Zločini Titovih komunista poslije ‘oslobođenja’ Dubrovnika

0
3973

Don Anto Baković, objavio je u Zagrebu 2007. do sada najsveobuhvatniju knjigu o partizanskim i četničkim zločinima počinjenim nad vjerskim službenicima Katoličke crkve u hrvatskom narodu: 'Hrvatski martirologij XX. stoljeća'. U rečenoj studiji, Baković je naveo 663 hrvatske crkvene žrtve: 520 katoličkih svećenika, 50 bogoslova, 38 sjemeništaraca, 31 časnu sestru te 24 redovnika laičke provenijencije. Osim vlč. Bakovića, o stradanju hrvatskih katoličkih službenika, tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća, konkretno u Dubrovačkoj biskupiji, na svjetlo dana znanstvena istraživanja iznijeli su također Joško Radica i dr. Augustin Franić. Skupni rezultat svih ovih istraživanja govori nam da su na području Dubrovačke biskupije partizani smaknuli 22 katolička svećenika, jednoga đakona te 6 bogoslova

Don Anto Baković, objavio je u Zagrebu 2007. do sada najsveobuhvatniju knjigu o partizanskim i četničkim zločinima počinjenim nad vjerskim službenicima Katoličke crkve u hrvatskom narodu: „Hrvatski martirologij XX. stoljeća“. U rečenoj studiji, Baković je naveo 663 hrvatske crkvene žrtve: 520 katoličkih svećenika, 50 bogoslova, 38 sjemeništaraca, 31 časnu sestru te 24 redovnika laičke provenijencije. Osim vlč. Bakovića, o stradanju hrvatskih katoličkih službenika, tijekom Drugoga svjetskoga rata i poraća, konkretno u Dubrovačkoj biskupiji, na svjetlo dana znanstvena istraživanja iznijeli su također Joško Radica i dr. Augustin Franić. Skupni rezultat svih ovih istraživanja govori nam da su na području Dubrovačke biskupije partizani smaknuli 22 katolička svećenika, jednoga đakona te 6 bogoslova.
Najveće stratište bio je otočiću Daksa, gdje su partizani u noći s 25. na 26. listopada 1944. zaklali 44 osobe – među kojima je bilo čak 8 katoličkih svećenika. Prema podatcima, objavljenim u katoličkom časopisu „Naša Gospa“, na području Dubrovačke biskupije, 1944. i 1945. godine, partizani su bez suda ubili sljedeće katoličke svećenike: don Niku Fantelu, don Matu Dobuda, don Đuru Krečka, don Antu Bačića, don Dragutina Kissa, don Matu Kalafatovića Milića, don Josipa Schmidta, don Ivu Jelinovića, don Luku Grgovića, fra Tomu Tomašića, fra Bernardina Sokola, fra Marijana Blažića, fra Gerarda Barbira, don Ivu Brajnovića, don Antu Zrnu, padra Petra Pericu, fra Dominika Barača, biskupa Josipa Carevića, don Ivana Raguža, don Mihu Lajoša, don Andriju Flatara i don Stjepana Tomaševa. Osim ova 22 katolička svećenika, žrtve partizanskih ubojica bili su: đakon Nikša Memunić te šest bogoslova. Njihova imena i prezimena su: Miho Katušić, Metildo Trojanović, Oton Kupeka, Albert Karamarko, Eduard Franković i Hinko Paladin.
Zbog ograničena prostora, u sljedećim rečenicama, osvrnut ću se tek na neke životopise žrtava partizanskih ubojica, kako bih pokazao, da su ti okrutno smaknuti crkveni službenici bili posve nedužni ljudi. Komunisti su ih ubili samo zbog njihova ugleda u dubrovačkom puku i zbog vlastite bolesne mržnje prema svemu što je nosilo katolički i(li) hrvatski predznak!
Uvodno napominjem, da se ovom prilikom ne kanim podrobnije osvrtati na sjajan životni put isusovca Petra Perice, kog su partizanski zlikovci također okrutno likvidirali na Daksi, jer o piscu prekrasnih katoličkih pjesama: „Do nebesa nek’ se ori“ i Zdravo Djevo – Kraljice Hrvata“ – pripremam poseban prilog za najčitaniji hrvatski politički tjednik „7Dnevno“.

