Sada već bivša državna revizorica, Šima Krasić, jednom prilikom je izjavila da je 98 posto hrvatskih tvrtki, privatizirano - protuzakonito(!?) Po toj izjavi pamti je i veći dio javnosti, koji se, ipak, ne može sjetiti - što je točno Šima Krasić, punih šesnaest godina radila kao državna revizorica, a da nije spriječila takav kriminal ili ga, barem, sankcionirala. Jer, iza takve inkriminirajuće statistike, kriju se stvarne osobe s imenima i prezimena, stotine opljačkanih poduzeća i novac. No, Šima Krasić, nije konkretizirala te brojke, niti imenovala pljačkaše i grobare hrvatskog gospodarstva
Pojedini ekonomski analitičari i dijagnostičari, poražavajućeg stanja hrvatske države i gospodarstva, nerijetko posežu za citatima bivših državnih dužnosnika, koji bi trebali potkrijepiti njihove općepoznate i poprilično banalne teze o korijenima svih naših problema.
Prava istina skrivena u statistici
Među tim citatima, koji imaju svrhu potvrđivanja svega onog, što i ptice na grani već znaju, jest i izjava bivše državne revizorice Šime Krasić, koja je nekom prilikom izjavila, ili navodno čak ustvrdila, da je 98 posto hrvatskih tvrtki, privatizirano protuzakonito. U stvari, po toj izjavi, pamti je i dio javnosti, koja se ipak ne može sjetiti, što je točno Šima Krasić punih šesnaest godina radila kao državna revizorica, da se takav kriminal spriječi, ili barem sankcionira. Iza inkriminirajuće statistike, kriju se stvarne osobe s imenima i prezimena, stotine opljačkanih poduzeća i novac, no Šima Krasić, nikada nije konkretizirala ove brojke, niti imenovala pljačkaše i grobare hrvatskog gospodarstva.
Prije sedam godina, konačno je otišla u mirovinu i zaborav, i nitko se ne bi niti sjetio uloge Šime Krasić, da s vremena na vrijeme, njena djeca i unučad, ne pune novinske stupce raznih aferama. Prije devet godina, Luka Ivančić, dvadesetogodišnji student ekonomije i unuk Šime Krasić, na dražbi Trgovačkog suda u Karlovcu, kupio je Pamučnu industriju Duga Resa u stečaju. Cijena, prava sitnica, 16,8 milijuna kuna! Kasnije je ispalo da Ivančić tvrtku nije kupovao za sebe, nego za poslovnog partnera, stanovitog Stjepana Pavića, trgovca pamukom iz Austrije. Na pitanje novinara, zašto na dražbi nije nastupio sa svojom tvrtkom, Pavić nije htio dati nikakav odgovor. Inače, Luka Ivančić je sin Silvane Ivančić, kćeri Šime Krasić, koja je karijeru gradila na visokim pozicijama u Croatia osiguranju.
