljivosti. Morali bi i trebali stati hrabro i odlučno nasuprot svijeta tame u kojem svoje ambiciozne planove kuju danas stvarni gospodari Zagreba i zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, sutra unosnih nogometnih platformi, preksutra nekih drugih resursa što još zamamno svijetle pred očima nezasitnih predatora, koji svoje šape nastoje staviti na sve što još vrijedi.

Tko su – „oni“? „Oni“ su čepinski „mališani“, kako se ironično naziva zloglasna kriminalna čepinska skupina, te dečki s Knežije, točnije dio preostalih pripadnika koji su krajem 1999. označeni kao klan pokojnog Zlatka Bagarića. Lov na njih započeo je kad je u pokušaju jednog od niza neuspjelih atentata na Vjeku Sliška, smrtno stradao slučajni prolaznik, Zoran Domini.

Nesretna žrtva našla se u krivo vrijeme na krivom mjestu, 50 minuta iza ponoći; nakon što je posvršavao svoje poslove, zaputio se pješice vrhom Preradovićeve ulice, nadomak Cvjetnoga trga. Napravio je nekoliko koraka, spremao se zaobići džip koji je bio parkiran u pješačkoj zoni, kad je iz dubine Preradovićeve doletio projektil iz ručnog bacača, udario u stražnji dio blindiranog džipa, odbio se i pogodio ga u trbuh. Smrt slučajnog prolaznika bila je okidač da vladajući HDZ, nekoliko mjeseci prije nego će potonuti na parlamentarnim izborima 2000., krene obračun s organiziranim kriminalom.

Prvo spominjanje zločinačke organizacije…

Istog trenutka započeo je veliki lov na ljude iz podzemlja, označene kao pripadnici klana pokojnog Zlatka Bagarića, prije svega na Nikicu Jelavića, kojeg je policija već sumnjičila za pokušaj atentata na Sliška 1995. godine. Do kraja je dana, uz pomoć specijalne policije, privedeno devet osoba, što je pokazalo da su ti ljudi već dulje bili praćeni i da je njihovo uhićenje bilo pripremano. Privedeni su bili – Nikica Jelavić, Miljenko Žaje, Rajko i Velibor Momčilović, Davor Zečević, Đorđe Vuletić, Tvrtko Tomičić, Radovan Štetić i Miroslav Vuković, a poslije kratkog skrivanja, u pritvoru je završio i Davorin Sobjeslavski. Zoran Pripuz i Zoran Petrović Ivica uspjeli su pobjeći, pa je za njima raspisana međunarodna tjeralica.



U toj borbi jednu od ključnih uloga na sebe je preuzeo i istražni sudac, Radovan Ortynski, koji je 1. prosinca 1999. odredio pritvor uhićenicima i uhvatio se u koštac sa oko 2000 stranica dokumenata nastalih nakon policijskih istraga ucjena, iznuda, prijevara, nasilništava, zloporaba droge, pokušaja ubojstava, ubojstava… Pojedinačno ili u skupinama svi su uhićenici osumnjičeni za mnoga takva djela, a svi zajedno za pripadnost zločinačkoj organizaciji.

To je bio i prvi slučaj u Hrvatskoj da je i službeno spomenuto postojanje zločinačke organizacije, ali izostala je presuda zločinačkoj organizaciji. U studenom 2002., Nikica Jelavić oslobođen je optužbe da je bio na čelu zločinačke organizacije i da je pri pokušaju ubojstva Vjeke Sliška ubio slučajnog prolaznika Dominija 1999. godine. Na sudu je zaključeno kako takva organizacija – nije postojala. Od, na kraju, 12-orice optuženih, petorica su osuđeni za preprodaju droge, pokušaj ubojstva ili neko drugo kazneno djelo.

