‘Bosanski lonac’ u kojem sudbine naroda kuhaju svjetski ‘korisni idioti’…

0
1076
7dnevno

Hrvatska domovina je prelijepa, raskošno bogata zemlja. Osobina je svih blaga svijeta da oduvijek uz blagoslov znače pokoru, uz sreću patnju, uz ponosno vlasništvo kradljivce. Na jugu Crnogorci, bez časti i obraza, zaboravljaju zla koja su nam napravili, posvajaju Boku, prijevarom vladaju morem do obale Prevlake, drskim činom traže 'svoj' dio njenog kopna. Na sjeveru Slovenci lukavi, proždrljivi predatori desetljećima kibiciraju, ograđuju, falsificiraju, osvajaju naše uzmorsko kopno prema Savudriji, kako bi mu priključili, pripisali 'svoje' geografski pripadajući more

Svemir je mjesto gdje par ide na bal.

Noću, tajanstveni kavalir u crnom putenom baršunu, virtuozno vrti zanosnu damu u toaleti od 200 milijardi zvijezda, dok, danju, vitko tijelo krasne djeve, obavijeno plavim satenom, ljupko prati korak viteza svjetla i topline u oklopu od zlata.

Loading...

S ruba galaksije mala okrugla splav podržava Zemljane dok gledaju čaroban prizor – dotiču ga ticalima čula, domišljaju vijugama mozga. Čežnja za spoznajom, odgonetka migoljivih tajni. Tko su plesači u nebesima? Odakle note i glazbala? Hoće li se ikada spustiti na Zemlju, ili mi uspeti i zaplesati s njima?

Ako ne, zašto postoje? Zašto postojimo? Ivo Andrić ne pita, nego piše: „Zvjezdanog neba i ljudskoga lica, čovjek se nikada nagledati ne može“. Poveznica tih krasnih prizora, mogla bi biti neka tajna veza: iz treperavih zvijezda spušta se ustreptala duša u novog čovjeka, a kada mu zemaljsko vrijeme istekne, uspomena odleti u zvjezdanu krletku. Možda! Ne zna se…

Idu dani, nanizala se već tisućljeća od kada smo, kao posljednja vrsta, doselili na Zemlju. Radoznali (rado bi znali), znatiželjni (željni znati), trudimo se, ne izostajemo s dodatne nastave, idemo na instrukcije – ali još smo u prvom razredu. Bajka za djecu je o nama odraslima: Svi pačići došli, kao đaci stoje / stari patak metnuo, / naočari svoje. Učio ih, učio, od srijede do petka / al’ se nisu pomakli / dalje od početka. Ništa više ne nauči pačurlija ta – nego što je prije znala pa (tko sam?), pa (odakle dolazim?) pa (kamo odlazim?). Kako uvijenu liniju upitnika, izravnati – uspraviti u uskličnik…

Nije nas bilo, dok nismo postali. Nema svjedoka za pitati, nema kroničara za čitati. Samo znamo da – ne znamo. Nismo utjecali na svoje rođenje, odredili osobine, izabrali roditelje. Nepoznanica nam je vrijeme prije rođenja, koliko ćemo živjeti, što poslije smrti.

Datum i mjesto rođenja, prvi je podatak u osobnom kartonu Zemljanina od zemlje Zemlje.
Možemo pretpostaviti da je naš život utisnut u redoslijed smjena generacija, kao pripadajući isječak vremena, između predaka i potomaka – od kolijevke pa do groba.

Čovjek je Božja čestica…

Možemo pretpostaviti da je naša adresa raspoređena u nacrtu svih parcela. S istog mjesta uzet je prah iz kojega tijelo postade i na koje će se „poslije uporabe“ vratiti.

U hrvatskim starinskim vremenima, običajima i kućama, s unutrašnje strane jedinog ormara, rubno je zabijen čavlić, na njemu o špagu ovješena olovčica, oguljena od upotrebe, stanjena od šiljenja… Kada svane – novorođenče u kolijevci, rodilja u krevetu, roditelj na dasci ormara nadopisuje obiteljski niz još jednim Božjim stvorenjem: datum i ime. Za adresu mjesta rođenja ne treba trošiti olovku i prostor, ona je određena i prihvaćena. U ta prohujala, iščezla doba s malo ičega, a puno djece, znalo se odgovor na pitanje svih pitanja: Čovjek je Božja čestica.

