Svete krave, zaštićene vrste i dogmatske istine čak i izvan dohvata karnevalske povorke!

0
345
Snimka zaslona

Je li ljevica mentalno retardirana?

Nekako je opće prihvaćeno da su ljevičari inteligentni, kulturni, obrazovani i fini, a da su desničari krkani i glupani. O porijeklu te fame bi se moglo razgovarati, i o tome na čemu se temelji, no neki put ljevica jednostavno ispadne retardirana.

Loading...

Kao u slučaju Zlatka Hasanbegovića, koji uporno dokazuje koliko je, zapravo, intelektualno nadmoćan onima koji ga uporno pokušavaju prikazati kao „maloumnog zagrebačkog muslimana“. Znate, to su oni borci protiv ksenofobije, šovinizma i tih stvari. Ovaj put ih je Zlatko, kao predsjednik Odbora za imenovanja naselja, ulica i trgova zagrebačke Skupštine, „digao“ na foru tako što je stavio na dnevni red prijedlog o imenovanju Ulice Crvene armije i Ulice Aleksandra Rankovića, a čiji je navodni predlagatelj, „Antifašistička inicijativa Hrvatske“.

„Nova ljevica“ – čiji je navodni član „Antifašistička inicijativa“ – je pak na to reagirala priopćenjem kako takva inicijativa ne postoji, odnosno stranka s tim imenom, kako je prijedlog “nepotpun, neadekvatan i tendenciozan”, te su ga ocijenili – provokacijom.

Dobro jutro! Radi se, zapravo, ne toliko o provokaciji koliko o praktičnoj šali, odnosno, kako bi se danas internetskim riječnikom reklo, trolanju ideološkog protivnika. Jer, stvarno, u čemu je razlika između Ive Lole Ribara – čija se ulica trebala naći na istoj sjednici – i Rankovića? Ili, u čemu je razlika između NOV-a, kasnije JNA i Crvene armije? Obje su bile antifašističke, Crvena armija je uostalom oslobodila velik dio Jugoslavije, uključujući Beograd, te sjever i sjeverozapad Hrvatske. Samo što se protiv Crvene armije nismo morali boriti za neovisnost, protiv JNA jesmo. Mogao je Hasanbegović, komotno, u ime „Antifašističke inicijative“ predložiti i Ulicu Slobe Miloševića, i on je bio antifašist. Kao da današnji antifašisti, uostalom, razlikuju ustaše iz Drugog svjetskoga rata i hrvatske ratne veterane, branitelje! Njima je to sve isto, samo to ne smiju posve otvoreno reći. Ali, odnos prema potonjima, od toga da im se negira pravo na prosvjed, do šovinističkih kampanja u medijima, jasno govori.

„Provokacija“, odnosno umjetnički performans Zlatka Hasanbegovića, je sigurno sto puta inteligentniji i više „kazališan“ od primitivizma Olivera Frljića: dok Frljić koristi državni novac za svoj sirovi i glupavi politički aktivizam koji se svodi na stavljanje slika svojih kritičara na usrane gaće glumaca i nabijanje svinjskih glava „ustašama“ – vjerojatno bi i djeca u vrtiću smislila nešto sofisticiranije da se potrude! – i proglašava taj psovački i hejterski ispad kazalištem, dotle Hasanbegović unosi kazalište u politiku, pretvara skupštinu u odlično režiranu predstavu koju se ljevica, međutim, svim silama trudi – ne razumjeti.

Pa tako iz stranke Rade Borić poručuju – odnosno, budimo realni, ona osobno poručuje – kako je “sve vidljivije da su upravo Hasanbegović i njegovi podržavatelji, koji se u javnosti prikazuju kao borci protiv relikata komunističkog režima, u tom procesu u potpunosti preuzeli najgore prakse i taktike svojih zakletih neprijatelja, oživjeli ih i tako sami sebi dali razlog za postojanje. Kao u priči o štokholmskom sindromu, Hasanbegović inspiraciju nalazi u svom neprijatelju, što ne treba čuditi jer u svakom režimu i u svakom vremenu, totalitarizam ima iste taktike bez obzira na imena kojima se predstavlja“, stoji u izjavi Nove ljevice.