Oprezna baka Šima, oduvijek vuče konce iz pozadine
Svaki puta, kada bi mediji počeli istraživati sumnjive poslove djece i unuka Šime Krasića, ona bi ustvrdila da nema apsolutno nikakve veze s njihovim poslovima. O Šimi Krasić, pisao je Nacional, a portal „Megamedia“, objavio je desetak tekstova i opširnu dokumentaciju koja ukazuje na njenu ključnu ulogu u raznim malverzacijama članova obitelji Krasić i Ivančić, ali institucije nisu reagirale. Obrana bake Šime, svodila se na argument da njenog imena nema na službenim ugovorima i dokumentima. U jednom odgovoru na tekst u Nacionalu, punomoćnica Šime Krasić, zatražila je objavu sljedećeg ispravka: „Gđa. Šima Krasić sigurna je da dokumenti koje je g. Lučić predočio Nacionalu mogu potvrditi isključivo da je isti sklapao pravne poslove s gosp. Robertom Krasićem i/ili Silvanom Ivančić (njenom odraslom djecom u čije poslovne odluke i poteze ista nema niti uvida niti upliva), a istovremeno je apsolutno sigurna da nije predočio niti jedan dokument o umiješanosti nje same u bilo koji od tih pravnih poslova ili transakcija. Posebno se ističe da gđa. Šima Krasić 2006.g. uopće nije poznavala g. Lučića, te napose da ga nikada nije pozvala g. Lučića na sastanak u svoj ured; da mu nikada nije obećavala bilo kakve povlastice; da nikada od njega nije tražila da ulazi u poslovne odnose s njenom djecom ili financijski pomaže njenom sinu; da mu nikada nije obećala prenamjenu zemljišta ili da će dobiti građevinsko zemljište. Između njenog sina i g. Lučića sklopljeno je više pravnih radnji no niti u jednoj nije sudjelovala Šima Krasić, koja se osobno nikada nije niti bavila poduzetništvom…“
Kada bi se istražitelji policije, USKOK-a i državni odvjetnici vodili ovakvom logikom u svom radu, onda Ivo Sanader i drugi kapitalci, ne bi nikada mogli biti niti optuženi za kaznena djela, jer ih eto, nema nigdje u službenim papirima i ugovorima, odnosno, tobože nisu strana u bilo kakvom poslovnom sporu. Sasvim je jasno da se u ovakvim slučajevima radi o trgovini utjecajem, zlouporabi položaja ali i kaznenom djelu klasične prijevare u gospodarstvu, gdje se temeljem javnog ugleda i značaja, suprotnu stranu, svjesno dovodi u zabludu. Uostalom, ako gospođa Šima Krasić, nema nikakve veze s poslovnim prijevarama i kaznenim djelima, zbog kojih je poduzetnik Zdenko Lučić, tužio njenog sina Roberta Krasića i zeta Ante Ivančića, onda se postavlja pitanje ,zašto više od dvanaest godina konzumira plodove tog poslovnog odnosa, i besplatno živi u vili na zagrebačkom Perivoju 14?
Bogaćenje obitelji, započelo s preuzimanjem dužnosti državne revizorice
Robert Krasić i Ante Ivančić, godinama izbjegavaju sud, rugajući se pravosuđu i zdravstvenim ispričnicama, kakve ne bi prihvatila ni učiteljica u osnovnoj školi. O tome smo osobno posvjedočili na zadnjem ročištu Građanskog općinskog suda u Zagrebu, kada se tuženici nisu pojavili. Dapače, nisu se udostojili ni poslati odvjetnike. Naša redakcija, ima u posjedu dokumentaciju iz koje se mogu izvući sljedeći zaključak. Poduzetnik Zdenko Lučić, ušao je u neku vrstu poslovnog partnerstva s Robertom Krasić, a krajnji rezultat te suradnje, za Lučića, jest ukupna šteta od preko tri milijuna eura. Isto tako, važno je napomenuti da ta šteta nije nastala lošom poslovnom srećom ili krivim procjenama, već zbog neovlaštenog izvlačenja novca iz zajedničke tvrtke, ali i radi drugih prijevara. Lučiću se mora priznati da je iznimno strpljiv s hrvatskim pravosuđem, jer bi financijsku i pravnu zadovoljštinu, lakše mogao dobiti kod europskih i međunarodnih sudova. Hrvatskoj je nedavno stigao pravi šamar iz Strasbourga, gdje je Radmila Vojnović, na Europskom sudu za ljudsku prava, dobila ne samo odštetu, nego i nalog za MUP i DORH da ponovno pokrenu istragu oko paleži zgrade na adresi Držićeva 9 u Zagrebu, gdje se danas nalazi luksuzni hotel. Glavna zamjerka istražnim tijelima i pravosuđu Republike Hrvatske, koja se ponavlja u mnogim presudama, svodi se na promatranje događaje izvan šireg društvenog i vremenskog konteksta, kao da se radi o izoliranim incidentima i slučajevima.
Na primjer, Ivančići i Krasići, mogli su tako Lučića materijalno i protuzakonito oštetiti na desetak različitih načina, i za svaki od tih predmeta, Lučić se mora s njima suditi pojedinačno, a suci rijetko kada uopće dopuštaju, da tužitelji iznesu cjelokupnu kronologiju događaja. U takvo pravosuđe uzda se i Šima Krasić, koja živi u vili vrijednoj milijun eura, koju nije platila niti lipe. Taj luksuz, omogućio joj je pomalo naivno, poduzetnik Zdenko Lučić, koji ipak nije očekivao, da će ga osoba s takvom funkcijom i statusom u državi i društvu, preveslati. Nakon što smo objavili prva dva teksta na portalu dnevno, javilo nam se nekoliko zanimljivih izvora i svjedoka. Jedan svjedok, bivši susjed Šime Krasić, koji je molio da ostane anoniman, iznio nam je svoje spoznaje o poslovima Krasićevih s nekretninama.
„Živjeli su na adresi Bukovačka 23. Iznad nje su bili nogometaši Jurčević i Cvitanović, a iznad mog stana na broju 25. Kotromanović, koji nikad nije uselio, već je odmah prodao. Na broju 27 i danas je general Norac.Bilo je to između 1997 do 2003. godine. Imali su tada još i kuću u Trnovčici. Robi je imao kuću u Stiplošekovoj, preko susjede ju je kupio. Onda ju je i prodavao, pa je kupovao kuću u jednoj ulici na Šalati, više se ne sjećam, iz Voćarske lijevo.Pa još jednu oko Nazorove. No nisam znao da je muž njegove sestre imao veze sa zemljištem u Dankovečkoj jer je jedna gospođa imala ured na 6 katu iznad Porina kafića, i zapravo prodala 2/3 stanova za MOSOR iz Omiša (proizvodili su pvc stolariju koja je ugrađivana na zgradi i tako su kompenzacijski došli do većeg broja stanova), kojega je direktor bio jedan g-din Petar, ne sjećam se više prezimena. Kasnije je ista gospođa, u onoj drugoj zgradi (do tramvajske pruge, južnoj) isto odrađivala za Nivogradnju g-dina Brezovića, ali više MOSORA nije bilo. Kasnije sam jednom zgodom, negdje 2005-2006 sreo Robija. Tad je bio u tvornici pamuka iz Sinja. Uglavnom, vrtjeli su nekretnine da to nije bilo normalno. Nikome nije bilo jasno od kuda!“ – ispričao nam je ovaj izvor.
Ove informacije, kada se pridodaju dokumentaciji koju posjedujemo, kao i izjavama drugih svjedoka, upotpunjuju sliku o modusu operandi obitelji Krasić i Ivančić. Priča bake Šime, prema kojoj ona nema apsolutno nikakve veze, sa svim tim transakcijama, blago rečeno, ne zvuči uvjerljivo. Također, ulazak Roberta Krasića u biznis s kupovinom i prodajom tvrtki u stečaju i raznih nekretnina, vremenski se savršeno poklapa s dolaskom Šime Krasić na dužnost glavne državne revizorice. Ove radnje, neovisno o tome što više nije trajao Domovinski rat, trebaju se promatrati i kroz prizmu ratnog profiterstva. MUP i Državno odvjetništvo, moraju dubinski istražiti sve poslovne kombinacije obitelji Krasić i Ivančić, i to sve do razdoblja ranih devedesetih. U protivnom, pravosudne blamaže, koje posljednjih mjeseci stižu kao pravomoćne presude iz Strasbourga, nisu ništa prema međunarodnim političkim i financijskim posljedicama, koje će zasigurno uslijediti, ako slučajevi u kojima je Šima Krasić glavni akter, stignu na europske i međunarodne trgovačke sudove.