Sadašnjost povamiprenog antiteizma izbacuje Boga iz čovjeka, čovjeka iz prirode, prirodu iz Planeta, pa sve zajedno ubacuje u tehnologiju laboratorija. Automatika, robotika, upravljanje na daljinski. Umjetna inteligencija kao cilj, a u međuvremenu ljudski intelekt priključuje se na prašumu elektronskih informacija, izbacuje mozak – riznicu znanja, ishodište i smisao opstanka ljudske vrste.

Samo prizemljeni Zemljanin, čvrsto s nogama na zemlji kojom je prohodao, zahvalan obilju hranjiva zemlje koje su u jestiva preradile biljke, čovjek iz obiteljske kuće u zemlji utemeljenoj – može snagom viteza, stavom pravednika, stranputicu okrenuti na pravi put. Bog koji stanuje u srcu dobrih ljudi, podsjeća da je tako Riječ zapisala, a Priroda prikazuje primjerima i prizorima svuda uokolo. Život po rubu vrtuljka zemaljske kugle učvršćen je premreženim bezbrojnim rutama stalnih selica, koje jedna sila vuče u daljine, a druga, iste snage a suprotnog smjera, vraća u ishodište, po kojem se imenuje njihova „nacionalnost“.
Hrvatske rode kroz paperje obojano oblacima prosijavaju odsjaje sunca, šumom krila prosipavaju prema dolje.

Hrvatske jegulje sluzavim pokrivom kože oblažu čestice koralja da lakše i sjajnije otplutaju prema gore.

Jata ptica i jata riba miješaju nebo i vode, slanom pjenom horizonta prenose pozdrave i potvrđuju susret pri povratku… a mandolina u mornarskoj majici pjeva: Daleko je more-ne vidiš mu kraja / tamo u daljini-sa nebom se spaja…

U tim daljinama preko kontinenata i oceana naše selice prepoznaju krošnju bez korijena, čudno drvo Hrvata koji je izgubio povratnu kartu, pa luta tuđom zemljom. Na dnu mora, od utopljenika ostala je tek vodootporna jakna, iz džepa proviruje uvojak djevojačke kose – godinama kasnije, na klupi u maloj luci, sijeda glava još se nada: red je bio da se vrati, red je da ga čeka – kad su se na ovom mjestu prije puno ljeta zaklinjali na vječnu ljubav. Sve to nije nestalo, samo se kao dokaz zavuklo u pukotinu kamena, kao sjećanje prepustilo maestralu u valu.

Hrvatska domovina je prelijepa, raskošno bogata zemlja, a naše Jadransko more svakim zavijutkom iščipkane obale svjedoči da se nebo u njemu spušta na kupanje, pa za uspomenu odnese plave velove u visine. Osobina je svih blaga svijeta da oduvijek uz blagoslov znače pokoru, uz sreću patnju, uz ponosno vlasništvo kradljivce. Na jugu Crnogorci, bez časti i obraza, zaboravljaju zla koja su nam napravili, posvajaju Boku, prijevarom vladaju morem do obale Prevlake, drskim činom traže „svoj“ dio njenog kopna.
Na sjeveru Slovenci lukavi, proždrljivi predatori desetljećima kibiciraju, ograđuju, falsificiraju, osvajaju naše uzmorsko kopno prema Savudriji, kako bi mu priključili, pripisali „svoje“ geografski pripadajući more.

BiH prisiljena nositi Daytonsku luđačku košulju

U sredini posebna priča: BiH. Izmišljeni bastard jugoslavenskog projekta, Daytonski uradak, o kojem će učiti studenti Međunarodnog prava kao primjeru nikad viđenog i smišljenog pravnog bućkuriša, „bosanskog lonca“, iz nekog jeftinog provincijskog restorana, gdje sudbine naroda kuhaju svjetski „korisni idioti“, a domaći priležnici, splačine serviraju zatečenim ljudima, pa masnim prstima primaju i u zgužvani džep guraju – bakšiš. Još do nedavno Daytonski sporazum bio je Sveto pismo i veliki uspjeh Međunarodne diplomacije.