Propovjednik protiv nacionalsocijalizma

Fra Marijana Blažića, rođena 25. ožujka 1897., partizani su okrutno smaknuli u noći s 25. na 26. listopada 1944. na Daksi. Gimnaziju je završio u Zadru, a teološki fakultet je studirao u Zadru i Dubrovniku. Za svećenika je zaređen 1920., a filozofiju i prirodne znanosti je studirao u Zagrebu, Firenci i Munchenu. Kao profesor, biologiju i zemljopis, predavao je na Franjevačkoj gimnaziji na Badiji do 1929., a od 1929. do 1944. na Franjevačkoj visokoj bogoslovnoj školi u Dubrovniku predavao je filozofiju.
Pisac je dviju zapaženih knjiga: „Evolucija i postanak čovjeka“ i „Osnovne pojave života“. Bio je izvrstan propovjednik te nadasve poznat po skrbi za siromašne osobe. U doba NDH, pomagao je svima pa čak i komunističkim pristašama. Slovio je kao otvoreni protivnik Hitlerova nacionalsocijalizma i Mussolinijevog fašizma. Zbog njegovih protunacističkih propovijedi, Nijemci su u Dubrovniku prosvjedovali i tražili da ga se kazneno goni.. Premda su ga nazivali i „crvenim fratrom“, stavljen je na partizanski popis za likvidaciju.
Bio je blizak anglofilima i simpatizerima Hrvatske seljačke stranke. Partizanski liječnik dr. Korlaet, koji je skupa s partizanima ušao 18. listopada 1944. u nebranjeni Dubrovnik, nekoliko dana potom našao se zaprepašten, nakon što je vidio na Oglasnoj listi strijeljanih ime i prezime Marijana Blažića. Osobno je zbog toga prosvjedovao kod partizanskoga zapovjednika, kasnijega „narodnog heroja“ – Vlade Šegrta. Na njegovo negodovanje, od „druga“ Šegrta, dobio je sljedeći odgovor: „Jest, on je bio naš, ali on je puno znao – pa je ubrzo prestao biti naš!“

Pedagog i omiljeni vjeroučitelj

Don Josipa Schmidta, rođena 1. ožujka 1914., partizani su također okrutno likvidirali, već rečenoga nadnevka, na Daksi. Gimnaziju je završio 1932. u rodnomu Vukovaru, a bogosloviju 1938. u Zagrebu. Iste godine zaređen je za svećenika. Služio je katoličkom narodu u Ćilipima i župi Stravča. Potom je djelovao kao gimnazijski vjeroučitelj u Dubrovniku.
Slovio je kao izvrstan pedagog i omiljeni vjeroučitelj dubrovačke mladeži. Govori se da je partizane, kada su došli po njega odvesti ga na strijeljanje, unatoč tomu, počastio kolačima i rakijom.
Imao je samo trideset godina kada je smaknut na Daksi, nevin poput janjeta – katolički svećenik koji nikome ništa nažao nije učinio… I dok je bio upravitelj sjemeništa, sa svim sjemeništarcima postupao je kao prijatelj i u razgovorima općenito s ljudima bio je vrlo srdačan.

Voditelj Hrvatskoga akademskog društva

Fra Gerarda Barbira, rođena 24. travnja 1911., partizani su pogubili 29. listopada na groblju Boninovo. Gimnaziju je završio u Dubrovniku, a teološki studij u Makarskoj. Franjevačkom redu pristupio je 1927, a zaređen je 1934. za svećenika. Poslije ređenja, u Zagrebu je studirao romanistiku na Filozofskom fakultetu i u glavnom hrvatskom gradu položio je završni profesorski ispit.
Predavao je u Klasičnoj gimnaziji na Badiji i u Dubrovniku te u državnoj gimnaziji. Bio je voditelj Hrvatskoga katoličkog akademskog društva „Domagoj“ u Dubrovniku. Bavio se glazbom i vodio je pjevački zbor Trgovačke akademije.
Barbir je bio osoba duboke vjere, čovjek privržen katoličkim i domoljubnim vrjednotama. Uživao je veliki ugled u Dubrovniku. Stoga su ga partizani i uhitili, skupa s fra Marijanom Blažićem te strijeljali – bez suda i bez prava na obranu.

