Dosljednost je važna, ona je neprolazna, smatram da ljudi to prepoznaju i poštuju. Ucjenjivati se ne dam... Radije neću izaći na izbore i pauzirati izborni ciklus, nego popustiti ucjenama. Žao mi je da se politika, koja bi trebala biti i u svojoj suštini i jest služenje drugima, pretvorila u sustav ucjenjivanja i pogodovanja. Politika se tako ne vodi. Jedini interes u politici treba biti - dobrobit građana
Razgovarali smo s Marijanom Petir, hrvatskom zastupnicom u Europskom parlamentu, koja je odbivši biti članom HDZ-a, izgubila svoje mjesto na HDZ-ovoj listi za nadolazeće europske izbore, te uz pomoć građana Hrvatska učinila političko čudo, prikupivši u samo dva dana više od 11.000 potpisa, čime je pokazala da hrabrost i odlučnost, ipak, pobjeđuju u očima hrvatskih ljudi…
Iako se mnogi političari danas nazivaju kršćanina, a omiljeno im je slikati se s biskupima i kardinalima, te zauzimati za njih rezervirana prva mjesta u crkvama, pogotovo u vrijeme izbora. Nažalost, njihova djela ne svjedoče za njih, a upravo takvi “najkršćanskiji” političari vole se promovirati i donositi zakone protivne kršćanskom nauku…
S Marijanom Petir to nije tako. Njezini kršćanski stavovi i vrijednosti protežu se kroz cijelo njezino političko djelovanje, a zbog stava da život počinje začećem, za koji se bori i kao zastupnica u Europskom parlamentu, bila je izrugivana u hrvatskim medijima, pa posljedično tome, izbačena I iz svoje stranke HSS u kojoj je do tada djelovala.
Kakav je osjećaj u dva dana skupiti toliki broj potpisa hrvatskih građana? Jeste li bili svjesni koliku podršku naroda imate?
– Nevjerojatan. Uistinu nemam riječi kojima bih opisala svoje emocije, niti kojima bih zahvalila svima na toj nevjerojatnoj podršci. Potpise smo u nevjerici brojali čak osam sati, dok smo ih paralelno prikupljali, jer su potpisne liste pristizale iz cijele Hrvatske. Svi su telefoni dva dana neprestano zvonili. Mnogima se nismo stigli javiti ni odgovoriti jer je, naprosto, upita bilo toliko mnogo, no želim zaista svima od srca zahvaliti – i onima koji su potpisali i onima koji to nisu uspjeli učiniti, a slali su poruke podrške. Nepoznati ljudi nudili su podršku za skupljanje i dostavu potpisa. Sami su se organizirali. Čovjek je sjeo u auto u Splitu, prikupio liste duž cijeloga puta i donio ih u Zagreb. U utorak smo od ranog jutra, pa do 22 sata dežurali na Autobusnom kolodvoru i dočekivali autobuse iz svih krajeva Hrvatske s kojima su stizale liste. Još uvijek mi se to čini nestvarno, kao filmski scenarij…
Kada ste odbili biti dijelom stranke HDZ, da bi osigurali mjesto na listi, učinili ste iznimno hrabar potez i pokazali svoju vjerodostojnost i slobodu. To je uistinu lijepo svjedočanstvo. Kakav je osjećaj biti slobodan od stranaka i ucjena? Svjedočite li da je dosljednost u istini ono što pobjeđuje, bez obzira na sve prepreke i zastrašivanja?
– U mome životu – i privatnom i političkom – moja mi je savjest najvažnija i jedina vodilja. Uvijek sam djelovala i glasovala po svojoj savjesti, tako da u tom smislu moja sloboda nikada nije bila narušena. Upravo to je i rezultiralo mojim isključenjem iz HSS-a, u kombinaciji, naravno, s nedemokratskim načinom vođenja stranke, te potpunim zaokretom u stranačkoj politici. Dosljednost je važna, ona je neprolazna, smatram da ljudi to prepoznaju i poštuju. Ucjenjivati se ne dam… Radije neću izaći na izbore i pauzirati izborni ciklus, nego popustiti ucjenama. Žao mi je da se politika, koja bi trebala biti i u svojoj suštini i jest služenje drugima, pretvorila u sustav ucjenjivanja i pogodovanja. Politika se tako ne vodi. Jedini interes u politici treba biti – dobrobit građana.