Bilo bi zanimljivo da nam Rada objasni, otkad je sprdanje s totalitarnim umovima – kojima je prihvatljiv jedan komunist i Titov suborac, ali ne i onaj drugi kao simbol antifašizma – taktika totalitarizma?

A isto tako, kad se već spominje štokholmski sindrom, bilo bi zanimljivo znati u kojem trenutku je „liberalna ljevica“ postala antiliberalna i počela neke antiliberalne i totalitarne režime nazivati „antifašističkima“. Odnosno, kad su to „liberali“ i borci za slobodu vrijeđanja svega i svakog s naglaskom na religiju i naciju, postali borci za kažnjavanje karnevala jer se isti drznuo sprdati s nečim što je njima sveto.

Jer vi to možete progutati

Vijest da je na dječjem karnevalu u Kaštelima spaljena propagandna LGBT slikovnica namijenjena vrtićkoj djeci je, osim što je digla veliku buru, lažna vijest. Nije spaljena slikovnica, što je poslužilo za uobičajeno kmečanje o spaljivanju knjiga i vještica, već je spaljen „krnjo“ kao simbol.

A „krnjo“ je oduvijek bio simbol tiranije, koju se na karnevalu spaljivalo. Karneval, taj običaj s poganskim korijenima, tome i služi, da bi si puk taj jedan dan dao oduška simbolički spaljujući one koje smatra tiranima i tlačiteljima, i da bi tog dana rekao ono što inače ne smije govoriti.

A da je LGBT propaganda odavno prešla iz zaštite prava manjina u tiraniju nad prostim pukom koji ne razumije uzvišenost i plemenitost ideje istospolnih brakova, je isto tako jasno.

Netko bi, naravno, mogao naivno zapitati, u čemu je razlika između toga što se netko simbolički pomokrio na LGBT simbole i njihovu zastavu i toga što Frljić u kazalištu vadi nacionalnu zastavu iz vagine glumice. U tri, četiri stvari: prvo, Frljićev cirkus, na koji on svakako ima pravo, plaćaju, i to skupo, porezni obveznici. Karneval u Kaštelima je 200 godina star i autonoman. Građani Kaštela se izruguju za svoj novac i za svoj račun.

Drugo, Frljić je režimski umjetnik koji kao i svaki režimlija u svakom režimu dobro živi od svojeg podaništva, glumatajući usput žrtvu onih koje napada u svojim predstavama, a karnevalska povorka je izraz narodnog revolta guranjem neke nove vjere niz grlo. On je komentar društvene zbilje i legitimno je da je komentira i na taj način.

Treće i najvažnije: moralnoj panici i sablažnjavanju nema mjesta na fašniku. Palili su i Željku Markić i Sanadera, pa se nisu zgražali. Kad su palili Antu Tomića, e, onda je bilo sablažnjavanja. Zašto njega, kad nije političar? Jer je doživljen, kao i ova slikovnica, kao dio režima, kao dio tiranije, kao dio establišmenta.

Dakle, opet nakon dugo vremena i stoljeća imamo svete krave, zaštićene vrste i dogmatske istine koje su, ne samo izvan kritike i kritičkog promišljanja, nego čak i izvan dohvata karnevalske povorke
Prvi Pride u Zagrebu održan je pod antipatičnim sloganom „Zagreb to može progutati“: Mogu li promotori LGBT propagande i ini aktivisti – a tu se radi o kritici propagande, i to one najodvratnije, uperene prema vrtićkoj djeci koja „seksualnost“ niti ne razumiju – progutati šalu na svoj račun na fašniku? Očito, ne.

