Budimo iskreni: tzv. hrvatskim antifašistima, komunistima, homoseksualcima i feministkinjama je svaka samostalna Hrvatska - fašistička, a svaka kojom se vlada iz Beograda - antifašistička.
Šveđanin Fred
“Ja planiram odlazak iz ove zemlje. Svatko tko ima malo soli u glavi zna da tu nema prostora za život. Nama su i dalje glavne teme partizani, ustaše, nekakve ploče, dok ostatak svijeta odlazi daleko od nas. Gdje mi živimo, pa u Saboru sjede ljudi koji ne bi sjedili u poljoprivrednoj zadruzi, da ne podcjenjujem zadruge. Otjerali smo svjetskog znanstvenika Ivana Đikića… Osobno ću mu se ispričati kad ga jednom sretnem.
Prodajem stan, ovi desničari kojima sam trn u oku, neka dođu i kupe moj stan i ja se kupim i odlazim odavde. Idem negdje gdje se cijeni rad. Otići ću i otišao bih u neku zemlju gdje se cijeni rad i poštenje. Primjerice, pogledajte skandinavske zemlje, kapitalizam s ljudskim licem. To nije moguće kod nas”.
Fred Matić, koji je nakon rata isposlovao trajnu nesposobnost za rad koja je netragom nestala kad je imenovan za ministra – dakle za bilo kakav rad, ne samo profesionalnu nesposobnost za učiteljski posao! – ide u zemlje u kojima se “cijeni rad i poštenje”. Fred, koji je otišao u invalidsku mirovinu s trideset i nešto, iako nije bio invalid, govori o radu! Fred, koji ni dana nije radio nakon što više nije ministar, a nije ni godinama prije toga, govori o radu! Fred, koji je mimo zakona isposlovao sve moguće povlastice kojih se mogao dočepati, koji je temeljem nepostojeće invalidnosti od 80 posto, koju nije moguće dobiti ni na PTSP, ni na logor (maksimum na oboje je 30 posto! po zakonu!), dobio veliku mirovinu i još veći stan, a onda još malo veći na račun supruge s kojom nije živio, Fred koji je pošteno trošio novac ministarstva posve netransparentno i bez računa za skupa službena putovanja zbog čega mu ministarstvo nije prošlo reviziju, govori o poštenju!
A što Fred misli raditi u Švedskoj? Kao učitelj, što je radio prije rata? Teško, ne zna švedski. Isposlovati ponovno radnu nesposobnost, pa čekati da ga izaberu za ministra? Još teže. U Švedskoj može živjeti samo od svoje boračke ili saborske mirovine. Što on uopće zna raditi, osim biti političar i demagog, a takvih Šveđani imaju i svojih dosta? Kao i uhljeba, parazita, te socijalnih slučajeva svake vrste.
Za što bi se pak ispričao Đikiću koji je otišao iz Hrvatske kao nadurena frajla jer nije smijenjen ministar koji se njemu nije dopadao, ne čekavši da sveučilište u Heidelbergu da mišljenje o “autoplagijatu” (a dalo ga je, nedavno, i ono je da nema plagiranja!) i koji ni otkud nije niti otišao jer u Hrvatsku se, zapravo, nikad nije niti vratio, isto nije jasno, ni u čije ime. Možda Miroslava Radmana, koji nipošto nije “ustaša” i koji je jednako ugledan znanstvenik kao i Đikić, a koji je rekao kako je prof. Ivan Đikić, citiram, “svojim ponašanjem, kreiranjem konflikata unutar instituta, te medijskim ispadima i širenjem neistina, sustavno narušavao ugled MedILS-a, prouzrokovao odlaske mladih znanstvenika i ometao rad instituta.”
O tome kakvi ljudi sjede u Saboru, Fred najbolje zna – a kakvi tek sjede u ministarstvima, najbolje da se pogleda u ogledalo i pusti si snimke razgovora koje su tamo on i veselo društvo vodili – “Busovača zdravo!”