Rajko Momčilović osuđen je na 12,5 godina zatvora zbog preprodaje droge, iznude, krađe i razbojstva. Njegov brat Velibor, na šest godina zbog preprodaje droge, a Davor Zečević zbog preprodaje droge i poticanja na razbojstvo osuđen je na sedam i pol godina. Davorin Sobjeslavski osuđen je na osam godina zbog preprodaje droge i pokušaj ubojstva Radovana Bučva 1992. godine. Tvrtko Tomičić osuđen je za pokušaj ubojstva Željka Šobota 1996., na tri godine zatvora, no on je oslobođen jer je kaznu „odslužio“ u pritvoru.
Oslobođeni su Zoran Petrović, Zoran Pripuz, Hrvoje Gašparinac, Đorđe Vuletić, Radovan Štetić i Miroslav Vuković.

U obrazloženju presude, sudac Ratko Šćekić naveo je kako nije bilo dovoljno čvrstih dokaza za osuđujuću presudu po točki optužnice za udruživanje u „zločinačku organizaciju“, te da ni svjedoci pokajnici koji su djelovali iznutra nisu potvrdili postojanje organizacije. Na suđenju, međutim, nisu saslušana dva ključna svjedoka – Vjeko Sliško, svjedok optužbe i Veselin Marinov, svjedok obrane. Sliško je ubijen na Cvjetnom trgu u ožujku 2001., a Marinov u svibnju 2002. godine.

Glavni državni odvjetnik, Radovan Ortynski, podnio je u travnju 2002. ostavku, znajući da neće u Saboru proći njegovo ponovno imenovanje, osobito nakon policijskih akcija i sudskog procesa „zločinačkoj“, kojeg su mediji ironično nazvali – „od spektakla do debakla“.
„Pitanje je, je li za sve što ga je pratilo, uz veliku medijsku pompu, kriv sam Ortynski ili kaotično stanje u pravosuđu, ali činjenica je da problem krupnog kriminala nije razriješen, pa je tu došlo do kratkog spoja. Tek će se vidjeti je li smijenjen zato da se stvari stave pod tepih“, bili su neki od komentara tada aktivnih protagonista u hrvatskoj politici.

Ortynski je otišao poražen, a javnosti je servirana „službena potvrda“ da zagrebačko podzemlje – ne postoji! Čak 15 godina nakon procesa „zločinačkoj“, Radovanu Ortynskom u travnju 2017. zapaljena je kuća u Postirama na otoku Braču. Je li mafija servirala hladnu osvetu svom bivšem progonitelju, ili je spletom nekih drugih okolnosti gorjela kuća Ortynskog? Potpuno su izgorjele prostorije u prizemlju, a vatrogasci su uspjeli spasiti prvi kat, galeriju, tavan i krovište. Policija je ustvrdila da je požar podmetnut – pokraj kuće je pronađena kanta s tragovima benzinom – šteta je procijenjena na 200.000 kuna.

Dečki s Knežije legalizirali svoje poslove

U veljači ove godine, Uskok je, nakon provedene istrage, pred Županijskim sudom u Zagrebu podignuo optužnicu protiv sedam osoba, među njima i protiv navodnog vođe tzv. Čepinske skupine, Dragana Bakovića. Tereti ih se, među ostalim, da su zapalili kuću Radovana Ortynskog, koji nije želio razglabati o slučaju, već je samo kratko rekao: „Pratim sve što se događa, naravno, ali mišljenje držim za sebe i svoje prijatelje. Kad bih progovorio, išle bi tužbe, ali možda i nekaj drugo.“

Svojedobno je, ipak, Ortynski bio nešto rječitiji vezano uz prijetnje koje je dobivao: „Negdje 2000. godine jedan od kriminalaca povezanih s procesima za ratne zločine s glisera je trebao raketirati kuću na Braču u kojoj smo često ljetovali. Sjećam se jednog glisera tog ljeta, frajera na njemu s obrijanom glavom i gusarske zastave na krmi s mrtvačkom glavom. S više strana dobio sam informacije da je na Visovcu bio sastanak gdje je ponuđena lova da me se odradi. Toj grupaciji sam stao na žulj samo zato što sam tada izjavio da su pred zakonom svi jednaki. A to se nekima nije svidjelo“, rekao je Ortynski.

E, sad, puno je vode Savom proteklo otkako su dečki s Knežije sjedili na optuženičkoj klupi. Oni su danas legalizirali svoja poslovanja, bave se uglavnom građevinarstvom, otpadom, zaštitarstvom, ugostiteljstvom, a neki su se okušali i u svijetu nogometnog menadžerstva. Ne, istina, kao menadžeri s Fifinom licencom, ali kao pokrovitelji nekih igrača, pa i reprezentativaca. Kako su oni izrastali u ljude u poslovnim odijelima, a za sobom ostavljali svijet podzemlja, iako se njegovim alatima i dalje služe, tako je i profesionalni nogomet izrastao u zadnja dva desetljeća u neviđenu tvornicu novca i oni bi, predvidljivo, htjeli biti „igrači“ i u nogometnom miljeu.

Pokraj živog i slobodnog Zdravka Mamića nisu uspjeli prodrijeti do nogometne žile kucavice, a danas su to u Hrvatskoj – Dinamo i Hrvatski nogometni savez, puni kao brod, kako je to volio reći dugogodišnji gazda hrvatskoga nogometa. Mamiću su, međutim, danas vezane ruke, odbjegao je pred zatvorskom kaznom u Međugorje, osuđen na razgovore s Gospom i vlastitom savješću, a svojim je satelitima, s puno vjere, ali i sumnjom, ostavio da upravljaju Dinamom.

Mamić je bio obljubljeni gazda samo onima kojima je osigurao pristojan novac, razne benefite i privilegije, inače je bio beskrupulozan, s rastućom moći i bogatstvom gazio je sve skrupule i slabije, te kreirao uz pomoć institucionalnih saveznika, ali pretpostavljamo i uz pomoć podzemlja, od paraobavještajnog do klasičnog kriminalnog, ne samo Dinamovu politiku trgovanja i osobnog zgrtanja, nego je kreirao i nacionalna prvenstva, odnosno apsolutnu dominaciju Dinama, iscrpljujući glavnog suparnika Hajduk godinama sudačkim prijevarama i golemim administrativnim kaznama, a kreirao je djelomično, nekad više, nekad manje, i izgled nacionalne nogometne momčadi.

Prije nego li će se osuditi na egzil u Međugorju, na njega je u kolovozu 2017., na njegovoj djedovini, u hercegovačkom zaseoku Vidovići, gdje se obitelj okupila u povodu obljetnice smrti Mamićeva oca, zapucao s više metaka do danas nepoznat netko i prostrijelio mu potkoljenicu. Naše su novine 7Dnevno tih dana, u prvom svom napisu o atentatu na Zdravka Mamića, ad hoc napisale, analizirajući moguće motive i pozadinu atentata, kao jednu od teza izložile i mogućnost da je hercegovački atak bio farsa, predstava u režiji Mamića, kojom on „kupuje“ javnu samilost, ali i institucionalnu zaštitu.

U idućem broju 7Dnevnog, iako ni tada nismo isključili bolesnu teoriju zavjere o „samo-atentatu“, pisali smo da jedan od krakova kojim su krenuli istražitelji oružanog napada na Mamića vodi u Osijek, što nam je potvrđeno iz krugova bliskih policiji. Zašto baš u Osijek? Jer u Osijeku živi i djeluje otac potentnog nogometaša NK Osijeka, 24-godišnjeg Borne Barišića, koji je u to doba bio i novopečeni reprezentativac u momčadi tadašnjeg izbornika, Ante Čačića.

Čepinski atak na Zdravka Mamića?

Kakve veze sa svime time ima Bornin otac, Stipe Barišić, zvan Moljac? Ima utoliko što je policiji poznat kao istaknuti pripadnik osječkog podzemlja, točnije kriminalne skupine iz osječkog predgrađa Čepina. Svoju zloglasnost, tzv. čepinska skupina, vuče iz vremena ratnoga kaosa i bezakonja kada su se neki pojedinci i skupine otrgle kontroli, te sudjelovali i u likvidaciji civila. Nedodirljivi su pravosuđu ostali i dvadesetak godina kasnije, premda djeluju s one strane zakona, nasilno i kriminalno, bave se kamatarenjem, reketarenjem, ucjenama i prijetnjama, pripremanjem likvidacija, kupovanjem povjerljivih informacija od potkupljenih policajca.

