STJEPAN RADIĆ – beskompromisni borac za hrvatska prava i pučki tribun koji je seljaštvo uveo u politiku

0
206
wikimedia

Radić je svojim političkim djelovanjem postao neupitni vođa hrvatskog naroda u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i kao takav opasan za velikosrpske ideje i pretenzije

Jedan od velikana hrvatske povijesti, političar, književnik i publicist, Stjepan Radić rodio se 11. lipnja 1871. godine u mjestu Desno Trebarjevo kod Siska. Studirao je pravo u Zagrebu, Pragu i Budimpešti odakle je izbačen zbog sukoba s policijom. Na kraju je diplomirao u Parizu. Već za studenskih dana politički je aktivan pa tako 1895. godine, prilikom boravka cara i kralja Franje Josipa u Zagrebu, sudjeluje u spaljivanju mađarske zastave zbog čega je osuđen na šest mjeseci zatvora.

Nakon završetka studija bavi se novinarstvom, a 1904. osniva, zajedno sa bratom Antunom (rođen na isti dan 1868.), Hrvatsku pučku seljačku stranku. Braća Radić zalažu se za rješavanje agrarnog, socijalnog i nacionalnog pitanja Hrvata u Austro-Ugarskoj, uvođenje općeg prava glasa te formiranja treće, slavenske, teritorijalne cjeline unutar Monarhije. Stjepan Radić u Hrvatski sabor prvi puta je izabran 1908. godine, do 1914., kada HPSS nije imao većeg uspjeha na izborima, suprotstavljao se politici „novoga kursa“ nakon donošenja Riječke rezolucije, isticao je pravo Hrvatske na BiH te zagovarao preustroj Austro-Ugarske Monarhije i stvaranje zasebne hrvatske političke jedinice unutar Podunavske konfederacije država i naroda. Nakon osnivanja Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u listopadu 1918. godine Radić postaje članom Središnjeg odbora u kojem je glavnu riječ imao Svetozar Pribičević, vođa Hrvatsko-srpske Koalicije. Nakon toga podržava odluku o raskidanju svih državnopravnih veza s Austro-Ugarskom Monarhijom te uspostavi Države Slovanaca, Hrvata i Srba na čelu s Narodnim vijećem s namjerom ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom. Treba naglasiti da je u to je vrijeme talijanska vojska nadirala u Dalmaciju, Istru, Kvarner i svakog dana zauzimala sve više hrvatskog teritorija, a Država SHS nije imala gotovo nikave vojne snage.

Loading...

Stjepan Radić je bio svjestan neizbježnosti unije sa Srbijom, no zahtijevao je da se prethodno dogovore uvjeti pod kojim će se ono obaviti. Otuda i njegov slavni govor na zasjedanju Središnjeg odbora Narodnog vijeća u Zagrebu 24. studenog 1918. godine koji je završio riječima: Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu.” Nažalost, Radić je bio nadglasan te se u ujedinjenje krenulo bez razrađenog plana.

Nakon osnivanja Kraljevine SHS Radićeva stranka postaje najjača u Hrvatskoj i mijenja ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka. Pridjevak republikanska i protivljenje centralističkom i unitarističkom režimu dovodi Radića u česte sukobe s vlastima zbog čega je nekoliko puta završio u zatvoru, a često je tražio i pomoć u inozemstvu (Francuska, Velika Britanija, sad, pa čak i SSSR).

Balansirajući između težnji hrvatskog naroda i realnih političkih prilika Stjepan Radić radikalno mijenja politiku te prihvaća Vidovdanski ustav i priznaje dinastiju Karađorđević, a stranka mijenja ime u Hrvatska seljačka stranka. Godine 1925. ulazi u vladu kao ministar prosvjete pokušavjući s pozicije vlasti zastupati hrvatske interese i mijenjati režim „iznutra“. Zbog neslagnja s srpskim radiklima već sljedeće godine daje ostavku, a 1927. iz vlade istupa i HSS. Tada Radić ponovo radi politički zaokret te počinje suradnju s dugogodišnjim oponentom Svetozarom Pribičevićem (vođom hrvatskih Srba koji se razočarao u Kraljevinu i dinastiju). Pribičević i Radić osnivaju Seljačko-demokratsku koaliciju, koja se zauzimala za preustroj države, reviziju Vidovdanskog ustava i federalizam, a protiv centralističke politike.

Radić i Pribičević svojim su govorima i masovnim skupovima toliko utjerali strah u kosti velikosrbima i kralju da su ovi zaključili da ih se sve popularniji dvojac svaku cijenu mora zaustaviti. To je dovelo do poznatog atentata u Narodnoj skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928. godine od strane kraljevog agenta i zastupnika Srpske radikalne stranke Puniše Račića. Radić je teško ranjen, a hrvatski zastupnici Pavle Radić i Đuro Basariček su ubijeni. Nedugo potom uhićen je i Svetozar Pribičević.

Stjepan Radić je od posljedica ranjavanja preminuo 8. kolovoza u Zagrebu. Pokopan je u mirogojskim arkadama, a na sprovodu se, prema pisanju ondašnjih tiskovina, okupilo više od 300.000 ljudi.

Jedna od manje poznatih činjenica je da je tijekom svađa oko načina ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom Radić iznio jednu nesvakidašnju ideju. Naime, predložio je da se buduća zajednička država ustroji kao savezna država u kojoj bi vrhovnu vlast imala tri regenta, srpski prijestolonasljednik, hrvatski ban i predsjednik slovenskog Narodnog sveta.