Danas možemo govoriti, pisati i čitati, kao na primjer Ilija Musa u „Vijencu“, o „zločinu koji je nagrađen u Daytonu“, „BiH je država sa posebnim potrebama, prisiljena nositi Daytonsku luđačku košulju.“

Treba ovo polako čitati: 14. prosinca 1995. godine, eto, u Međunarodnoj zajednici još jedne države, čuda neviđenog. Zdvojne i dvojne, već u imenu „Republika Bosna i Hercegovina“. Smještena je 1011,24 km dugom brazdom iščupanog hrvatskog trbuha, koji se onda zove kifla, a kad smo već u jelovničkim prispodobama, onda je BiH – pljeskavica, miješano meso, po posebnom receptu: dva entiteta, tri konstitutivna naroda. To treba značiti da u dvije dogovorene cjeline trebaju stati tri dogovorene cjeline. Nemoguća matematika, jer dva nije dovoljno za tri, niti tri stane u dva. Logično bi bilo: ako su tri naroda, onda su tri entiteta. Odnosno, ako su dva entiteta, jedan je narod previše. Ovo što se sada događa, a u Hrvatskoj se službeno zove „položaj Hrvata u BiH“, jest istiskivanje trećega.

Dakle, prvi entitet zove se Republika Srpska (24,61% km2 prostora BiH), što je po naslovu i sadržaju nešto posebno, izdvojeno iz Republike BiH, sugerira nacionalnu državu unutar višenacionalne države. A logično bi bilo da je višenacionalnost u cijeloj državi, ili da je jednonacionalnost osigurana za svaki narod koji u toj državi živi. Činjenica jest da je u dijelu Republike BiH, koji pokriva polovicu njenog teritorija i zove se Republika Srpska, ostao srpski narod, a ostali su iseljeni na sve moguće, osim dobrovoljnog načina. Srbi iz Republike Srpske javno objavljuju da će se pripojiti državi Srbiji.

Dakle, drugi entitet zove se Federacija BiH (26,11% km2 prostora Republike BiH). Tako imamo Republiku BiH i Federaciju BiH. Ako u Republici BiH imamo tri naroda, onda u Federaciji BiH opet bi trebala biti tri naroda, ali nisu, s objašnjenjem da se Federacija BiH odnosi na zajednički život Hrvata i Muslimana, koji su, eto, sretno i zadovoljno prepustili Srbima polovicu multietničke Republike BiH. Stvarnost je da u Federaciji BiH žive Muslimani i Hrvati, koji su na tom području živjeli prije i oni koji su iz srpske polovice – istjerani.

Sve što se zna, što se osjeća, što je utemeljena pretpostavka, jest da Federaciju BiH, koja je prostorno polovica Republike BiH, Muslimani planiraju uzeti pod svoje, a ono sve manje Hrvata izmučiti, izluditi, izmanipulirati, istjerati milom ili silom. Tada će izraz Federacija BiH biti apsurdan unutar Republike BiH, a taj trenutak upravo čekaju dva konstitutivna naroda, koji će svaki sa svojim entitetom otići na svoju stranu – srpsku, odnosno tursku.

Hrvati su, starosjedioci, došli prvi, od prije 7. stoljeća, a povijest je mješavinom ljudi izmijenila državu naroda u multietničku tvorevinu silnih nacionalnih antagonizama, pojačanih vjerskim isključivostima. To je trend, takav je svijet! Ali, gledajući kroz vrijeme, posebno ono političko, ono što se čini kao kraj, zapravo je novi početak. Naučeni na „velike svjetske sile“, najmnogoljudnije narode, itd., ispustilo se iz vida, da se fenomen koji se zove NAROD, ne mjeri brojnošću, nego snagom gena koji ga čuva netaknutim…
m
Hrvatski gen – gubitnička ili dobitna kombinacija

Pitanje glasi: je li Hrvatski gen: tolerancija, plemenitost, ljubav prema svima, posebno – Opraštanje. Drugi obraz. Krunica. Dakle, je li to sve gubitnička ili dobitna kombinacija?

