Svaka Jugoslavija bila je maska Velike Srbije

1
611
screenshot

Ustaški nacionalno-osloboditeljski pokret, na čelu s poglavnikom dr. Antom Pavelićem, ustrojen je zbog brojnih srpskih zločina, koje je beogradski monarhistički velikosrpski režim počinio nad hrvatskim narodom, do dana uspostave kraljeva apsolutizma, u razdoblju od 1. prosinca 1918., do 6. siječnja 1929. godine

S manje ili više ograničenim suverenitetom, hrvatska država opstoji tisuću i pol godina. Zakarpatska Velika ili Bijela Hrvatska, opstojala je punih pet stoljeća: od 5. do 10. stoljeća poslije Krista. Na Bijelu Hrvatsku nadovezalo se Jadransko Kraljevstvo Hrvata. Hrvatska suverenost bila je dokinuta u obje Jugoslavije. I monarhistička i komunistička Jugoslavija bile su, ne samo tamnice, već dobrim dijelom i grobnice za hrvatski narod i hrvatsku državu. Jadransko Kraljevstvo Hrvata uspostavljeno je 626., dolaskom oko tristo tisuća naših sunarodnjaka na obale Jadranskog mora.

Od skoro 1400 godina naše državnosti na Jadranskom području, na više od polovicu tog razdoblja otpada vrijeme hrvatske državne neovisnosti. Hrvatske državne tvorbe su bile: Kraljevstvo Hrvata ili Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije (od 626. do 1102.), Slovinje ili poslije Slavonija (od 626. do 796. i od 819. do 823.), Kraljevstvo Hrvata u Crvenoj (Južnoj) Hrvatskoj (od 1074. do 1143.), Kraljevstvo Bosne, Raše, Dalmacije, Hrvatske i Primorja (od 1110. do 1137., od 1377. do 1463. i od 1471. do 1477.).

Loading...

Osim rečenoga, Hrvati su bili neovisni u inim manjim državnim tvorbama: Dubrovačkoj Republici (od 1358. do 1808.), Kninsko-cetinskoj kneževini Nelipčića (od 1322. do 1345.), Hercegovini pod Kosačom (od 1448. do1482.), Donjim Krajevima i hercegstvu splitskom Hrvoja Vukčića Hrvatinića, što je bio kraljevski namjesnik Hrvatske, Dalmacije i Bosne (od 1403. do 1416.). Suvremeni povjesnici, osim spomenutoga, Šubiće, što se kasnije nazvaše Zrinski, drže neodvisnim hrvatskim vladarima koji su imali sljedeće naslove: nasljedni banovi Hrvatske, Dalmacije i primorja; princepsi Dalmacije; gospodari i banovi cijele Bosne; knezovi Bribirski, Zadarski i Dalmatinskih gradova; gospodari Omiški i Skradinski… Za Zrinskima ne zaostaju ni knezovi Krčki, što su se poslije prozvali Frankopanima. Nosili su časne naslove: knezovi Krčki, Modruški, Senjski, Vinodolski i Cetinski. Od hrvatskih vladara, još valja spomenuti: Kačiće Neretljanske i Omiške, Vodičke Baboniće i Goričke Baboniće.

Kraljevina SHS nepravedno organizirana

Hrvatska se tijekom minulih stoljeća othrvala brojnim osvajačima: Avarima, Francima, Bizantincima, Bugarima, Mletcima, Normanima, Saracenima, Mađarima, Tatarima, Osmanlijama, Nijemcima, Srbima i Talijanima. Hrvatska država, neovisna ili samoupravna, se očuvala. O tomu svjedoči 105 hrvatskih kraljeva, od toga 80 međunarodno priznatih: 35 kraljeva hrvatske, a 45 tuđe krvi.