Sin Stipe Barišića Moljca zasjao je u dresu Osijeka u sezoni 2015/2016, a jednako dobro nastavio je igrati i početkom iduće sezone – jedan je od najzaslužnijih što je Osijek eliminirao iz Europe slavni nizozemski PSV, pa je nakon pregršt odličnih partija, na Bornu Barišića oko bacilo nekoliko klubova iz Njemačke i Nizozemske, a najkonkretniji je bio kijevski Dinamo. Novine i portali već su objavili da je praktički gotova stvar odlazak iz Osijeka u Kijev potentnog lijevog bočnog, koji je cijelu prošlu sezonu bio bolji od svog konkurenta na istoj poziciji, forsiranog dinamovca i reprezentativca i Mamićeva igrača, Josipa Pivarića.

Onda je iznenada stigla vijest da je pred potpisom za ukrajinskog giganta – Josip Pivarić. Koji je na kraju i završio u Kijevu, a Barišićima i junioru Borni i senioru Stipi, ostao je gorak okus nakon svega, a iz džepa im je izbijeno barem milijun, milijun i pol eura. Borna Barišić iskazao je otvorenu sumnju da mu je netko iz zagrebačkog Dinama minirao odlazak u Kijev…

Bornin otac Stipe slovi kao vrlo zaguljeni i osvetoljubivi tip. Njegov je sin već „stradao“ u zagrebačkom Dinamu, u koji je s velikom ambicijom došao iz Osijeka 2016., ali se kao ne-Mamićev igrač nije naigrao. Proslijeđen je u Lokomotivu, pa se vratio u Osijek odakle je napokon ostvario dobar transfer u Glasgow Rangers, a postao je, zasluženo, i standardni član Dalićeve šire skupine reprezentativaca.

Policija je u tom osječkom kraku vidjela izvjesni motiv za atak na Mamića, a u naravi, dosjeima i prošlosti Stipe Barišića bilo je dovoljno prostora za izvide istražitelja. No, do danas se ne zna tko je i zašto zapucao na Mamića…

Neki su u prošlotjednoj pobjedi Osijeka protiv Dinama, uz sudački poguranac, vidjeli na djelu snagu „mračnih sila“ koje Osječane nastoje pogurati prema europskim utakmicama. Što, naravno, može biti i sasvim krivi zaključak, jer koliko je penala poklonjeno Dinamu, jedan serviran Osijeku i nije neka velika šteta i tektonski poremećaj. Dinamo je ionako već osvojio naslov prvaka, neki pak kažu da je možda i namjerno „legao“ u Gradskom vrtu samo da ne pripusti Hajduk u Europsku ligu…

Ma, koliko bile zanimljive bitke na travnjaku i sve teorije zavjere koje ih prate, pozadinske bitke za preuzimanje Dinama i Hrvatskog nogometnog saveza trenutno su mnogo zanimljivije, jer će novi odnosi snaga odrediti budućnost hrvatskoga nogometa. O tome se ispod glasa priča u sportskim i drugim kuloarima, ali i među novinarima. Ukoliko uspiju u svojim namjerama, tipovi koji se, uz pomoć svojih saveznika unutar Saveza i unutar maksimirskih odaja spremaju preuzeti Dinamo i HNS, vladavinu Vlatka Markovića i Zorislava Srebrića, kojima je, istina Bog, značajno vrijeme upravljao Zdravko Mamić, mogli bismo uskoro prozvati dobom – čistog romantizma.