Povijest je složeni pojam i dugo vrijeme, a brzopleti zaključak, uvijek će prije pogriješiti nego pogoditi. Točno je da se hrvatske zemlje smanjuju, da se broj Hrvata smanjuje, ali kako nikada nismo otišli, znači da i nećemo. Dovoljno je da jedan ostane, kada se bude dijelila pravda. Oni koji na srpskom urlaju – Marš na Drinu, do generalne skupštine UN-a – ukoreni su i osramoćeni. Oni koji turskim novcem ukovtljuju turske planove po hrvatskom prostoru, nisu više tajna, nego tema o kojoj se ozbiljno razmišlja. Naš je cilj, zbog našeg iskustva, da oba „konstitutivna naroda“ iz Republike BiH i agresivni „manjinski narodi iz Republike Hrvatske“ – završe preko granice, na njihovu stranu, na njihovu zemlju. (Za normalne ljude, to, jasno, ne vrijedi). Zašto bi pravda bila utopija, a agresija nepromjenjiva nagrada?

Živimo u vremenu kada su opasnosti od agresije i osjećaji snage pravde, rekli bi Turci, na megdanu (megdan je borilište jedan na jedan).

Zločin valja zaustaviti silom vlasništva zemlje, lavinu osvajača uništiti silom sunčeve vatre, nepravednu sudbinu odagnati silom iz središta ruže vjetrova. Konačno, naša je obveza osigurati, ne samo ljudima, nego i cijeloj našoj prirodi, ugodan boravak u svojoj zemlji.
Naše planetarne selice, hrvatske domoljupke imaju jak argument za savjet: iskustvo! Kad je nešto izvan njihove moći, a od cilja se ne odustaje, onda ishode pomoć nekom većom, višom silom. Za ptice, to su zračne struje, za ribe, morske struje, a za ljude, što drugo do – vjera.

Bijelu rodu i tamnu jegulju povezuje jedan zgodan detalj – dvojna imena, i ponose se time, kao plemićkom titulom.
Roda, lat. Ciconia ciconia.
Jegulja, lat. Anquilla anquilla.

Znaju prirodoslovci koga treba duplo istaknuti, a to su sasvim sigurno selice koje nam na odlasku i na povratku poručuju kako je lijepo svuda poći, al’ najljepše doma doći.

Rode noću putuju za zvijezdama, danju slijede znakove na kopnu. Na dugim dionicama iznad mora važno je u očekivano vrijeme i na očekivanom mjestu ugledati tamnu, putujuću mrlju gustog jata jegulja, a njima je potvrda da su na dobrom putu među koraljima i travama bijeli oblaci što lete velikim krilima, a zovu se rode.

Roda je ptica teškog, visokog tijela pokrivenog bijelim perjem – koje iznad vode drže duge, tanke crvene noge, a dugi, tanki vrat s dugim, tankim, crvenim kljunom mora dosegnuti do površine vode. Slasni zalogaji, kojih je u močvarama, poplavnim livadama, vlažnim šumama u obilju, ne stignu ni promisliti što ih je snašlo. Rode žive oko 30 godina, a najveći neprijatelj im je hladnoća. Ako u vrijeme kad su kod kuće iznenada zahladi, tada jednu nogu i kljun uguraju pod perje da smanje površinu tijela izloženu hladnoći. Zimsku sezonu preživljavaju u Južnoj Africi. Da bi preletjele desetke tisuća kilometara, između svakog zamaha velikih krila pomaže im zamah jakog visinskog vjetra.

Voljela bi roda nadlijetati našu Hercegovinu, koju je tursko tane, onomad, topovskim tanetom, za okladu, odvojilo od imotskog kraja. Sa visina mirisala bi plavu kadulju, žuti zanovjet, bijeli vrisak i smeđu draču, što šaraju proplanke između gustih, zelenih krošnji hrastova i borova. Posebno bi gledala kako usjecima gudura poniru slapovi, a na drugim mjestima izviru kao rijeke, što će zanimati i jegulje.