A da ne govorim da Fred prodaje stan! Kad je već vratio nepostojeću invalidnost i nepostojeći PTSP, a nije išao u zatvor radi prijevare, onda bi bilo pošteno da vrati i stan kojeg je dobio temeljem nepostojeće invalidnosti. Kao i odlikovanje za nepostojeće ranjavanje. I činove koje je dobio preko kuma Njavre, jer ga njegov ratni zapovjednik nije predložio ni za jedno unaprjeđenje.
Samosažaljevanje i jamranje uz upiranje prstom i optuživanje sve i svakog za vlastite duševne i druge jade, konstanta je u djelovanju Freda Matića, što ga čini, uz njegovog pobočnika Bojana Glavaševića, možda i najljigavijim likom na inače često ljigavoj hrvatskoj političkoj sceni. Za takve osobe postoji u narodu vulgarizam kojim ih se obično opisuje, a koji inače označava ženski spolni organ. Održi li Fred stvarno obećanje i ode, to sigurno neće prouzročiti poplave poput onih u Teksasu zbog suza koje će se proliti za njim. Ali, ako stvarno ode, neka povede i onog svog pomoćnika iz Prijedora, koji se ruga Busovači.
Staljin je moj izbor
Tako bi se komotno mogao zvati skup održan pod nazivom “Antifašizam je moj izbor” na Trgu žrtava fašizma, usmjeren protiv preimenovanja Trga maršala Tita. Skup su organizirale, barem u priopćenju za javnost, 23 udruge, među kojima Centar za mirovne studije, Documenta, Građansko-liberalni savez, Lezbijska grupa Kontra, Kulturnjaci 2016, Srpsko narodno vijeće, Naprijed Hrvatska, Nova ljevica, Održivi razvoj Hrvatske (ORaH), Protagora, Radnička fronta, ZA GRAD, Zagreb je naš!, Židovska općina Zagreb i Ženska mreža Hrvatske. Dakle, uobičajen konglomerat radikalnih feministica, gay aktivista, komunista, militantnih ateista, “kulturnjaka” s proračunske sise i Pupovca. Dvadesetak udruga koje dobivaju stotine milijuna iz proračuna, uspjele su skupiti dvjestotinjak ljudi! A sudeći po tome koliko su te marginalne udruge prisutne u medijima, očekivao sam barem dva milijuna! Doduše, pala je kiša nešto ranije tog dana, pa je možda i to obeshrabrilo potomke hrabrih partizana koji su bosim nogama gazili ledene rijeke i jeli koru drveća da krenu u odlučni boj za neumrlog maršala.
No, slaba posjećenost zapravo ne čudi, jer su članovi bilo koje od tih udruga ujedno i članovi još deset drugih iz kataloga. Možete komotno pretpostaviti da je, recimo, članica lezbijske udruge Kontra k tome i članica Ženske mreže po spolnoj osnovi, potom Radničke fronte ili Oraha po političkoj, zatim još kulturnjaka, CMS-a i Zagreb je naš!, po svjetonazorsko-aktivističkoj, Protagore jer mrzi crkvu, a ako je slučajno ona ili njena cura Srpkinja – onda i SNV-a. Tako da ako svaka od desetak udruga dovede sto svojih članova, to je i dalje ukupno sto ljudi. Od čega pola profesionalnih prosvjednika.
Kako je na takvim skupovima već običaj, nije viđena niti jedna zastava RH. Što će reći da je oni, valjda, smatraju fašističkom. Ali je zato viđena zastava pokojne SRH. Koja je, valjda, bila antifašistička. Dakle, budimo iskreni: Antifašistima je svaka samostalna Hrvatska – fašistička, a svaka kojom se vlada iz Beograda – antifašistička.