Smatrate li da zbog svojih (dosljednih) kršćanskih stavova smetate vrhušci hrvatske politike?
– Ovih dana svi govore kako su veliki kršćani, stoga ne vidim, zašto bih ja sa svojim kršćanskim uvjerenjima nekome trebala smetati… Druga je stvar što se kod nekih djela i riječi uvelike razlikuju. Biti vjernik znači živjeti svoju vjeru, jer vjera se ogleda u djelima. Ako ja svojim djelima i stavovima nekome smetam, žao mi je, ali mene to neće pokolebati.
S vašim kolegom, Krešimirom Beljakom, javno ste se sukobili oko pitanja kad počinje život. Nakon vašeg istupa da život počinje začećem, doživjeli ste napad, pa čak i progon iz stranke. Koliko vam je važno to pitanje života, planirate li se i na tom području zalagati za djecu Europe?
– Pravo na život je temeljno ljudsko pravo, prvo među svim ljudskim pravima, jer iz njega sva ljudska prava i slobode i proizlaze. Pitanje početka života nije ideološko pitanje, to je znanstveno pitanje, a znanost je tu jasna. Unutar radne skupine Europske pučke stranke za bioetiku i ljudsko dostojanstvo, čija sam članica, aktivno se bavimo upravo ovim pitanjem. Svake godine u Europskom parlamentu organiziramo i Tjedan života. No, opozicija je velika i snažna – mi smo došli do toga da je tzv. „pravo na pobačaj“ prisutno u gotovo svim izvješćima Europskog parlamenta. To nije ljudsko pravo, ali postavlja se uz bok temeljnim ljudskim pravima i slobodama – i to potpunosti paradoksalno, jer pobačaj dokida sva ljudska prava bez iznimke.
Prva ste hrvatska političarka koja je Europski parlament upoznala s hrvatskim mučenikom, Alojzijem Stepincem. Koliko Vam u Vašem poslu i borbi za hrvatsku domovinu pomaže život bl. Alojzija Stepinca? Osjećate li njegov zagovor?
– Blaženi, a nadamo se uskoro i sveti, Alojzije Stepinac, bio je veliki domoljub, čovjek žive i djelotvorne vjere koji nam svima može biti uzor cijelim svojim životom i svakim svojim djelom. Cijeli njegov život je svojevrstan udžbenik ljubavi prema Bogu, čovjeku i domovini. Pitali ste me o dosljednosti – Stepinac je nesumnjivo uzor i u dosljednosti. On je bio neustrašivi pastir koji se, unatoč svim pritiscima tadašnjega komunističkog režima, nije odrekao vjernosti Katoličkoj crkvi i Rimskom prvosvećeniku. Zasigurno da mi i njegov zagovor pomaže da se i ja oduprem izazovima koji dolaze pred mene i ostanem vjerna u prvom redu sebi, ali i građanima koji su upravo u mene stavili svoje povjerenje…
U Europskom ste parlamentu nemalo puta govorili o progonima kršćana u svijetu. Smatrate li da je javnost Europe dovoljno upoznata s tim mučeništvom današnjeg doba, ili se, pak, prava istina prikriva i zašto?
– Neke procjene govore o čak 600 milijuna progonjenih kršćana u svijetu. To je više od cjelokupne populacije Europske unije. No, teško ćete pronaći medijske napise o tome. Teško mi je reći zašto je tome tako, ali ne mogu vjerovati da nedostaje pokazatelja informativne vrijednosti vijesti. Ne bih željela vjerovati da je toliki progon postao nešto „uobičajeno“, pa se o tome ne piše, niti ne priča. Svakoga je mjeseca, u prosjeku, 345 kršćanina ubijeno zbog svoje vjere, 105 crkava i crkvenih prostora napadnuto ili spaljeno, a 219 kršćana nepravedno zatvoreno bez sudskog postupka. Nedavno sam sudjelovala na Hodu za pakistanske kršćane u Ženevi, gdje smo pokušali upravo pred sjedištem UN-a upozoriti da je u Pakistanu stanje uistinu alarmantno. Pakistan i mnoge druge azijske zemlje imaju, za kršćane, po život opasne, zakone o blasfemiji. Vidjeli smo to sasvim jasno u slučaju Asije Bibi, ali diljem svijeta postoji još toliko mnogo Asija Bibi. Zakazala je i EU. Kada je konkretno riječ o Pakistanu, nebrojeno puta sam tražila od Komisije da Pakistanu ukine trgovinske povlastice dok se zakon o blasfemiji ne ukine, no dobivam samo neke isprazne odgovore. Na svaki svoj upit o progonu kršćana, dobivam uvijek iste isprazne odgovore – da je Komisiji stalo, da Komisija prati, da je EU najveći donor humanitarne pomoći, a pritom uvijek izostaje konkretna akcija kada je u pitanju sprječavanje progona.