Daljnji pokušaji uzimanja našeg teritorija…

Jegulja je riba mora (gdje se razmnožava) i rijeka (gdje žive), dakle i slane i slatke vode, pa joj je boja prilagođena zelenkastosivkastosmeđim nijansama. Gusti sloj sluzi obavija kožu kako bi se neozlijeđena provlačila kroz gusto raslinje po rijekama ili dok puzi po obali i mulju pri niskom vodostaju. Spolno sazrijevaju u dobi od 6 do 30 godina – boja im se mijenja u srebrenastu sa tamnim bokovima, povećavaju im se nosnice i oči, produljuje čeljust. Stvaraju zalihe hrane, a zatim prestaju jesti, ispadnu im zubi.

U utrobi se šire spolni organi. Cilj putovanja svih jegulja, pa tako i neretvanske, je daleki Atlantik, gdje se mrijeste krajem zime, u dubini 2500 metara, potom ugibaju od gladi i umora. Sićušna jajašca preuzima golfska struja, postupno se dižu na površinu i pritom se ležu male jegulje, 6 mm. Putovanje do matične rijeke traje i do tri godine, za koje narastu tek do 7 cm i ulaze u ušće rijeke.

Na tim dalekim putovanjima mnogo je zamki i nevolja, pa mnoge ne stignu vratiti se u svoje stanište. Važne su one koje stignu, koje su svojom snagom i snagom viših sila – pobijedile.

Hrvatskoj prijeti ono što zna (kao što je santa leda sa jednom sedminom vrh koji se može vidjeti), ali više ono što ne zna (kao što je led sakriven oku u šest sedmina svoje mase). Pripremiti nam se je za daljnje pokušaje uzimanja našeg teritorija, poznavajući susjede i domaće izdajnike kojima je samo dokument na kojem piše hrvatsko državljanstvo, to što od hrvatskog imena imaju. Mnogo toga bilo bi nam lakše da smo znali od početka, a i danas tapkamo za tek tu i tamo otkrivenim tragom.

Raspad Jugoslavije u krvavoj ratnoj agresiji na Hrvatsku, nije pao s neba. Prije je odlučen u beogradskim akademskim i crkvenim krugovima, računajući uvijek na kooperativnost drugara iz Hrvatske. Razaznaje se, da Hrvatsku koja je bila „krava muzara“ za sve ostale u Jugoslaviji, nije zamišljeno da se izvuče u slobodu, nego da u zabludi slobode – propadne, a lešinari se namire. Neočekivana, briljantna diplomatska, vojna pobjeda više su nego neugodno iznenađenje, ali ne i razlog za odustajanje.

Uslijed strašnog rata, od čijih će se posljedica oporavljati generacije, odapeta je prva strijela: „Tuđman s Miloševićem dijeli Bosnu“. Sjećamo se – strani posrednik lord Ashdown objavljuje da mu je Tuđman na salveti crtao nove granice Bosne, a „hrvatska političarka“, Vesna Pusić, u Hrvatskom saboru (već preuređene table izbacivanjem riječi – Državni), optužuje da je Hrvatska nastala na zločinu. Predak joj Anđelinović, morao je pucati na Hrvate, da bi im smanjio broj i uznositost, pa se u beogradskoj Skupštini hvalio svojim krvavim rukama, dok potomkinja ima novu ekipu i novo oružje – bezočnu laž!
Tko će znati, saznat će se, naslućuje se… kako se u Daytonu kovao, pa zabio klin u međunarodnu pravdu i hrvatsku suverenost… Sve će biti kako je AVNOJ obećao, samo je ritam usporeniji, metode lukavije. Bolje da se Hrvati ne dosjete, pokazali su da mogu biti olujno opaki. U njih je pozdrav „Za dom spremni“ – opasan protivnik onih koji su protiv njihovog doma spremni.

A crni list djeteline – oznaka nesreće – BiH – ima želju, obećanje i plan biti Pomorska zemlja, samo je potrebno dobiti dio hrvatskog kopna, koje bi im donijelo njihovo bosansko more.