Glasoviti govornik i korjeniti domoljub

Fra Tomu Tomašića, rođena 17. listopada 1881., partizani su okrutno ubili 25./26. listopada 1944. na Daksi. Pučku i građansku školu pohađao je u Makarskoj. U Travniku je završio poznatu isusovačku gimnaziju. Franjevcima je pristupio 1895, a mladu misu je slavio 1904. godine. Nakon završena studija klasične filozofije i talijanskog jezika, predavao je kao profesor u Košljunu, Splitu, Šibeniku, Sinju, Varaždinu i naposljetku u Dubrovniku, gdje je vršio dužnost ravnatelja Franjevačke klasične gimnazije. Ravnao je nizom katoličkih društava, te bio urednikom „Euharistijskog glasnika“. Predavao je klasičnu filologiju, povijest staroga vijeka, povijest umjetnosti te hrvatski, grčki i latinski jezik. Politički je bio prozapadno orijentiran…
Fra Pijo Pejić o njemu je napisao: „Propovijedao je u Kopru, Barbani, Rijeci, Sušaku, Senju, Krku, Novalji, Malom Lošinju, Zadru, Šibeniku, Splitu, Sinju, Hvaru, Makarskoj, Korčuli, Blatu, Dubrovniku, Kotoru i u drugim mjestima. Održavao je brojne duhovne vježbe svećenicima, časnim sestrama i kandidatima za svećeničko ređenje. Bio je vrlo poznata i cijenjena osoba u Dubrovniku. Imao je velikog utjecaja na okolinu, posebno na mlade domagojce i križare. Kako je sam napisao u vlastitom Dnevniku, komunizam je pobijao s katedre i govornice. Fašisti su mu radili o glavi. Prevratnici su znali za njegove spomenute stavove pa su ga imali na popisu onih osoba, koje po preuzimanju vlasti treba po žurnom postupku likvidirati… O njegovu domoljublju svjedoči njegov odgojno-obrazovni rad, preko kojega je u srca povjerenih mu mladića i djevojaka svjesno unosio ljubav prema Crkvi i domovini Hrvatskoj, kao svoje političko držanje, tijekom cijeloga života.“
Fašističke vojne vlasti u Dubrovniku su ga optužile kao protivnika fašističke Italije. Od istih je 1942. bio i uhićen. U fašističkom logoru, Talijani su ga zatočili u Herceg Novom, pod optužbom da je neprijatelj fašizma. Rečena činjenica, dvije godine potom, nije utjecala na partizane, jer su ga mučki usmrtili, zbog „suradnje s fašistima“. Suđenje i presuda, kojih nije bilo, objavljeni su nakon Tomašićeve likvidacije.

Uzoran svećenik i protivnik totalitarizma

Don Matu Kalafatovića – Milića, rođena 23. srpnja 1910., partizani su u 34. godini života likvidirali 25./26. listopada 1944. na Daksi. Klasičnu gimnaziju završio je u Dubrovniku, a bogosloviju u Splitu. Od 1935., kada je zaređen za svećenika, bio je župnik na Korčuli i u Kuni Pelješkoj. U doba NDH, služio je kao svećenik u Orašcu.
Prije usmrćenja, bio je zatočen u dubrovačkom zatvoru Karmen. Bio je protivnik političkoga totalitarizma, gorljivi hrvatski domoljub i uzoran svećenik. Pripadao je ljudima koji nikada nikomu nisu učinili ništa nažao.
Navlastito je bio poznat po druženju s mladima, koje je rado okupljao oko sebe i usađivao im u srca katoličke i domoljubne vrijednosti. Na vijest da je ubijen, sa svojom subraćom i drugim nevinim ljudima na Daksi, njegova majka Ana je kazala: „Radije prihvaćam i takvu vijest, nego li da sam čula da je moj sin nekomu zlo učinio.“