Pa zato ni ne daju Tita, koji je po njima bio simbol antifašizma. Iako je u stvarnosti Tito bio i ostao simbol Jugoslavije, SFRJ, kojom je vladao od njenog osnutka pa do pred njen sam kraj. Kako u SFRJ nije bilo ne samo lijekova, kave, deterdženata i benzina, nego ni demokracije, slobodnih izbora i većine ljudskih prava, tako je ona očito bila antifašistička.
Uz zastavu SRH, bila je tu i zastava – ni manje ni više – nego SSSR-a! Ne znam je li tim dečkima i curama, onima neodlučnima oko spola i pratećoj partizanskoj gerijatriji, netko objasnio da se za isticanje zastave SSSR-a išlo prvo na Goli, dok je radio, a kasnije na robiju. Isto tako se na robiji do samog kraja Jugoslavije moglo završiti za javno isticanje zastave SRH, ako uz nju nije bila izvješena i zastava SFRJ, kao što ovaj put nije bila. A o isticanju zastave duginih boja, koja je u stvarnosti više simbol američkog kulturnog imperijalizma nego bilo čega drugog, u državi koja je bila sumnjičava i spram Coca Cole, rock muzike i traperica, kao sredstava širenja tog istog kulturnog imperijalizma, ne treba niti govoriti.
Lijepo da su oni za Tita. Njihovo je pravo javno prosvjedovati protiv bilo čega što im se ne dopada, kao što je naše pravo poručiti im da se ne slažemo, a pravo Vlade je odlučiti o bilo čemu neovisno o tome tko za što prosvjeduje. Takvog prava za Tita nije bilo. On bi, da je živ, prosvjednike s takvim zastavama ionako potrpao u zatvor. Lijepo je znati da živimo u demokratskoj zemlji, gdje i pobornici diktature imaju prava koja u toj istoj diktaturi nisu imali. Poput prava na javni prosvjed. Još samo da to pravo dobiju i ratni veterani.
Skup u dezorganizaciji SDP-a
Gore sam naveo sve udruge koje su se pohvalile i javno deklarirale kao organizatori skupa “Antifašizam je moj izbor”. Međutim, na upit policiji tko je prijavio skup, dobili smo zanimljiv odgovor: Jedini koji je to uradio je SDP!
PU zagrebačka je bila jasna: Gradska organizacija SDP-a Zagreb je, dakle, prijavila skup. Ne “zatražila odobrenje” jer, kako kažu, “Dozvola za javno okupljanje se ne izdaje (sukladno Zakonu o javnom okupljanju), a navedeno okupljanje je prijavljeno u V. policijskoj postaji Zagreb 25. 8. 2017.” Ako u Hrvatskoj nije potrebno zatražiti dozvolu za okupljanje – a znamo da nije, i sam sam tijekom braniteljskog prosvjeda više puta pisao da nije – zašto su onda svi mediji godinu dana trubili da je prosvjed branitelja “nelegalan”?! Kad je jasno da je po zakonu u RH svako javno okupljanje legalno, prijavljeno ili ne! Usto, okupljanje na Markovom trgu je zabranjeno protupravno, po presudama Europskog suda za ljudska prava, no pustimo sad to. Nije tema, tek podsjećanje.
Ono što je ovdje zanimljivo je – zašto je SDP organizirao taj skup redikula i marginalaca, pucavši time sebi u nogu? I k tome još pokušao prikriti da su oni organizatori (ili je barem tako izgledalo dok se stvari nisu razjasnile)? Ovako, izblamirali su se na više razina, od toga da nitko nije došao, do toga da su se tamo bulaznile žestoke gluposti do ikonografije i zastava. Usto, Bernardić se i osobno pojavio, davši time novo značenje pojmu “lijevo pa dolje”. Žalosno je gledati na što je spao SDP pod njim. Čak i ako ste inače desničar.