Obmana se razvijala po fazama: govoriti o Neumu, a misliti o Kleku; zabranjivati izgradnju Pelješkog mosta, a pripremati promjenu granica; ishoditi Sporazum po kojem Hrvatska pristaje dati željeni teritorij; dočekati ekipu koja će to provesti…

‘Dva kamenčića’ Zorana Milanovića

Neum je, za početak, iskorišten kao logična zabluda, jer se u nas odavno naviklo da je AVNOJ komadao Hrvatsku, da je nekadašnji teritorij kopna Neuma, koji je Dubrovačka Republika ustupila Turskoj, trebao biti upisan Hrvatskoj, a ne poklonjen BiH. No, to su sada njene službene granice, pa se nekako automatski činilo da njihovo protivljenje Pelješkom mostu, uz objašnjenje „da će sprječavati njegovu gradnju dok se ne riješi granica sa Hrvatskom“, nekako sjelo. Nema logike, ali i ona se snaži sa dodatnim saznanjima.

Istodobno, Pelješki most postaje glavna tema u Hrvatskoj, na sve moguće načine. Od nabrajanja problema, kriminala i politikanstva (što je sve izmišljena laž), do toga da je to najvažniji strateški prometni projekt ikada, jer će povezati hrvatsku kopnenu granicu na jugu, prekinutu Neumom – što je apsolutna istina. Tako se stvara alternativa: ili most koji nam treba, ili gubitak prava gradnje mosta, što bi se moglo izbjeći malim ustupkom.

Postalo je jasno da će nakon sve brojnijih pitanja – što BiH ima s hrvatskim mostom koji spaja dva hrvatska kopna preko hrvatskog mora – uskoro dobiti pravi odgovor: NEMA NIŠTA. Zato je valjalo učiniti sljedeći korak – pomak prema pravoj lokaciji gdje se misli nešto ušećariti – poluotoku Kleku. Kukurikavci su, odmah po dolasku na vlast s posebnim zadovoljstvom zaustavili gradnju Pelješkog mosta i pritom usput uživali u gubitcima uloženog novca, uništavanju tri velike građevinske tvrtke, ali pravi je gušt bio – predati hrvatski teritorij, još malo odgristi, još malo napakostiti…

Pa su smislili ovako: gradnja Pelješkog mosta je zaustavljena, ali tema se i dalje može koristiti, tako da se u Europsku komisiju preda zahtjev da nam ona pomogne kako povezati državnu granicu. To što smo slušali i do 12 varijacija na istu temu, to kako su se izjave davale, pa demantirale, uopće nije bilo važno. Važno je da tema traje do trenutka kad će Pusićeva iznenaditi i EK i cijelu Hrvatsku, s time da je ekipi koja razgovara o Pelješkom mostu, pridružila novog člana iz – Ministarstva prometa i komunikacija BiH. Ako se ne zna zašto, uskoro će se saznati, jer on od sada daje svoje mišljenje o Mostu i požuruje Europu da brže radi, daje intervjue, umnožavaju mu se izjave, a sve zbog njegove završne rečenice svakog javnog nastupa: „No, Pelješki most će morati pričekati dok se ne dogovore granice sa Hrvatskom“.

Ministricu, zamjenjuje premijer Milanović, s nekog sastanka u Dubrovniku o potpuno drugoj temi, javlja se ovako: Hrvatska je obvezna konačno u Saboru ratificirati sporazum Tuđman-Izetbegović, po kojem BiH ima pravo na vrh – Pontu poluotoka Kleka i dva otočića – Veli i Mali Škoj. Kako bi umanjio ono što bi Hrvatska trebala izgubiti, otočiće naziva – „dva kamenčića“, a kako bi povećao pritisak, ističe kako Europa od Hrvatske očekuje provedbu dogovorenih pravnih akata. Znači, s Neuma se prešlo na Klek, a sa apstraktnog pitanja granice na – konkretan. A taj famozni Sporazum (kao i onaj Račan-Drnovšek koji bi Slovencima trebao pokloniti Piranski zaljev), dogodio se davno.

Izetbegovićev dokument – falsifikat…!

