Ustaše i partizani imaju dvije zajedničke osobine i jednu različitu: prvi su bili domoljubi, a drugi nacionalni izdajnici

0
3668
Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Tvrdim da joj u novinarsko partizanskoj karijeri nitko nikada nije tako oštro napao i tako ružno oslikao voljeni pokret i njegova vođu Broza, kao ja prošli petak i umjesto da izabere barem dvije, tri moje tvrdnje koje Broza oslikavaju kao moralnu ništariju i političkog zombija, ona se dohvati Krleže, Romanije, antifašizma, čuvene fraze o koketiranju sa ustaštvom, Tuđmanova gledanja na Drugi svjetski rat, preambule Ustava i tako dalje. Zašto se ne osvrnu, na bilo koju moju moju tvrdnju?

Malo razočaranje, kada sam čuo da me u svojoj kolumni, Jelena Lovrić napala, a veliko razočaranje, kad sam očekujući napad i najavu rata pročitao kolumnu i vidio da mene Jelena uopće ne napada, već me korektno citira.

Zašto malo razočaranje? Zato što se Jelena Lovrić i ja znamo barem dvadeset i pet godina, ranije smo se često i sretali i razgovarali, službeno (za novine) i privatno i češće se slagali nego neslagali, bez obzira na različita ideološka i politička stajališta. Tad smo oboje istinu, logiku i zdrav razum pretpostavljali ideologiji i politici (nekada bilo)…

Loading...

Uzeh Jutarnji, što ne činim često, sretan zbog bačene rukavice. Kao i uvijek, za Boj spreman, Za dom spreman, zahvalih Bogu što se konačno našao partizanski junak, iako žensko, da samnom koplja ukrsti. Nakon bezbrojnih izazova Goldsteinima, Jakovini, Klasiću i bilo kome Titovom bombašu ili političkom komesaru, na bilo kojem radiju ili televiziji i u bilo koje vrijeme. Eto, umjesto plahih, tremi sklonih, mladih i starih partizana, stiže nova Marija Bursać, evo i meni nade da ću se tući, ali gle razočaranja, Jelenin napad me obiđe k’o kiša oko Kragujevca. Kao što rekoh, mene Jelena korektno citira i to joj bi jedini korektan dio povelike kolumne. Pa onaj tko Tita i partizane voli morao ih je od mene, mog napada, moje kvalifikacije, braniti. Jelena je sigurno jedna od takvih.

Prvi proizvoljno govorio o žrtvama Jasenovca

Tvrdim da joj u novinarsko partizanskoj karijeri nitko nikada nije tako oštro napao i tako ružno oslikao voljeni pokret i njegova vođu Broza, kao ja prošli petak i umjesto da izabere barem dvije, tri moje tvrdnje koje Broza oslikavaju kao moralnu ništariju i političkog zombija, ona se dohvati Krleže, Romanije, antifašizma, čuvene fraze o koketiranju sa ustaštvom, Tuđmanova gledanja na Drugi svjetski rat, preambule Ustava i tako dalje. Zašto se ne osvrnu, na bilo koju moju moju tvrdnju? Recimo, da je Broz proveo u Rusiji i Sovjetskom Savezu pet godina, prvo kao neprijateljski vojnik, onda kao ratni zarobljenik i na koncu, kao slobodan čovjek. Ne učlanivši se za tih pet godina u komunističku partiju, što nije učinio niti prve tri godine po povratku u Jugoslaviju. Izgleda da ga tada komunizam nije zanimao, sve do 1923. kada je, ne snašavši se u ulozi metalskog radnika, potražio uhljebljenje u KP Jugoslavije, koja je iz Moskve i kominterne dobivala ozbiljan novac za svoje djelovanje. Iz tog razloga je i na petnaest različitih načina lagao o petnaest različitih datuma učlanjenja u komunističku partiju. Treba odgovoriti na pitanje: “Zašto, veliki komunisto, nisi to postao u pet godina boravka u najvećoj zemlji komunizma na svijetu, pa i prve tri godine po povratku u domovinu?”

Drugo, rekao sam da povijest politike, namještenog suđenja, suradnje s tajnom policijom i potkazivanja ne pamti slučaj poput Brozovog iz Moskve, od 1935.-38. godine. On je lažnim, namještenim svjedočenjima, u smrt otjerao više stotina svojih drugova, jugoslavenskih komunista. Pored ostalih, šestoricu prvih generalnih sekretara komunističke partije Jugoslavije. Njihova imena su: Filip Filipović, Sima Marković, Milan Gorkić, Đuro Cvijić, Antun Mavrak-Keber i Jovan Mališić. Sedmog sekretara, Brođana Đuru Đakovića nije uspio, jer ga je pretekla jugoslavenska policija i 1929. ubila. Dalje sam rekao da je poseban šok uslijedio kada su 1953., nakon Staljinove smrti, svi ovi mučki pobijeni ljudi rehabilitirani, a Brozova lažna svjedočenja su ostala kao povijesni primjer nemorala. Za sve ovo postoje dokazi.

Sad dodajemo nešto novo, on je prvi koji je proizvoljno govorio o žrtvama Jasenovca da bi izgradio mit o tome kako je spasio Srbe u NDH. Potkraj ožujka 1944., u velikom članku koji je objavljen u SAD-u, Velikoj Britaniji i SSSR-u, tvrdio je: “Iz svega se vidi koliko smo mi bili u pravu što smo narodni ustanak digli odmah u početku, prije nego što bi neprijatelj uspio u svojim paklenim namjerama. Neprijatelj je samo u roku od tri mjeseca 1941. godine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Vojvodini, s pomoću zlikovačkih ustaša, uništio više od pola milijuna Srba.” Tako reče i napisa Broz, a Srbi to jednostavno pomnožiše sa dva-tri, pa pet stotina digoše na milijun, do milijun i pol. A da upozorim one koji manje znaju, u to vrijeme još nije funkcionirao Jasenovac. Profunkcionirao je tek polovinom kolovoza 1941., dakle mjesec dana nakon što je po Brozu, već pobijeno pet stotina tisuća Srba.

Uvažena, Jeleno, evo ti još jedne propovjedi po Brozu. U svom prvom govoru poslije izbora za generalnog sekretara, a sekretarom je postao 19. listopada 1940. (i tu ima, iz njemu poznatih razloga, dvadesetak lažnih datuma), Tito je na zagrebačkoj konferenciji imao posebnu inspiraciju pa je, kako veli Pero Simić u svojoj knjizi “Tito, fenomen stoljeća” (a on mi je i glavni izvor informacija, jer uz sve tvrdnje podastire i kopije originalnih dokumenata), Hitlerovu i Staljinovu okupaciju i diobu Poljske, izvršenu godinu dana prije, nazvao srećom i blagostanjem dvjesto milijunske bratske zajednice naroda. Kad se sretnemo uz kavu pričati ću ti o epskim lažima kojima je blatio svog protukandidata, čestitog pretsjednika srpskih komunista, Petka Miletića, koga je uz pomoć sebi sličnih kriminalaca (a jedan od njih je i Bandićev, Ivo Lola Ribar, koji mu je pomagao rušiti političke protivnike i potvrđivati lažna svjedočenja protiv istih) iz vrha KPJ uspio dovoljno oblatiti da je i ovaj izgubio glavu Moskvi.

Više od 200 četničkih pododbora u NDH

A sad jedna krupna sitnica. Broz je 1927. godine živio u Smederevskoj Palanci, pokušavajući k’o i svaki lijeni gašo nešto raditi. Za to vrijeme, žena mu Pelagija i sin Žarko, živjeli su u unajmljenom stanu u Kraljevici. Oglušio se na vapaje nesretne žene da plati stanarinu, nego je zvao prijatelja iz Kraljevice da mu, mimo ženinog znanja, pošalje zlatni sat, da se može kicošiti po Palanci.

Toliko o liku, a nisam ni dotakao poratne egzekucije zarobljenih vojnika i civila, niti likvidacije tjekom petnaest poratnih godina, a o Golom Otoku su dovoljno govorili drugi.

A sada idemo na djelo.

Apostrofiraš ga kao lidera antifašističke borbe koja je Hrvatsku iz tabora poraženih dovela u društvo pobjednika. Od silne upotrebe, ova se fraza izlizala k’o đon solunske cokule, što bi Srbi rekli. Ali ja ću isključivo zbog tebe iznijeti argumente koji će te upozoriti da ovo nikada više ne ponavljaš.

Kad su Broz i njegovi na prostoru bivše države, početkom 1941., započeli svoj rat, fašističko antifašistički rat je bio već tri mjeseca završen. Da čitateljima bude jasno, u borbu protiv nacsocijalizma i fašizma upustila se vojska prve Jugoslavije i sramotno i kukavno pala za nekoliko dana, a 17. travnja objavila bezuvjetnu kapitulaciju. I već su se formirale nove države, hrvatska i srpska, sa organima vlasti i uprave, a na prostoru tad stvorene hrvatske države bjesnila je srpska pobuna, brojnija, okrutnija i bolje organizirana nego ova naša od ’91. Sa neuporedivo većim hrvatskim, nego srpskim žrtvama. Napominjem da tad još nije izvršen ustaški pokolj u glinskoj crkvi, niti je otvoren ustaški logor Jasenovac. Doduše, započela je povijesna hrvatska sramota: istraga, odvođenje, pa i likvidacija Židova, ali nesretni Židovi muku svoju muče, trpe i stradaju, a ne dižu ustanak. Doduše, za to nemaju nikakve uvjete, ali uvjete imaju Srbi, jer su se više godina, u skladu sa svojom stoljeće starom politikom od 1844. (Garašaninov Nacrt), ali i višestoljetnom težnjom, vjerovatno od 1219. i Rastka Nemanjića, za rat spremali i na prostoru Nezavisne Države Hrvatske imali više od dvije stotine četničkih pododbora. Ti su pododbori bili gotove vojne formacije spremne na klanje Hrvata, što su već 11. i 12. travnja počeli i činiti.

Tebi na znanje, prvi pokolj u Drugom svjetskom ratu na prostoru Jugoslavije, učinila je postrojba srpske vojske “Dušan Silni”, 7. travnja kod Bjelovara, gdje su likvidirali nekoliko desetaka hrvatskih civila, okolnih seljaka. Često me pozovu na komemoraciju ovih žrtava u okolini Bjelovara. Predlažem da na ovu komemoraciju nagodinu odemo zajedno, kao što sam spreman s tobom ili bilo kim, otići na Šaranovu Jamu, ali ne na dan komemoracije kada su tamo i nepristojni gosti iz Srbije, koji šire mržnju, laži i izazivaju novi razdor. Budi sigurna i svi neka budu sigurni, istražit ćemo Jasenovac, Jadovno, sva ustaška stratišta, neovisno o partizanskim. Tada ćemo, uz postojeći šok zbog hrvatskih zločina i okrutnosti, neovisno o onome što je našu politiku i vojsku nagnalo i motiviralo to činiti, doživjeti još veći šok kad saznamo koliko je puta to sve uveličano i koliko su Srbima, u širenju izmišljotina i uvećavanju žrtava, pomagali hrvatski izdajnici partizani i komunisti.

Brozova vojska bez statusa savezničke vojske

Podsjećam da se Broz sa svojom komunističkom bratijom priključio pobunjenim Srbima i imao velike probleme da ustanike iz Knina, Gračaca i Benkovca nagovori da pored hrvatske države, napadnu talijanske okupatore. Oni to nisu željeli, nego su se lijepo s Talijanima dogovarali da kasape hrvatsku državu. Prvi sastanak s talijanskim okupatorom, održali su 23. srpnja u Benkovcu, a drugi, još zanimljiviji, 11. kolovoza u Otriću. Kad se uz ostale srpske ustanike i veliki Titov general Đoko Jovanić dogovara s talijanskim okupatorom o daljnjoj okupaciji Hrvatske i srpsko-talijanskom sadejstvu (F.J. Butić “Četnici u Hrvatskoj”).

Činjenice kažu sljedeće – na teheranskoj konferenciji u jedanaestom mjesecu 1943. godine, kada su već sve značajnije bitke Drugog svjetskoga rata završene i kad se znao ishod rata, Broz i njegova vojska nisu dobili status savezničke vojske. Jedino što je dobio, da ga, za razliku od Hitlera koji je njega i njegovu vojsku zvao bandom, saveznici zovu jugoslavenskim partizanima, a ne daju im status jedne od savezničkih vojski koje su se borile protiv sila osovine (vidi Vladimir Velebit “Svjedok historije”, str. 315).

Italija je kapitulirala 9. rujna 1943. godine. Broz bjesan na saveznike, jer ga nisu obavijestili o ranije dogovorenoj kapitulaciji, jer da je on to znao, postavio bi svoju vojsku u blizinu talijanskih garnizona i uzeo tone i vagone ratnog materijala od talijanske vojske koja se povlačila. Znači, Churchillu draže da taj ratni materijal pokupe Njemci i ustaše, nego njegov “veliki saveznik Broz”.

Još gore, oko 40.000 zarobljenih Jugoslavena u talijanskoj vojsci, jer su koliko znaš, komad Dalmacije i cijela Istra, kao i još neki krajevi, bili od Rapalskog ugovora 1920. dio Italije, pa su ti Hrvati i Slovenci regrutirani u talijansku vojsku i kao takvi, pali u savezničko zarobljeništvo. Svi kao jedan, njih blizu 40.000, htjeli su se priključiti tzv. Brozovu narodnooslobodilačkom pokretu, ali im to saveznici nisu dozvolili. Iz ovoga se još bolje vidi koliko su voljeli i cijenili Broza, tog koji nas je uveo među saveznike i pobjednike. I to imaš u Velebitovoj knjizi, a pogledaj, kad već uzmeš Velebita u ruke, kako je tekao rasplet tršćanske krize, gdje Velebit spekulira, da su kojim slučajem umjesto Tita s jugoslavenske strane bili pregovarači Maček i Draža, da bi im zapadni saveznici dali i Trst. Ne zaboravi da se druga Jugoslavija oko Trsta ne tuče s Francuskom i Britanijom, nego s drugom silom osovine zla, Italijom. Kad ostaviš Velebita, uzmi u ruke Philipa J. Cohena, “Tajni rat Srbije”, i pročitaj je kompletnu, a naročito obrati pozornost na tablice o broju i rasporedu okupacijskih snaga na jugoslavenskom prostoru i o veličini i broju žrtava, pa ćeš saznati i potvrditi što sam rekao u invervjuu prošlog petka, da su Makedonci i Albanci prošli sa gotovo stotinu puta manje žrtava nego Srbi, Hrvati, muslimani i Crnogorci. Samo zato što Brozovi agenti nisu mogli napraviti nered u Makedoniji i na Kosovu. Također ćeš vidjeti da Srbi u Srbiji, u vrlo malom broju idu u partizane, 42. gotovo da ih i nema u Srbiji, a u Hrvatskoj listom. Jednostavno zato što ti hrvatski Srbi, partizani, nisu nikakvi antifašisti, nego pobunjenici protiv hrvatske države, isto kao što su bili 1991. godine.

I na koncu, tvrdnja bezobraznija od svake tvrdnje, koju ponavljam više desetaka puta. Ustaše i partizani imaju dvije zajedničke osobine i jednu različitu. Hrabri i jedni i drugi (ovdje mislim na hrvatske partizane), zločine činili i jedni i drugi, lako je dokazati da su partizanski neuporedivo veći i okrutniji, ali ovo dvoje im je zajedničko. Razlika je u tome što su ustaše bili domoljubi, a partizani nacionalni izdajnici. Je li moguće da si preko ove tvrdnje prešla, da ju se nisi usudila komentirati?

Uz drugarski pozdrav. Smrt fašizmu!