Kako je Rada izradila Bernardića
Razmjeri nesposobnosti SDP-a izašli su na vidjelo dan nakon što je MUP obznanio da je SDP organizator skupa. Po informacijama koje su došle iz stranke, aktivistica i dežurna mitingašica, Rada Borić, predložila je gradskom SDP-u da se i oni priključe “antifašističkoj fronti”, skupini organizacija koje su organizirale prosvjed. Ono, zajedno smo jači, ajmo svi protiv fašizma oličenog u uklanjanju imena diktatora s Trga.
“Bero ne zna odabrati ekipu”, jadaju se iz SDP-a. Pa je tako Rada došla Saši Molanu, predsjedniku zagrebačke gradske organizacije, koji ju je preuzeo od Bernardića kad je ovaj postao šef stranke. I koji nikad u životu nije organizirao ništa. I tutnula mu obrazac MUP-a i rekla – “Daj samo tu potpiši, a mi ostali ćemo kasnije”. I kad je dobila Molanov potpis, poslala je papir u MUP. Bez da ga je itko drugi potpisao. Tako je SDP preuzeo blamažu na sebe.
Svatko tko je stariji od vrtića, trebao bi znati da nije mudro ni pametno staviti potpis na tako nešto i preuzeti pred svijetom i zakonom odgovornost za javni skup kojeg, u stvari, ne organizirate vi, nego netko drugi. U stvari, svatko na svijetu bi trebao znati da nije pametno preuzeti odgovornost za bilo što nad čim nemate puni nadzor i kontrolu. Naročito ne za organizaciju javnog okupljanja koje može završiti nasiljem, tužbama, sukobima, ili, kao u ovom slučaju – javnom blamažom epskih razmjera. Ako je SDP već stavio potpis na taj papir, onda su trebali preuzeti i organizaciju u svoje ruke, odrediti tko i što smije govoriti, a o čemu je pametno šutjeti, kakva treba biti ikonografija skupa, kakve zastave i simboli su primjereni, a kakvi ne. Jer, za razliku od raznih Radničkih fronti i ostale klateži i redikula, SDP je u javnosti ipak percipiran kao ozbiljna i odgovorna organizacija. RF može mahati i zastavom Sjeverne Koreje, to je ionako njihov javni image, a Ženska mreža i usranim gaćama – SDP ne.
Ako se nisu kanili prihvatiti organizacije, preuzeti kontrolu nad svime, onda pak nisu trebali ništa ni potpisivati, nego potapšati Radu po ramenu i reći: “Mi smo uz vas, izađite i borite se, a mi ćemo vam dati moralnu podršku”. To je abeceda ne samo politike, nego i svakodnevnog života. Kad vas netko tako izradi, onda ste, što se u narodu kaže, papak.
SDP je izdao priopćenje kojim su pokušali iskontrolirati štetu: rekli su da su oni “jedni od organizatora”, ali da se ne slažu s neprimjerenom ikonografijom i zastavama SSSR-a. No, šteta je već napravljena. Samo čekam da netko iz SDP-a zavapi: “Milanoviću, vrati se, sve ti je oprošteno!” Jer, spram ove ekipe, i on djeluje kao ozbiljan i odgovoran državnik. Iako u mandatu nije radio ništa osim što je brinuo o svojim vodovodnim cijevima, ručkovima u Taču i redovitim službenim putovanjima na Krk.
HDZ i drugi lopovi
Bernardić nije jedini koji ima običaj upucati se u nogu i reći nešto glupo kad je pametnije šutjeti. Plenković je u četvrtak boravio u Poreču, a kad je izlazio iz tamošnje Gradske vijećnice, 18-godišnji Marko Starčić doviknuo mu je: “HDZ lopovi, lopine!”