Europa danas, iako izgrađena na mučeništvu kršćanske civilizacije, kao da se odmiče od svih tih vrijednosti koje su ju stvarale. Kako je danas biti kršćaninom u Europskom parlamentu? Osjećate li se kao manjina, ili kao sjeme u Božjim rukama?
– Jesam u manjini, ali u manjini plodnog Božjeg sjemena. Kada usporedim situaciju sada na kraju mandata i na njegovu početku, mogu reći da je puno više kolega koji dolaze na svete mise, koji organiziraju sve više događanja kojima je cilj zaštititi temeljna ljudska prava i vrijednosti na kojima počiva kršćanska Europa, koji glasuju prema svojoj savjesti… Europski molitveni doručak, kojemu sam jedna od suorganizatorica, postao je najveći takav događaj nakon onoga u SAD-u – svake godine okuplja sve više političara ne samo iz EU-a, već iz cijeloga svijeta. U Europskom sam parlamentu, uz izložbu o bl. Alojziju Stepincu, organizirala i izložbu o sv. Majci Terezi. Te su izložbe privukle velik broj ljudi i osjećam kako su i one posadile maleno sjeme vjere u tom europskom centru donošenja odluka.
Molim Vas za mišljenje o masovnim migracijama. Treba li Europa biti mudrija po tom pitanju? Bojite li se vi za opstanak kršćanstva na europskom kontinentu pod naletom islama?
– Masovne migracije prije svega predstavljaju izazov za sigurnost europskih građana, a Europskoj uniji sigurnost europskih građana mora biti na prvom mjestu. Naravno da EU mora biti humana i solidarna, pružiti humanitarnu pomoć i azil izbjeglicama, no ovdje ne govorimo o izbjeglicama koje bježe od rata i treba im zato pomoć, već o nekontroliranim (i počesto nezakonitim) masovnim migracijama. Nije realno da EU primi sve ljude koji dolaze kao ekonomski migranti u potrazi za boljim životom, ali s druge, pak, strane, tko želi živjeti u EU, mora poštivati europske vrijednosti. To je conditio sine qua non. Europa je multikulturalna i stalo joj je do međureligijskog dijaloga. U Europi se duboko poštuju sve religije i njeguje vjerska sloboda, no Europa je u svojim temeljima – kršćanska! Ja duboko vjerujem da su ti temelji čvrsti, no to ne znači da ih ne moramo čuvati… Opstanak kršćanske Europe ovisi o nama. Kršćanskoj Europi trebaju i snažni kršćanski vođe koji će politike donositi vođeni istinskim vrijednostima…
Kakvu Hrvatsku Vi sanjate? Što želite za hrvatski narod?
– Sanjam Hrvatsku koja brine o svakom svojem građaninu i građanki i nikoga ne ostavlja po strani. Sanjam Hrvatsku u kojoj nema djeteta kojemu roditelji ne mogu priuštiti tri obroka dnevno; sanjam Hrvatsku u kojoj umirovljenici imaju mirovine dostatne za dostojanstven život; sanjam Hrvatsku u kojoj poljoprivrednici, ali i radnici u svim sektorima, imaju pristojna primanja koja će im omogućiti da bezbrižno odgajaju svoju djecu; sanjam Hrvatsku u kojoj mladi vide perspektivu. Sanjam Hrvatsku jednakih mogućnosti za sve, u kojoj će svaki čovjek moći ostvariti svoj puni potencijal i biti sretan. To je Hrvatska kakvu želim.