Međutim, u najtežem položaju potlačenosti hrvatski narod se našao u nenaravnoj i nadasve protuhrvatskoj i susljedno velikosrpskoj tvorbi Kraljevini SHS, tj. kasnije Kraljevini Jugoslaviji, uz pripomenu, da su u toj paradržavi, nesmiljeno tlačeni i drugi nesrpski narodi. Dne 1. prosinca 1918. provedeno je zlokobno ujedinjenje, srpskim jezikom rečeno prisajedinjenje Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i drugih hrvatskih zemalja s kraljevinom Srbijom u jednu državu pod vlast dinastije Karađorđevića.

Iz tih, po Hrvate tragičnih dana, iznijet ću jedan malo poznat razgovor. Kad je tih dana „srljanja hrvatskih gusaka u velikosrpsku maglu“, dr. Ante Pavelić, kasniji poglavnik NDH, u Zagrebu upitao dr. Ivu Krnicu: „Recite mi, gospodine zastupniče, kako ste mogli izručiti Beogradu vlast nad Hrvatskom? Zar to nije strašno?“ Rečeni Krnica, Paveliću je tada ludo, politički nezrelo i neozbiljno odgovorio: „Budite bez brige, sve će biti dobro. (…)oni imaju već gotovu vojsku, državnu organizaciju i diplomaciju, pa je bilo najbolje predati njima, da oni sve to vode, jer mi svega toga nemamo.“ Ovaj razgovor bjelodano govori o političkoj nedoraslosti onodobnog hrvatskog građanskog sloja koji je naivno plivao u vodama pogubne jugoslavenštine, te politički slijep, Hrvatsku izručio u velikosrpske kandže Beograda.

Od svog početka, tzv. Kraljevina SHS je apsolutno bila nepravedno organizirana. Sve srbijanske ustanove imale su svu vlast i povlastice. Srpski monopol u velikosrpskoj monarhiji se provodio majorizacijskim djelovanjem: Srpske radikalne stranke, Organizacije jugoslavenskih nacionalista, jugoslavenske kraljevske vojske, četnika, žandara, srpskih sokolaša, tajne policije, kraljevskog dvora Karađorđevića, te Srpske pravoslavne crkve. Još dok su Hrvati bili u sastavu Austrougarske monarhije, nisu je držali svojom državom, opravdano prosvjedujući i pozivljući se na vlastito hrvatsko državno pravo iz davnih i slavnih vremena hrvatske srednjovjekovne države, kojom su vladali kraljevi hrvatske krvi, od Tomislava do Petra Svačića. Hrvati su još manje bili zadovoljni Kraljevinom SHS, jer je u novoj državi naš narod izgubio stoljetni simbol hrvatske državnosti – Hrvatski Sabor. S 1. prosincem 1918., Hrvatska je izgubila sve čimbenike vlastite državnosti.

Već sutradan, 2. prosinca 1918., Hrvatska stranka prava je prosvjedovala protiv nove države, nametnute na protuustavan način. U cijeloj Hrvatskoj je vladalo veliko nezadovoljstvo, koje je vrhunac doseglo 5. prosinca 1918., kada su u znak ogorčenog prosvjeda, na zagrebačke ulice izašli hrvatski domobrani i građani, kličući Hrvatskoj i prosvjedujući protiv srpske monarhije. Tada su velikosrpski eksponenti u Zagrebu ustrijelili na Jelačića trgu 18 hrvatskih vojnika i građana i još toliko ih ranili. Taj nemili događaj u povijesti je poznat pod nazivom Prosinačke žrtve i u hrvatskom narodu ne obilježava se primjereno danas u Republici Hrvatskoj. Prosinačke hrvatske žrtve zoran su pokazatelj da je svaka Jugoslavija maska Velike Srbije.

Velika pljačka hrvatskog naroda

Novostvorena Kraljevina SHS dokinula je, dakako, i hrvatsko domobranstvo, a poslije srpskih zločina nad Hrvatima 1917. u Odesi, Srbi su nastavili s ubijanjem našeg naroda. Hrvati su ubijani, bez ikakva suda, zbog pjevanja hrvatskih pjesama, javnog izražavanja hrvatske nacionalne pripadnosti, sudjelovanja u vjerskim katoličkim svečanostima i hrvatskim kulturnim priredbama, manifestiranja za samostalnu hrvatsku državu, prosvjeda zbog srpske pljačke hrvatske imovine, odbijanja služenja jugoslavenske vojske, te zbog obrane biračkog prava.

Knjiga Bosiljke Janjatović, „Politički teror u Hrvatskoj 1918.-1945.“, donosi na desetine hrvatskih žrtava u prvim godinama opstojnosti Kraljevine SHS samo zbog odbijanja služenja jugoslavenske vojske. Iz rečenog razloga, Hrvati su nemilice ubijani u Sladojevcima 1920., u Ivancu 1921., te u Bjelovaru, Koprivnici, Velikoj Gorici, Petrinji, Križevcima, Novoj Gradiški, Gornjoj Stubici i drugim mjestima, u prvim godinama Kraljevine SHS. Srpska vojska je od prosinca 1918. započela s batinanjem hrvatskih seljaka. Taj „uvozni proizvod iz Srbije“ polučio je veliko nezadovoljstvo u hrvatskom narodu, kao i agrarna reforma nove države kojom su viškovi obradive zemlje velikih vlastelinstava smišljeno dijeljeni srpskim došljacima, čime se povećavao broj Srba u Hrvatskoj. Nametnuto siromaštvo natjeralo je hrvatske seljake na prosvjede u Međimurju, Hrvatskom zagorju, Slavoniji, Srijemu, u okolici Slunja i drugdje. Na te prosvjede srpske vlasti su odgovarale ubojstvima hrvatskih seljaka, primjerice, u Požeškoj županiji 1918., u Kašini kod Sesveta iste godine, te potom u Varaždinskim Toplicama i u brojnim drugim mjestima. Pojedini hrvatski seljaci morali su srpskim žandarima čak platiti naboje kojima su njihovi članovi obitelji ubijeni.

Veliku pljačku hrvatskog naroda srpske vlasti su učinile tijekom zamjene novca: kruna za dinare u omjeru 4 krune za jedan dinar. Hrvatski seljaci nisu bili oštećeni samo agrarnom reformom, nego i oduzimanjem njihove stoke za vojne potrebe, što je na područjima bjelovarske, zagrebačke i varaždinske županije polučilo seljačke pobune, koje su ugušene u krvi. Srpski oružnici ubili su tada 15 seljaka. Osim tlačenja naroda, beogradska politika je južnohrvatska područja izručila Italiji: Rapallskim ugovorom 12. studenoga 1920.: Istru, Zadar, te otoke Lošinj, Cres, Lastovo, Sušac i Palagružu – te Rimskim ugovorom 27. siječnja 1924. i grad Rijeku.

Vrhunac protuhrvatske politike Beograda dogodio se 20. lipnja 1928., kada je Puniša Račić u beogradskoj skupštini ubio zastupnike HSS-a, Pavla Radića i Đuru Basaričeka, te ranio Ivana Granđu, Ivana Pernara i Stjepana Radića, koji je od posljedica ranjavanja umro 8. kolovoza iste godine u Zagrebu. Konačno ulje na vatru dolila je uspostava osobne diktature kralja Aleksandra Karađorđevića, 6. siječnja 1929., što je sutradan u Zagrebu polučila osnutak Ustaškoga hrvatskog domoljubnog, preciznije rečeno državotvorno-revolucionarnog pokreta. Ustaški nacionalno-osloboditeljski pokret, na čelu s poglavnikom dr. Antom Pavelićem, ustrojen je zbog brojnih srpskih zločina, koje je beogradski monarhistički velikosrpski režim počinio nad hrvatskim narodom, do dana uspostave kraljeva apsolutizma, u razdoblju od 1. prosinca 1918., do 6. siječnja 1929. godine.

  • Ladislav Babic

    A u NDH “Hrvatima” su spale sve maske! 🙂 🙂 🙂