Policajci su mladića odmah upozorili da se malo stiša, što je ovaj i uradio i na tome je stvar trebala i ostati. Ali nije. Dva sata kasnije na posao mu je stigao policajac koji mu je uručio poziv za sud zbog remećenja javnog reda i mira. Čak i to samo po sebi nije tako strašno, iako u demokracijama nije običaj da se ljude kažnjava kad Vladi poruče da su lopovi. Naime, u većini demokratskih država većina građana misli da su političari, većinom, lopovi. Ne ulazim jesu li ili ne, no takav je stav javnosti, i to uostalom spada u prava građana. I njihovo je pravo da to javno kažu, vladajućima u lice. To nije kleveta, to je sloboda govora i jedan od osnova demokracije. Političari moraju naučiti živjeti s tim, to ide uz teritorij. Dio je posla.
A što se mene tiče, sloboda govora važi i za članove Živog zida, poput Marka, a nije tajna što inače mislim o Živom zidu. Uostalom, radi se o teenageru, a takvi i jesu meta blentave demagogije Pernarovog društva. Stariji ionako znaju da je to što Pernar priča neozbiljno i plod nepoznavanja i nerazumijavanja ekonomskih zakonitosti. Nije klincima za zamjeriti što dobacuju političarima, zabrinjavajuće je kad im u tim godinama plješću. Ono što je ekstremno glupo je, međutim, reakcija Plenkovića, koji je, umjesto da mudro kaže kako misli da je policija pretjerala, čime bi zadobio simpatije javnosti, ispalio – “Zakon se treba provoditi”.
Da, slažem se da se zakon treba provoditi. Ali se zakon ne treba tumačiti tako da je svako dobacivanje političarima prekršaj i remećenje javnog reda i mira. Jer, da se zakoni provode i tumače kao u slučaju Marka, Vlada i Sabor bi zasjedali u Remetincu, a ne na Markovom trgu.
Cijena struje u Hrvatskoj, i vode u Metkoviću
Svojedobno je Milanovićeva vlada potpisala ugovore s dobavljačima struje o obnovljivim izvorima energije, što je i obaveza Hrvatske kao članice EU. Kako je broj tih ugovora s dobavljačima “ekološke” struje znatno porastao, morat će, kažu iz Vlade, porasti i cijena struje za građane. Ali se vade time, da je smanjenjem PDV-a nešto pojeftinila, pa se to time, kažu, kompenzira.
Ne ulazim sad u to je li to pljačka ili ne, no slažem se da potpisane ugovore s EU-om, po kojima Vlada mora povećati naknadu za obnovljive izvore, treba poštivati. EU to traži od svih članica. No, tu je proradio populistički instinkt Bože Petrova, koji apelira na Vladu da ne poskupljuje struju. “Poskupljenje naknade na 10,5 lipa/kWh je legalizirana pljačka građana i poduzetnika koja ukazuje na štetnost politike stabilnosti i čuvanja postojećeg stanja”, kažu iz Mosta.
I sve bi to bilo legalno i legitimno, da nije jedne stvari. Dok je Most vladao Metkovićem, građani tog grada su plaćali najskuplju vodu u Hrvatskoj, a cijenu je određivao Grad! Usto, voda često uopće nije bila za piće – bila je slana!
Na portalu Metkovića još stoje upiti iz vremena Petrovljevog gradonačelnikovanja iz 2013.: “Poštovani, sa cijenom vode od 13,80 kn po kubiku, Metković je apsolutni rekorder, ne samo u regiji nego i u cijeloj državi. Smatrate li tu cijenu opravdanom? Planira li nova gradska vlast iz računa za vodnu naknadu izuzeti ili barem smanjiti stavku ‘naknada za razvoj’?”
Odgovor? “Cijena će ostati ista ili će se možda i povećati jer će se Metković prespojiti na izvorište Prud, zbog učestalo loše kvalitete vode izvorišta Doljana. Što se tiče naknade za razvoj, neće se smanjivati jer onda ne možete imati dovoljno sredstava za ulaganje u infrastrukturu.”