 

Satira u Hrvata

Priča s karnevalom nije tu stala: Zagreb Pride, Lezbijska organizacija Rijeka LORI, Dugine obitelji i RODA – Roditelji u akciji, poslali su priopćenje u kojemu najavljuju podizanje kaznene prijave protiv organizatora kaštelanskog karnevala. Optužba je ona standardna, blasfemija i hereza, odnosno, kako se to danas zove – „poticanje na mržnju“.

Sad se, znači, kaznene prijave dižu i protiv šala i viceva, a spram toga i srednji vijek djeluje kao premija na lutriji. Zašto ti ljudi sebe zovu „gay“, veseli, a uvijek su namrgođeni i spremni izreći moralnu osudu, te posve nesposobni za i najbenigniju šalu na svoj račun? Možemo se mi ne slagati oko toga je li krnjo trebao biti Plenković ili Ramljak, a ne LGBT propagandni uradak, je li to ukusno ili ne, ali neukus je u samoj biti karnevala. On se u povijesti sprdao i s carevima i kraljevima i papama i sa simbolima vjera i ideologija i s državom i njenim simbolima, pa nitko nikad nije tužio karneval zato jer ga je spalio kao krnju! Dobro, nitko se, doduše, nikad nije sjetio spaliti krnju u liku Tita, za to bi vjerojatno stradao. Ali to je zato jer je dotični bio diktator.

Zanimljivo, kad su gay udruge financirale reklamni spot u kojem dijete pali lutke koje predstavljaju muško-ženski par, nitko nije nikog tužio. Da i jest, vjerojatno bi se sve dimilo u medijima od osude katolibana koji ne razumiju umjetnički izričaj i cenzurirali bi. Isto tako, da je spaljen lik kakvog biskupa ili katolički simbol pa Crkva digla tužbu, o tome bismo slušali idućih godinu-dvije, udar na slobodu govora i primitivizam!

Znači li to da gay populacija smije simbolički paliti bilo koga tko im se ne dopada, a ostali ljudi samo ono što im dozvole „žrtve opresije“, od imigranata iz Sirije do homoseksualaca, od feminističkih ratnica za socijalnu pravdu do nacionalnih manjina? I zašto je, uostalom, zapaliti državnu zastavu dozvoljeno, u znak prosvjeda protiv državne politike, a spaliti zastavu LGBT zajednice je čin mržnje ukoliko se ne slažete s njihovom politikom? Jer, ako je u javnom prostoru dozvoljeno promovirati homoseksualnost, ili bilo što drugo uostalom, jer se ovdje uopće ne radi o homoseksualnosti (kog briga!) nego o principima, ako je nešto dozvoljeno iznositi u javni prostor kao politički čin, onda isto to mora biti podložno i kritici i propitivanju i ismijavanju, inače se ne može govoriti ni o demokraciji, ni o slobodi govora, pa ni o ljudskim pravima!

Još zanimljivije je to što su napredne snage jako zabrinute za satiru u Hrvatskoj i što se isti oni koji su branili slobodu govora kad se trebalo sprdati s katolicima ili Hercegovcima, ili Frljićevu slobodu da vrijeđa kog mu drago, a koju nitko nije dovodio u pitanje, već samo financiranje te njegove slobode državnim novcem, koji su branili slobodu sprdanja s Hrvatskom, njenim demokratski izabranim presjednicima i institucijama, sad pjevaju posve drugu pjesmu i nije im do satire, nego im ide pjena na usta. U svakom slučaju, izbor krnje je tu manji problem, a tužba protiv karnevala puno veći. To je, zapravo, izazov za demokraciju. Ali na njega, vjerojatno, nitko neće reagirati, i stvari će i dalje ići istim smjerom. A gay aktivisti će, bar dok muslimani i zagovornici šerijatskog prava ne postanu prevladavajuće biračko tijelo na zapadu, i dalje biti ideološka ekspozitura crvenog (kakti „anti“) fašizma. Umjesto jednog diktatora s kojim se ne smije sprdati, danas imamo diktaturu raznih ideoloških, vjerskih i inih grupacija koje su izvan i iznad zakona. To baš nije korak naprijed.
Kad Židovi prolupaju

O Židovima, kao i o ljevici, postoji fama da su inteligentni. Fama, stereotip, predrasuda, zovite to kako hoćete – predrasude su većinom utemeljene, uostalom. Nisu pale s Marsa. Rezultat su iskustva. Nije slučajno da među njima ima toliko liječnika, znanstvenika, Nobelovaca.

Tim više čudi slučaj 64-godišnjeg Izraelca, u medijma predstavljenog kao Avrahama N.K., poslovnog čovjeka iz Kfar Sabe, koji je u banci u Splitu pokušao unovčiti krivotvoreni ček na ni manje ni više nego – 5 milijuna eura. Prema nekim medijima, nešto manje, četiri milijuna. I još jedan, na deset milijuna, za kojeg još nije sigurno je li krivotvoren. Ali bi me čudilo da nije. Za nadati se je samo da nema veze s eventualnom kupovinom izraelskih aviona od strane Hrvatske.

Pokušati uvaliti krivotvoreni ček na taj iznos je, složit ćete se, prilično bedasto. Čak i ako niste „poslovni čovjek“ iz Izraela vjerojatno vam je poznato da banke provjeravaju svaki ček koji nije na posve trivijalan iznos kod matične banke koja je ček i izdala. Da, i hrvatske banke. Čak i banke u Burundiju to rade.

No, možda stvar i nije slučajna, možda je dotičnom gospodinu došlo do ušiju da su Hrvati prilično benevolentni spram onih koji krivotvore, ili izgube, ili zametnu ček. Neki takvi koji su muljali s čekovima su dospjeli prilično visoko, do samog vrha države. Možda je mislio da je ovo stvarno banana država gdje možete ušetati u banku i reći: „Dobar dan, ja bih pet milijuna eura, ovo je ček, ne morate ga provjeravati, kunem se majkom da je u redu“.

A, možda, jednostavno računa da se na sudu može, kako inače u takvim slučajevima bude, vaditi na to da je žrtva čuvenog hrvatskog i naročito splitskog antisemitizma. Čekamo da se oko ovog slučaja oglase udruge. I da eventualno Weinbaum iz Svjetskog židovskog kongresa ponovno zaključi da Hrvatska nije zdravo društvo. Kao što je uradio sredinom prošlog tjedna, zaključivši da se ne kajemo dovoljno jako i svakodnevno zbog Jasenovca.

Partija pred stečajem

Uvijek sam tvrdio da je SDP jako puno izgubio time što se odrekao Milana Bandića i umjesto njega forsirao gubitnike poput Milanovića, Josipovića, ili, najgore od svega, Bernardića. A sad ispada da nisu izgubili samo vrhunskog operativca u politici, nego i deset milijuna kuna.

Jer, to je iznos koji će SDP morati platiti Televiziji Sljeme, inače u vlasništvu bivšeg predsjednika Uprave Zagrebačkog holdinga, Slobodana Ljubičića – Kikaša, jednog od najbližih Badnićevih suradnika, za troškove Bandićeve kampanje iz 2009., kad je još bio član SDP-a.

Iznos je prvo zaprepastio SDP-ovce, jer tvrde da je Bandić DIP-u prijavio svega 2,7 milijuna kuna troška kampanje, te tvrde da račune radi čije je naplate TV Sljeme tužila SDP, u stranci nisu vidjeli. No, uskoro je isplivalo kako iznos od 4,3 milijuna kuna, za koji je tužen SDP, nije uključivao samo troškove Bandićeve, nego i Milanovićeve kampanje. On je tada bio nositelj liste za Gradsku skupštinu, liste broj 13. Taj iznos od nešto više 4 milijuna kuna je u međuvremenu, s kamatama, narastao na – deset milijuna.

Izbori su u Hrvatskoj uvijek bili idealna prilika za skretanje ponešto novca u privatne džepove pa bi čovjek mogao pomisliti i da je ta razlika od nemalih milijun i pol kuna, između onog što je Bandić potrošio i onog što je SDP ukupno ostao dužan, produkt koruptivnih radnji u samom SDP-u: u svakom slučaju, u ovom slučaju se ne mogu vaditi na HDZ. Svi akteri upleteni u priču su SDP-ovci, ili su barem tada to bili.

No, kako je u to vrijeme poslovni direktor SDP-a bio Gordan Maras, malo je vjerojatno da se radi o tome. Jer tada bi on morao biti mozak operacije izvlačenja novca. A riječi „mozak“ i „Maras“ jako teško idu zajedno u istu rečenicu.

U međuvremenu, neki SDP-ovci pokušavaju spriječiti stečaj partije uplatama po par tisuća kuna na njen račun. No, obzirom na iznos, to može uspjeti jedino tako da Milanović proda barem jedan bubreg, a Josipović sve svoje stanove. A i tada teško.

Ramljakovi repovi i Petrovljeva saznanja

Ako je SDP na glasu kao nesposoban, a HDZ kao korumpiran, očito i za to ima razlog. Obje su „predrasude“ proteklog tjedna dobile potvrdu. HDZ, možda, ne muče financijski problemi kakvi muče SDP, ali ga muče Ramljakove muljaže s dodjelom lukrativnih poslova svojoj bivšoj firmi i isplatama milijuna i milijuna kuna savjetnicima, biranima, po svoj prilici, po staroj hrvatskoj tradiciji – među rodbinom i prijateljima.

Bolje ikad nego nikad: iako se osjećam malo blesavo, jer na to upozoravam već gotovo godinu dana, proteklog tjedna svi mediji pišu o tome kako je Lex Agrokor nakaradan i dizajniran za izvlačenje novca iz nekoć privatnog, a danas nacionaliziranog, de facto državnog koncerna, u privatne džepove državnih dužnosnika. I kako se za Ramljakom vuku brojni repovi. I kako su savjetnici plaćeni posve nesrazmjerno poslu kojeg obavljaju. A Plenković se vadi kako pojma nije imao, nimalo uvjerljivo.

Tako slučaj Agrokor sve više dobiva očekivani epilog. Očekivani, jer godine i godine medijskih napada na koncern i Todorića, uz širenje atmosfere kako to sve treba oteti mrskom tajkunu i „vratiti narodu“ po receptu iz ’45., nisu ništa drugo nego juriš na imovinu koncerna, uz posljedičnu devastaciju.

No ,meni je najzanimljiviji Božo Petrov, jedan od arhitekata nacionalizacije Agrokora. “Neznanje nije alibi ako ćete gledati formalno na sudu i kad sadašnja Vlada kaže da nije znala onda je i licemjerna jer su znali sve”, ustvrdio je Petrov. “Povjerenik u Agrokoru se službeno zove povjerenik Vlade, on je povjerenik Vlade, pa me zanima jer isto niste znali ili ste nesposobni ili vas nije briga što Ramljak radi ili ne znate”, upitao je Petrov.

Slažem se da neznanje nije izgovor. Nije bitno zna li netko nešto, nego, bi li trebao znati. No, licemjerno je da o tome priča Petrov, koji je cijelu priču oko rušenja Karamarka izgradio na tome da ćemo mi sigurno dobiti arbitražu s MOL-om i da nagodba koju je zagovarao Karamarko nije u interesu Republike Hrvatske.

Kad su ga suočili s time da nije imao pojma i da su Karamarkova upozorenja na Vladi o mogućem vrlo skupom gubitku arbitraže bila produkt upućenosti, a ne „mita od strane MOL-a“, kako su mediji i Petrov sugerirali, Petrov je rekao: „A tko je Karamarka brifirao“. Vjerojatno je ipak samo pročitao ono što se moglo o cijelom slučaju pronaći čak i javno na internetu, u specijaliziranim publikacijama koje se bave međunarodnom arbitražama i njihovim izgledima.

Neznanje Bože Petrova je Hrvatsku skupo koštalo, i ne samo financijski. S te strane, on je zadnji koji bi trebao Plenkoviću spočitavati to da nešto nije znao, a trebao je znati. A kad Plenković i Dalić muljaju da ništa nisu znali o repovima afera koje se vuku iza Ramljaka i o milijunima koji se rasipaju na preko sto savjetnika – muljaju.

Susjedi iz pakla

Proteklog sam tjedna izrazio sumnju da je poziv hrvatske predsjednice, Grabar-Kitarović, predsjedniku susjedne, prijateljske i nesvrstane Srbije, Aleksandru Vučiću, produkt pritiska međunarodnih čimbenika, odnosno uljudne zamolbe američkog veleposlanstva da se lijepo igra sa susjedom i „ne talasa“. Razvoj situacije ide u prilog toj hipotezi: predsjednik Europskog parlamenta, Antonio Tajani, na zajedničkoj presici s Andrejem Plenkovićem u Strasbourgu, pohvalio je Hrvatsku na upućenom pozivu predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću da sredinom veljače posjeti Zagreb. A pritom Plenković nije bio taj koji je Vučića zvao, to je uradila Predsjednica RH! Poruka je tu prilično očita.

No, oko Vučićevog se posjeta razvio pravi mali diplomatski rat na relaciji Banski dvori – Pantovčak: idila je, očito, završila još tamo negdje u vrijeme posjeta predsjednice Rusiji. Pa je tako Plenković, suprotno svojem uobičajeno blago anemičnom ponašanju, najavio da će pokrenuti pitanje koje nitko nikad u razgovorima sa srpskim čelnicima nije pokrenuo – pitanje ratne odštete! Što je Vučića, naravno, jako naljutilo. Pa je sad „uvređen i iznenađen“. Ali, da smo mi rušili Čačak i Niš, vjerujte, preduvjet Srbije (i EU i SAD!) za prijem Hrvatske u bilo kakvu međunarodnu organizaciju, bilo bi plaćanje ratne odštete. Kad Srbija ruši Dubrovnik, Brod, Osijek, Vukovar i tako dalje, to onda nije agresija na susjednu zemlju nego, onako, branili smo Jugoslaviju od njenih naroda i narodnosti. Svih osim Srba.

I ne samo to, nego je prije toga ministarstvo poslalo oštru diplomatsku notu Srbiji zbog Dačićevog prozivanja premijera na otvaranju izložbe o Jasenovcu u New Yorku, primio predsjednika skupštine Kosova, te spomenuo da se Vučićev planirani posjet Hrvatskoj i ranije odgađao, što je u biti poruka da neće biti nikakva šteta ako se odgodi i ovaj put.

Jasno je da premijer minira posjet Vučića, kojem je taj posjet potrebniji nego nama. I to mi nije krivo. Drago mi je da je čak i takvima, poput Bojana Glavaševića, konačno došlo u glavu da s ovom i ovakvom Srbijom ne trebamo imati nikakve naročite odnose, iznad čisto tehničkih. Jer, još nakon ubojstva Đinđića, koji je stradao jer Srbija nije htjela provesti lustraciju („nećemo revanšizam“, plakali su oni koji su potom zabili nož u leđa demokraciji čim im se pružila prilika!) jasno je da su se u Srbiji na vlast vratile stare strukture iz vremena Miloševića.

S te strane, ovakav razvoj situacije – da se više ne dozvoljava Srbiji da diktira dinamiku međusobnih odnosa, i da Hrvatska nameće Srbiji neugodne teme – je dobar. No, problem je što dolazi jedno deset godina prekasno.