Tuđman i Izetbegović sastali su se kako bi dogovorili konačnu granicu između dvije države, dugu 1011 km, pa je prihvaćen pravni savjet da zastanu samo kod prijepornih točaka. Nije ih bilo puno, i na red je došao poluotok Klek. Mate Granić i drugi koji su imali zadatak pripremiti hrvatska stajališta i dokumente, prevarili su Tuđmana (ili nisu) da Hrvatska o Kleku nema niti jedan dokument. Izetbegović je rekao da ima, pokazao, pa je Sporazum u dobroj vjeri (ili ne) potpisan. Časni Hrvati, zabrinuti rodoljubi, vrsni povjesničari, predočili su Tuđmanu dokumente od 15. stoljeća na ovamo (od kojih je kasnije nastala knjiga: „Granica na Kleku – prijevara ili zabluda“ autori: Stjepan Čosić, Niko Kapetanić, Pero Ljubić, Nenad Vekarić), po kojima nema niti traga sumnji da to nije hrvatsko područje i što je jednako važno, dokazali su da je Izetbegovićev dokument falsifikat, karta s ucrtanim granicama nastala je temeljem lažiranja, falsifikata zapisnika sa jedne sjednice iz 1974. godine. Priloženo je i priznanje potpisnika tog lažnog dokumenta.

Nikako nije slučajno da je plavom bojom ucrtana točna granica, a bojom Crvene zvezde, lažna granica. Milanović, novi kandidat za predsjednika Hrvatske, (kojega ljevica najavljuje kao snažnu političku ličnost i slično, uz dodatak – „…ali valja pristojno pričekati da se Zoki odluči, nemojmo raditi pritisak“ – rekli bi oni i Daj Bože, ali ne smiju, da ih ne čuju njihovi glasači.) Dakle, najprije sam mu rekao kako je potrebna i obvezujuća Ratifikacija u Saboru, a zatim najavljuje datum kada će to biti na dnevnom redu. Članovi Udruge Pelješki most pobrinuli su se da svi zastupnici dobiju primjerak spomenute Knjige i preslik članka Kaznenog zakona RH o godinama zatvora za ustupanje državnog teritorija. Ratifikacija je skinuta sa dnevnog reda Sabora, Pelješki most plaća Europa, grade ga Kinezi, ali Bakir povremeno ponavlja kako granicu još nismo uredili, a to što hrvatska politika javno šuti, ne znači da stvari stoje kako bi trebale stajati. U Sarajevu postoji Pomorski institut i postoji višestranični dokument: BiH pomorska zemlja – koji do u tančine navodi odredbe Međunarodnog prava mora UN-a o tome koja je zemlja – pomorska.

Tekst je napisan perfektno točno, osim prve rečenice da je BiH vlasnik Ponte Kleka, te otočića Veli i Mali Škoj. Previđajući činjenicu da nemaju taj teritorij, ili vjerujući da će ga imati, dokumentu su priložili i kartu BiH teritorijalnog mora do Korčule i Visa, i u nastavku gospodarskim pojasom do Italije. Baš imamo sreće sa susjedima. Posebno sa BiH. Kako umjetna država može znati što je država, kako narodi koji imaju pravo na svoju državu, mogu dijeliti to pravo u izmišljenoj državi? Doduše, imamo primjer tronarodnog, već spomenutog, Ive Andrića: po narodnosti – Hrvat, po političkoj profesiji – Srbin, po književnosti – Turčin. Za roman „Na Drini ćuprija“, dobio je Nobelovu nagradu, knjiga je stvarno izvanredna, ali možda je i multikulti, već tada utjecao na odluku. Na Drini može biti samo most sa istoka prema hrvatskom kraju – uvijek će tako biti, jer je tako bilo na početku – i ako Drina presuši, mostovi se sruše, a ljudi nestanu.