A takvih upita ima mnogo. Na primjer – “Poštovani gradonačelniče, možete li odgovoriti zašto je u Gradu Metkoviću cijena vodoopskrbe i komunalija skuplja nego u Gradu Dubrovniku? Čak na računima Grada Dubrovnika nema naknade za razvoj koja se građanima Metkovića zaračunava?”
Odgovor započinje s: “Poštovani, u pravu ste kad kažete da je cijena vodoopskrbe veća u gradu Metkoviću nego u gradu Dubrovniku, ali to je i razumljivo budući da grad Dubrovnik ima tri puta više stanovnika i korisnika od našega grada…”
A tu su i brojne žalbe na prometnice koje gradsko poduzeće ostavlja razrovane nakon popravaka instalacija, slab pritisak, nepitku vodu… Ukratko, Božo je veliki zagovornik niskih cijena režija kad je netko drugi na vlasti. I ima tisuću opravdanja da vam naplati najskuplje režije u Hrvatskoj tamo gdje je on na vlasti. Uz nikakvu kvalitetu usluge.
Usto, imali su pod sobom Ministarstvo zaštite okoliša i energetike. Ministar je bio Mostovac, Dobrović. Zašto tada nisu tražili raskidanje tih ugovora o obnovljivoj energiji, ako ih smatraju štetnima?
Bernardićev minimalac
“Cilj nam je da minimalna plaća bude 60 posto prosječne plaće”, rekao je Bernardić u Varaždinu. I mudro dodao – “Bez toga ne ide”.
Je, bilo bi lijepo da, ako je prosječna plaća u Zagrebu 7000 kuna, nitko nema manje od 4200. Samo što je malo nerealno. Kad bi Bernardić znao bilo što o bilo čemu, a ne zna ništa ni o čemu, znao bi da se to ne može odrediti onako kako se nekome dopada. Kao što se ne mogu dekretom odrediti niti cijene bilo čega, bez da se time ne napravi makroekonomska šteta.
Problem je u tome što viša minimalna plaća, u praksi, ima za učinak da poslodavci otpuste upravo one najslabije plaćene radnike, jer im ih se ne isplati više držati. Pa onda sirotinja na kraju ostane bez kruha i završi na burzi ili radi na crno. A završi, jer Hrvatska nije naročito konkurentna u većini djelatnosti.
Dakle, to što Bernardić hoće, može se postići na dva načina: prvi je povećanje minimalne plaće na 60 posto prosjeka, pri čemu će Hrvatsku napustiti svi proizvođači koji su konkurentni upravo zbog malih plaća koje daju slabije kvalificiranim radnicima u tekstilnoj, kožarskoj i sličnim industrijama. Preselit će proizvodnju u BiH, Srbiju ili negdje na zapad, gdje su plaće možda veće, ali je poslovanje jeftinije, porezi manji, cijene proizvoda s markicom “made in XXXX” veće nego s markicom “Made in Croatia”, a radna snaga učinkovitija. Praksa je davno dokazala – veće minimalne plaće nužno povećavaju nezaposlenost i potiču bijeg dijela poduzetnika. Pravednost je jedno, učinkovitost drugo, i ne idu zajedno.
Drugi je način – smanjiti plaće stručnima i visoko kvalificiranima, pri čemu pak ne bježe poduzetnici, ali bježi radna snaga poput liječnika, koji i bez toga masovno odlaze na zapad. Jer, iako im plaće ni u Hrvatskoj nisu ispod deset tisuća kuna, na zapadu mogu dobiti više od pet tisuća eura. Pa tako imamo negativnu selekciju u većini djelatnosti koje zahtijevaju vrhunske stručnjake.
Oba načina su štetna. Umjesto o povećanju minimalne plaće, Bernardić bi, kao i ostali, trebao razmišljati kako povećati konkurentnost domaće privrede, što onda podiže i sve plaće. Uravnilovka tu konkurentnost nužno smanjuje.