Uglavnom isti tipovi već su 2010., u onoj glasovitoj bitci za nogometno prijestolje između Vlatka Markovića i Igora Štimca, pokušali djelovati na terenu kako bi preuzeli HNS. Planirali su i nasilno upasti u Kuću nogometa, tada još u Rusanovoj ulici, u cilju zastrašivanja vladajuće garniture, ne bi li Marković i društvo sami ustuknuli i predali im žezlo, ali je policija presrela njihove namjere. Dok su oni tada djelovali kao krilni igrači, Zdravko Mamić hodao je na terenu s torbama da osigura dovoljan broj glasova, jer je znao da će bitka biti na nož. Čemu smo i svjedočili na glasovitoj Skupštini HNS-a u prosincu 2010., koju još kolokvijalno nazivamo – „nećeš, razbojniče!“

Nova lica plaze u i oko Plaze…

Danas su ti krilni igrači otprije devet godina izrasli u centarfore, imaju moć, novac i upliv u brojne bitne institucije, dok Mamić kleči na Brdu Ukazanja. Nemoćan da kontrolira čak i neke koji su se do jučer kleli u njega i kojima je osigurao 15 godina lagodnog života i brdo love. Jedan od njih je Tomislav Marčinko. Donedavni Mamićev vjerni sluga među prvima je, kad je gazda nestao u bespućima hercegovačkoga krša, rekao kako se sada u klubu lakše diše. Ubrzo ga se sve češće moglo vidjeti, kako sjedi u Plazi, na Kvaternikovom trgu, s nekim istaknutim „Knežijcima“. Ne vjerujemo da su bistrili Vakulinu vremensku prognozu.
Često među njih navrati i Marijan Kustić, novo lice HDZ-a, odnedavno glavni direktor u Hrvatskom nogometnom savezu. On je baš, kao slučajno, izabrao pohoditi teretanu nadomak Plaze… Iako još na ruci nosi sat vrijedan 60.000 kuna što mu ga je poklonio Zdravko Mamić, Kustić osjeća da je veliki gazda – bivši. Rado bi on preuzeo mjesto gazde, iako će stvarni gazde biti dečki s kojima sjedi u Plazi. Kojima se okrenuo i Tomislav Svetina, donedavni Mamićev direktor u Dinamu.

Mnogi su se zapitali, otkud Svetini snaga da pobijedi Mamićevog čovjeka na vrlo bitnim izborima za predsjednika Zagrebačkog nogometnog saveza, koji će diktirati daljnje procese u slaganju piramide moći u nogometu. Odgovor je stigao brzo sa stranica brojnih portala, a može se svesti pod jednu rečenicu: „Zoran Pripuz organizirao je pobunu u Zagrebačkom nogometnom savezu!“

Dobro upućeni tvrde da je na Svetinino promaknuće utjecao dio menadžerskih krugova na čelu s bratom Petra Pripuza, nezadovoljnih postupcima odbjeglog Mamića oko nekih nogometaša za čije su karijere oni zaduženi. Izbor Svetine, ti su krugovi označili kao početak službenog uklanjanja Zdravka Mamića iz svih struktura hrvatskoga nogometa, a ujedno je bio i demonstracija snage „novih igrača“.

Jedan nam naš izvor, koji s razlogom želi ostati anoniman, priča: „Zdravko Mamić je policiji za pucanje u njega u Hercegovini sumnjičio, među ostalim, Zorana Pripuza. A onda mu je ovaj rekao: ‘Sad ću ti uzeti i Dinamo i reprezentaciju!”“

Dinamo su, kaže nam isti izvor, već pokušali preuzeti, ali nisu imali dovoljno vremena. Uoči nedavne izvanredne izborne Skupštine kluba uspjeli su, navodno, dobiti uz sebe 32 izaslanika Skupštine, ali trebala im je 41 ruka, pa je pokušaj preuzimanja kluba odgođen. Oko HNS-a pletu mrežu polako. Šuker im trenutno odgovara, jer voli lovu i kocku više od svega, kompromitiran je raznim relacijama i dugovanjima, pa oni imaju načina da ga drže pod kontrolom. No, rekli su, Šuker leti istog trena kad osjete da nije poslušan!
Ljudi koji kane preuzeti Dinamo i HNS su ljudi koji brzo rješavaju probleme.

Ali, još ih brže stvaraju… „Pregazili“ su kao plitak potok Mamićevog kandidata za predsjednika Zagrebačkog nogometnog saveza, a neće se primiriti dok pod svoju kontrolu ne stave sve unosne transfere u domaćem nogometu, sve igrače koji igraju za reprezentaciju i sve sponzorske ugovore HNS-a…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI