Dalić preživio Mamićev podmukli plan za odstrijel i odveo Vatrene 2.0 među besmrtnike!

HNS.HR

U Rusiji žive još samo Hrvatska i Francuska. Na Svjetskom prvenstvu uopće nisu zaigrale nogometne velesile, Italija i Nizozemska, odavno su se kući vratili branitelji krune, Nijemci, brzo su doma otišli i Messi, i Ronaldo, i Neymar, odnosno Argentinci, Portugalci i Brazilci, još brže su ispali Španjolci… Pred Hrvatskom je još samo reprezentacija koju nikada nije uspjela pobijediti. Ali… Francuzi ni ne sanjaju u kakvim su grdnim problemima. Jasno im je ako zabiju prvi, da neće pobijediti, a Hrvatska će, svakako, kao i na svakoj utakmici dosad, zabiti, prvi, pa ako treba i drugi…

Toliko su snivali taj povratak doma, pa su se Hrvati i pobrinuli da ih vrate na Otok. “It’s coming home, it’s coming home!“… vrištali su s naslovnica, društvenih mreža, spotova, iz etera i s tribina i ulica. Englezima su puna usta bila krilatice, što je poput mantre ponavljaju posljednjih tridesetak godina, zazivajući povratak nogometa, zapravo trofeja svjetskoga prvaka u nogometnu koljevku, u zemlju Englesku.

Previše je ove srijede, u kojoj smo od ranog jutra iščekivali večernju utakmicu polufinala, bilo u našoj domovini Engleske u zraku. Gotovo u cijeloj Hrvatskoj, dosta netipično za inače vruće i sunčane srpanjske dane, osvanulo je pravo englesko jutro, jednako tipično englesko dopodne proteglo se do kasnih popodnevnih sati, prijeteći da munjama i gromovima upropasti hipnotičko kolektivno gledanje pisanja nogometne povijesti na gradskim trgovima širom Hrvatske.

Osim „engleskoga neba“ koje nam se cijeloga dana zlokobno rugalo, danima prije rugali su nam se i Englezi iz etera i sa stranica svojih tiskovina, omalovažavajući i našu momčad i naše nogometaše, gotovo ismijavajući našu „rusku avanturu“, a neki umirovljeni nogometni asovi udarali su nisko ispod pojasa, etiketirajući apsolutnim smećem hrvatsku igru u triler pobjedi protiv Danske u osmini finala. Previše je engleskog, zlokobnog i oholog, u cijelom tom antologijskom danu bilo posvuda oko nas, da večer i noć ne bi bila HRVATSKA! I bi tako…

Šuker ‘zaboravio’ na Miroslava Blaževića…

Sijevale su munje, ali oko engleskoga gola, a Perišićeva i Mandžukićeva presudile su bahatom Gordom Albionu. Doduše, utakmicu smo, baš kao i prethodne dvije, s Danskom i Rusijom, otvorili pobjednički – primili smo pogodak već u prvim minutama. Muk. Hrvatsku je parala tišina, navijači su držali glave među rukama, pitali su se – smiju li uopće trepnuti, zamrle su društvene mreže, a ja sam hladnokrvno ustvrdila, tješeći i sebe i druge: „Ma, navikli smo igrati s hedikepom 0-1.“



Sve ste vidjeli, sve ste čuli, sve ste pročitali, jednom riječju – N E O P I S I V O!

Hrvatska nogometna reprezentacija igrat će u finalu Svjetskog prvenstva u nedjelju u 17 sati, na istom stadionu u Moskvi, na kojem je u produžetku izbacila Engleze. Za krunu prvaka svijeta nasuprot Dalićevih hrvatskih trupa stajat će Francuzi, dužnici Ćirnih Vatrenih 1.0, koji su prije točno 20 godina usred Pariza držali u jednom trenu Francusku na konopcima. Šukerovim antologijskim golom bili su u finalu SP-a malo više od minute. Sve znate o Bobanovoj nesretnoj pogrešci, koja je sretnog Thurama promovirala u heroja, a koju će Boban, kako je i sam nedavno rekao u dokumentarcu „Generacija ’98.“, pamtiti dok je živ:

„Mislio sam da ću umrijeti tih dana, ništa nisam jeo, nisam spavao, glavinjao sam, izgubio sam nekoliko kilograma… Spasili su me Ćiro, Štimac i suigrači.“

Dvadeset godina kasnije, Zvonimir Boban gledat će hrvatsku nogometnu reprezentaciju u finalu SP-a iz VIP lože, kao jedan od najbližih suradnika predsjednika FIFA-e, Giannija Infantina. Bilo bi lijepo da sjedi do predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza i svoga bivšeg suigrača, Davora Šukera, zlatne kopačke iz Francuske 1998. Ako je u međuvremenu bilo i nekih prijepora i zamjeranja među njima, neka si u danima ponosa i slave, što su ujedinili iseljenu i domovinsku Hrvatsku, pruže ruku i zakopaju animozitete. Nećemo se, valjda, dijeliti u svečanoj loži dok na terenu, tribinama i u domovini caruje zajedništvo, neviđeno u zadnjih desetak godina oko reprezentacije. Iz dobro poznatih razloga…

Bilo bi lijepo da do njih sjedne i njihov učitelj, trener i izbornik, Miroslav Ćiro Blažević, kojeg je Davor Šuker „zaboravio“ pozvati na utakmicu polufinala. Ali je, recimo, pozvao Tomislava Marčinka. WTF is Tomislav Marčinko? E, pa Tomislav Marčinko je kreator „specijalnog ratovanja“ iz maksimirske šume, Mamićev ideolog i sukreator mnogih Mamićevih javnih monologa, veliki apologet Maminja, gotovo 15 godina nezaobilazan u maksimirskim odajama. Dakle, „vrlo zaslužan“ nogometni svat. U novostvorenom ozračju oko reprezentacije, Davor Šuker nipošto ga nije htio ni blizu reprezentacije, ali onda je primio poziv iz Međugorja. I Marčinko je na silu pozvan u Moskvu!

Sve je sreća bila za mir i ambicije Vatrenih da po Rusiji nije bilo moguće krstariti Zdravku Mamiću, velikom meštru za destabilizaciju svih oko sebe. Mamićev ego, interes, nelojalnost i nezajažljivost, bili su stalna omča oko vrata svim izbornicima i reprezentaciji. Mamić je, kako znamo, na prisilnom odmoru u svojoj novoj domovini, Bosni i Hercegovini. Hvala dragom Bogu na Međugorju i konačnom odsustvu njegovih shizofrenih akrobacija oko nacionalne momčadi. Možda dani velikog slavlja nisu najbolji izbor da podsjećamo na klipove pod nogama, ali ostat će zapisano i kada se idućega tjedna otrijeznimo.

I navijački puk ujedinjen oko Dalića…

Poslije 4-1 pobjede nad Grčkom u Zagrebu u dokvalifikacijama za SP u Rusiji, a bilo je to 9. studenoga prošle godine, imala sam potrebu napisati post podrške novom nogometnom izborniku, kojeg je vrhuška HNS-a smatrala – kratkoročnim rješenjem. Pa sam tada objavila:
“Dragi Zlatko, Hrvatska žudi za katarzom u svakom smislu, ljudi su gladni pozitive, dobre vibre i nadasve pročišćenja od svega što nas je zatrovalo, unazadilo i ponizilo. Katarzični procesi su započeli čišćenjem nekih donedavno nedodirljivih Augijevih štala. Ti si se hrabro stavio na čelo poljuljane nacionalne nogometne momčadi koja ima najveći korpus pristalica u domovini i svijetu, a koja, nažalost, u nepodnošljivo teškom okruženju već godinama nije imala prilike iskazati svoju pravu vrijednost i moć. Ti si joj u samo nekoliko tjedana i dva nastupa donio svojim visokim moralom, zdravim duhom, čestitošću, kuražom i poniznošću, ali nadasve znanjem i kompetencijom, svemirski preokret na terenu, ali i oko njega. Tvoje su velike pobjede protiv Ukrajine i Grčke, ali najveća je tvoja pobjeda da si svemu unatoč, pa i glupom miniranju i tvoga morala i nekih tvojih zahtjeva unutar vlastite, HNS-ove kuće, uspio ponovno na Maksimiru okupiti i ujediniti više od 30.000 duša. Čestitam ti od srca na tvom dosadašnjem trenerskom putu i želim i tebi i svima nama još puno velikih partija na terenu i oko njega, te puno radosti i sportske i svake druge sreće.”

U kakvim je shizofrenim okolnostima djelovao Dalić netom što je preuzeo reprezentaciju, ali i svi izbornici u eri Zdravka Mamića, pisali smo u našem tjedniku neposredno nakon plasmana Hrvatske na Svjetsko prvenstvo u nogometu u Rusiji. Zlatko Dalić, jednostavno nije bio izbornik po Mamićevoj mjeri, jer nije došao iz sfere njegova utjecaja, niti je s njime ikada bio u ikakvim kombinacijama, niti ga je Mamić bilo čime zadužio. U panici da se nakon Čačićeva remija s Finskom u Rijeci, hrvatska momčad neće plasirati na Svjetsko prvenstvo, Davor Šuker odigrao je rijetki solo potez i provukao je Dalića ispod Mamićeva radara. Što je Mamić odmah javno obznanio u opširnom pismu javnosti, dezavuirajući i Šukera i Dalića. Mamić je zazivao Slavena Bilića kao idealno rješenje za izbornika pored Dalića koji je već preuzeo momčad i za samo 24 sata trebao ju je povesti u „biti ili ne biti“ bitku protiv Ukrajine.
Posljednja četiri izbornika preuzela su nacionalnu momčad uz Mamićev blagoslov – i Slaven Bilić, i Igor Štimac, i Niko Kovač, i Ante Čačić. Dalić nije, pa je Mamić to doživio kao opstrukciju, osobni poraz i početak gubitka utjecaja na najlukrativnijem polju nogometa – tržištu igrača. Onda je Hrvatska s Dalićem na klupi razvalila u Zagrebu Grčku sa 4-1, a novi je izbornik iskoristio svojih pet minuta, pa je u finišu utakmice ubacio u igru trojicu „hajdukovaca“ – Rebića, Pašalića i Vlašića. Bila je to znakovita poruka za nogometnu vrhušku u loži.

Zdravko Mamić nije mogao podnijeti tu Dalićevu „drskost“, pa je tri dana kasnije, odmah poslije utakmice u Ateni, gdje je Hrvatska osigurala odlazak na Svjetsko prvenstvo, rekao Šukeru: “Slušaj, imamo 48 sati da pronađemo novog izbornika!“ Povratak u domovinu, koja je na svim novinskim naslovnicama i u brojim TV-emisijama slavila hrabrog, samozatajnog, dostojanstvenog Zlatka Dalića, poljuljao je Mamićev podmukli plan. Ionako preko glave u problemima sa suđenjem i istragama za pronevjeru 270 milijuna kuna iz Dinama, shvatio je da nije dobar trenutak da otvara novi front dok se navijački puk ujedinjuje oko Dalića.

Živimo neku drugu Hrvatsku…!

To je sada prošlost, baš kao što će u skorije vrijeme prošlost u hrvatskom nogometu u svakom smislu postati i Zdravko Mamić. Šuker mu se još javlja na telefon, ali uskoro će doći dan kada će, i ne samo on, nego i brojni njegovi donedavni poslušnici, namjerno previdjeti Mamićev poziv. Uostalom, on sad ionako ima važnije razgovore s Gospom. Iako sve manji broj njegovih apologeta i dalje trubi da je hrvatski pothvat na ruskom frontu u mnogome njegova zasluga, budimo realni – Mamićevo posvemašnje odsustvo najveća je njegova zasluga za uspjeh Zlatka Dalića i Vatrenih 2.0. Njegovo posvemašnje odsustvo oslobodilo ih je teškog tereta nepredvidivih reakcija, ucjena i ultimatuma, a navijačku tribinu, balasta negativnih i podvojenih emocija. Hrvatska živi antologijske dane ponosa i slave, živimo neku drugu Hrvatsku, vrijednu, karakternu, skromnu, dostojanstvenu i sretnu. Pa vi recite da je nogomet samo najvažnija sporedna stvar na svijetu… Kaj god, koliko je nogomet važan svjedočio je muk širom domovine, dok prvo Perišić, pa potom i Mandžo nisu proparali englesku mrežu!

U Rusiji žive još samo Hrvatska i Francuska. Na Svjetskom prvenstvu uopće nisu zaigrale nogometne velesile, Italija i Nizozemska, nisu ga izborile. Odavno su se kući vratili branitelji krune, Nijemci, brzo su doma otišli i Messi, i Ronaldo, i Neymar, odnosno Argentinci, Portugalci i Brazilci, još brže su ispali Španjolci…

Pred Hrvatskom je još samo reprezentacija koju nikada nije uspjela pobijediti. Ali… Francuzi ni ne sanjaju u kakvim su grdnim problemima. Jasno im je ako zabiju prvi, da neće pobijediti, a Hrvatska će, svakako, kao i na svakoj utakmici dosad, zabiti, prvi, pa ako treba i drugi…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI