U HRVATSKOJ NEMA NI LJEVICE NI DESNICE

0
262

Kud god se okrenuli, naići ćemo na dvije popularne i već dobrano zastarjele imenice: ljevica i  desnica [u političkom rječniku, razumije se samo po sebi, jer ovdje kao da ništo drugo i nije vrijedno pozornosti; tek povremeno uskoči nogomet, ali ni tu ne ide bez politike, to jest politikantstva]: u slici, zvuku i slovu –  u novinarskim napisima, izjavama političara [kad se oni nečega dohvate, to je obično s negativnim prizvukom], po zemlji, zraku i po vodi. Možda i u etirima.

Ne može se u Hrvatskoj primijeniti ni ona biblijska „neka ti ne zna ljevica što ti čini desnica“, jer evanđelje staromodno misli na ruke, a tuj pri nami bormeš ti tobož dvoji vrlo dobro umreženo znaju. I djeluju. Usklađeno. Čista harmonija. Jedinstvo u prividnoj borbi suprotnosti. (Prema hegelijansko-marxističkoj dijalektici.)

Loading...

U teoriji bi se ljevica trebala zalagati za socijalna i radnička prava, ali kad zasjedne i okusi sve nadnaravne slasti što ih donosi njezina svetost vlast [u kojoj postaju nedodirljive svete krave] ovdašnja samoprozvana ljevica najprije reže i smanjuje baš ta prava. Umjesto liberalizma i antiautoritarnosti, ovdašnji su skloniji općemu propisivanju i nadzoru. Ostalo im u genima: symbolično i doslovno – svi ti ‘lijevi’ samozvanci izlegli su se i izmiljeli ispod kabanice/šinjela komunističke partije. Otuda im i naklonost prema internacionalizmu, poslušnost prema jednome centru, čime su – kao poželjna udavača – stekli naklonost novih bjelosvjetskih ‘gospodara’ koji upravljaju odnekud iz sjene. Uvijek su prikladni – vjerojatno zbog urođenoga (u gene usađena) internacionalizma i s time povezana protuhrvatskoga ‘garda’. [Može biti bilo što, samo neka nije hrvatsko: i rusko, i srbsko, i tursko, i tatarsko, i europsko…] Zbog toga su dobri globalistima, kao što su bili dobri onima prije njih (nije ih potrebno sve nabrajati).

U isto vrijeme samoproglašena desnica [i jedni i drugi vole se nazivati centrom, lijevim, ili desnim, svejedno] u gospodarstvu i novčaru svesrdno zagovara i podržava liberalizam, divlji kapitalizam, internacionalizam i urušavanje suvereniteta naroda i države – upravo do nevjerojatnih razmjera: herostratski. Pogubno.

Kultura podjednako strada kod obadvojih. Osim one koju su ‘usvojili’ i prešutno proglasili svojom, pa je  šopaju do iznemoglosti.

Kako onda biti pametan?

Posebno je iritantno kad mediji [pretežito pod skutom one kabanice ispod koje su se i izlegli, čitaj: komunističke – s naslijeđenom negativnom selekcijom, ideologijom i metodama djelovanja – pri čemu strada objektivnost a napreduje mučnina] svaki pokušaj isticanja ili spominjanja nacionalnih vrijednosti i obrane tradicije (posebno vjerske i ćudoredne) okrste odmah imenom „krajnje desnice“, fašizmom, primitivizmom, zaostalošću, zalupanošću, glupošću i sličnim uvrjedljivim pridjevcima. [Ono staro načelo kako se iz texta ne bi trebalo vidjeti kojega je svjetonazora njegov pisac kao da više ne postoji, ili nitko čak  i ne zna za njega.]

Oni su (takvi mediji i njihovi pokrovitelji), naprotiv, napredni/progresivni, „antifašisti“ (skoro sedamdeset i pet godina od  kada se naglavačke otegao Mussolini), demokrati… Za  nekolicinu najžešćih  je i trenutno vladajuća stranka ‘krajnja desnica’.  (Ha, ha, ha…) Sad, je li u cijelosti, ili samo u dijelovima – tko će znati?

Bar bi Plenković& Company  zinuli od čuda i prepasti na takvu ‘naljepnicu’, pogotovo usred predizbornih priprema (uvijek su nekakvi izbori), pa se bržebolje ovih dana i on pridružuje „kabaničarima“  (odakle se i sam izlegao) nazivajući ono malo ‘suverenista’  krajnjom desnicom.

No, na žalost, u Hrvatskoj ni ljevice ni desnice nema ni za lijek.

Jer da takve desnice o kojoj mediji i političari blebeću ima, ne bi oni „naše brašno žderali i prosipali“ – podsjetnik  na onu šaljivu pučku pripovijetku u kojoj seljak nosi uz uzbrdicu vreću brašna iz mlina te upita prolaznika, koji mu je nešto jednostavno predvidio, kad je tako pametan i vidovit da onda možda znade i kad će on umrijeti. Ovaj reče: kada triput prdneš, sigurno ćeš umrijeti. Čuvao se i stiskao tegleći vreću uzbrdo, ali dogodilo se ipak. Pomirio se s tim da mu je došao kraj, odložio je vreću i zalegao pokraj puta čekajući trenutak kad će izdahnuti. Uto je naišao magarac, nanjušio hranu u vreći i počeo jesti. Gleda seljak što se događa pa tužno veli: „E, da sam ja živ, ne bi ti moje brašno jeo.“

Treba li reći da su neki ovdje kod nas prdnuli više od tri puta zaredom, a nabiguzi magarci i dalje nesmetano proždiru naše žito. I još više prospu nego li požderu. U vjetar, u vodu, bilo kuda… bilo kome…

Nema, naravno, ni ljevice u Hrvatskoj, samo varijante jedne jedinstvene prapartije – s malko redizajniranim javnim govorom, izričajem osuvremenjenim ponekom olinjalom frazetinom (za naivne).

Kostimi i scenografija su različiti i raznovrstni, ali je srž i duša samo jedna – boljševička.

Kojoj je nepromijenjen i trajan cilj – diktatura.

Da, da – diktatura. Polagana i postupna.

Tako je Sanader pokušao dobiti „veće vlasti“, Milanović preuzeti funkciju predsjednika  Sabora, svi zajedno i složno ne dopuštaju referendume, a Kuš kaže: „Kome ćete vjerovati ako ne vjerujete vlasti.“ Valjda i onda kad im predsjednik stranke mora odobriti svaku rečenicu.

Boljševizam kod sviju.

Bez iznimke.

(Koliko ono naraštaja treba proći da bi se zaboravio život u Egyptu?) Pritom su neki više, a neki manje vješti mimikriji. Kad bi samo znali zadržati mjeru.

Nema tu mjesta ni za ljevicu, ni za desnicu, a kamoli centar –  tuj pri nami, vu miloj nam domaji – eventualno za menjševike i one druge… boljševike, esere i t.d.

Dotle, dok ne minu naraštaji – do toga željenoga, možda poluidealnoga, kanona – možemo samo ponoviti:

Živjela sovjetska Hrvatska!