Plodan pisac i neumoran istraživač starina

Don Đuru Krečaka, rođena 23. ožujka 1883., partizani su pogubili 25./26. listopada 1944. na Daksi. Gimnaziju je završio u rodnom Dubrovniku, a bogosloviju u Zadru. Nakon što je zaređen za svećenika 1907., služio je u Ćilipima, Malome Stonu i Lapadu. Bio je izvrstan govornik, ali i plodan pisac. Pisao je u raznim časopisima i katoličkim novinama: „Narodnoj svijesti“, „Katoličkom tjedniku“, „Vrhbosni“… Bio je član Družbe Braće Hrvatskog Zmaja, predsjednik kulturnog društva „Napredak“ te utemeljitelj Pomorskog fonda Sv. Nikole u Gružu, za ispomoć obiteljima nestalih pomoraca.
Nadasve je bio veliki ljubitelj i poznavatelj dubrovačke povijesti i starina. Revno se založio da se u Dubrovniku postave obilježja poznatim Dubrovčanima. Prigodom nacionalne proslave Tisućljeća Hrvatskoga kraljevstva 1925., zaslužan je za postavljanje spomen- ploče Prvomu hrvatskom kralju Tomislavu. Poznat je kao pisac znanstvene rasprave „Dubrovnik i pravoslavlje“. Zbog izražena hrvatskog domoljublja, jednako su ga progonile starojugoslavenske velikosrpske vlasti, a potom i talijanske fašističke vojne vlasti.

Izvrstan poznavatelj totalitarnoga boljševizma

Dr. fra Dominika Barača, rođena 14. srpnja 1912., partizani su strijeljali 17. studenoga 1945. u Trogiru. S devetoricom Dubrovčana, optužen je za stvaranje „ilegalne terorističke organizacije“. Skupa s Baračem, bio je utamničen i dominikanac fra Rando Paršić, koji je zabilježio sljedeće: „Usjeklo mi se u pamćenje da sam 15. studenoga 1945. u noći od Barača dobio pisamce: – Sutra ili prekosutra bit ću strijeljan… Kada se budem spuštao skalinama, stani kod maloga okna svoje sobe. Pogledat ću prema tebi, a ti mi udijeli odrješenje.“
Barač je srednju školu pohađao, kao sjemeništarac, na Bolu. Teologiju je započeo studirati u Dubrovniku i nastavio u Walberbergu, u Njemačkoj, gdje je doktorirao sociologiju. Već je kao student sociologije prionuo temeljitom istraživanju pošasti boljševizma. Napisao je i objavio znanstveno djelo „Socijalna filozofija boljševizma“.

Zaključno slovo

Zločinačka komunistička praksa, to jest „crvena klasna borba“ u kojoj su boljševici s poglavito bolesnom strasti ubijali vjerske službenike, utemeljena je u stožernoj komunističkoj povelji „Manifestu komunističke partije“, mračnom dokumentu, objavljenom sredinom 19. stoljeća, u kom stoje sljedeće rigidne, rušilačke poruke: „Jednom riječi, komunisti svuda pomažu svaki revolucionarni pokret protiv postojećega društvenog i političkog poretka (…) Oni izjavljuju otvoreno, da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka. Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. U njoj proleteri nemaju što izgubiti, osim svojih okova. A dobit će čitav svijet. Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“
Oživotvorenje rečenih komunističkih ideja, na najbrutalniji način, provodili su Titovi partizani, tijekom Drugoga svjetskog rata te poglavito u olovnom poraću. Tuzemni komunistički nitkovi, u savezu s četnicima, uz već rečene 663 crkvene osobe iz redova Hrvatske katoličke crkve, smaknuli su, u zlosretnim četrdesetim godinama 20. stoljeća, više od pola milijuna Hrvata i Hrvatica, čija je jedina krivnja bila drukčije političko i svjetonazorsko mišljenje.
Godine 1945., započela je najveća hrvatska nacionalna tragedija u Bleiburgu, a partizanski zločini zahvatili su onodobno cijelo hrvatsko etničko ozemlje, s grozomornim posljedicama, koje hrvatski narod osjeća do dandanas. Brojni ubijeni Hrvati nisu ni dostojno pokopani, a počinitelji grozomornih partizanskih zločina ostali su nekažnjeni. Dok se ove, do Boga vapijuće nepravde, ne isprave – iznutra smišljeno urušena država Hrvatska, ne može očekivati: ni socijalnu stabilnost ni društveni boljitak, a po svemu sudeći – ni Božji blagoslov.