Kada bi se karta bivše Jugoslavije izrezala po liniji granica bivših republika pa ih poredali u niz, slagač puzzli najprije će uočiti oblik Hrvatske, a zatim među ostalim dijelovima izabrati BiH – uklapa se idealno, jer je cjelina ideal. Politički, diplomatski, društveni, filozofski i svaki drugi način govora, uvijek nešto propuste. A jednostavni izričaj je uvijek točan. U BiH žive tri naroda koji za dijete koje spava u kolijevci to kažu na tri načina: po Srbinu: kao zaklano; po Muslimanu: kao janje; po Hrvatu: kao anđeo…

Treba stvarno imati crnu dušu i crne misli…

Ovo zadnje jedino prihvaća roda koja, zna se, donosi djecu ovješenu za kljun maramom, roza ili plave boje. Rode su pojam para muškog i ženskog spola, odnosno roda. Pa ih tako znanost ne broji po jedinkama, nego po paru, odnosno gnjezdećim parovima. Ima ih na tisuće i tisuće, ali samo jedan poznat je u cijelom svijetu. Zovu se Klepetan i Malena, a gnijezde se u Slavonskom Brodskom Varošu. Prije 16 godina trebali su zajedno odletjeti na jug, ali se Malena povrijedila i više ne može letjeti, Klepetan je odletio sam, ali se svake godine vraća. Tako je i 28. veljače 2019. sletio u 10 sati i 30 minuta svojoj Malenoj, koja ga je dočekala raširenih krila i s veselim klepetanjem. Naime, rode nemaju glasne žice, pa razgovaraju – klepetanjem. Iako je preletio više od 13 tisuća kilometara, nakon pozdrava odmah se primio posla; na okolnoj livadi sakupljao je grane i popravljao gnijezdo. Do sada su odgojili 54 ptića, što je još jedan njihov raritet u svijetu. Dok se kod nas trubi o školi za život, naši su mladi sve dalje od škole života. Više bi naučili posjetom rodama, slušajući o njima priče, gledajući gnijezdo promjera dva metra, dubine tri metra, težine preko 25 kg, kako iz njih izviruju mali ptići, koji će nakon dva mjeseca poletjeti, a pred zimu odletjeti na jug Afrike, gdje bi ih dobro promišljene školske ekskurzije mogle ići tražiti.

A što reći o lekciji života, kada bi se konačno netko sjetio, da u vrijeme kada se male jeguljice, ni 7 cm dužine, vraćaju u Neretvu, pa ih pažljivo izvaditi u prozirnu posudu sa neretvanskom vodom. Ne samo djeca, nego i odrasli, gledaju i pitaju – kako su nakon tri godine stigle iz mjesta koje je pravo svjetsko čudo: Sargaškog mora, koje se nalazi usred Atlanskog oceana, ne dodiruje kopno, nego mu granice određuju morske struje: goflska, sjevernoatlanska, kanarska, sjevernoekvatorijalna. U prosjeku veličina tog prostora, u kojem se mrijeste i odmah potom umiru sve jegulje svijeta – površine je 8 i pol milijuna km2. Pokriveno je gustim algama, silno slano, čisto plave boje, velike prozirnosti. Rado bi čula naša djeca, s Neretve (i šire), kako goflska struja podiže jajašca jegulje polagano do površine, one tada postaju larve, rastu po milimetar dok dođu na površinu, a onda na put do Neretve. Kakav uzor tih malih stvorenja, pa našu djecu uče ako budu slušali tatu i mamu, jeli zdravu hranu, naučili dobro plivati, i nadasve, voljeli svoju Domovinu.

Ova falsificirana karta govori bojama jasnije nego svim riječima: plava boja horizonta iscrtava hrvatsku granicu na Kleku. Boja Crvene zvezde označava lažnu granicu kojom se nastoji ukrasti naše more. Treba stvarno imati crnu dušu i crne misli da se more oboji crnom bojom, a malo je preteklo i za crni list djeteline. Kakva sramota uljuđenog čovječanstva, našeg okruženja i hrvatskih državnika, tragedija Hrvatske države, kojoj su uspjeli uzeti sve, osim dva stupa upornjaka, po kojima se grade svi mostovi svijeta.

Jedan je Međunarodno priznanje potpunog suvereniteta hrvatske države, koje nikada nitko neće moći izbrisati, umanjiti ili falsificirati. Drugi stup je hrvatski narod, koji je prošlog ljeta eruptirao kockicama i rasuo našu narodnu slavu i našu ljudsku plemenitost cijelim svijetom. Ekipa koju Hrvatska čeka, okuplja se i bilo bi dobro da bude prepoznata…