Hrvatska masovno gubi domicilno stanovništvo. Mediji, uz potporu raznih stručnjaka, objašnjavaju kako je naš sadašnji sustav neodrživ. Dugoročno gledano, sami sebi postajemo preskupi. Problem se zato predstavlja, kao da su građani najveći krivci za rupe u proračunu.
Revizija njemačke politike prema imigrantima
Svakim danom nas je sve manje, i ne možemo više servisirati skupu državu. Umjesto smanjivanja državnog aparata i uspostavljanja nekakvog društva solidarnosti, u kojem bi svaki građanin nosio dio tereta ekonomske krize, iz Europe nam daju drugačije sugestije. Njemačka je vodila pogrešnu imigrantsku politiku, ali pogreške ne misli plaćati sama. Naravno, nitko od njemačkih političara, pa tako ni kancelarka Angela Merkel, ne usuđuje se reći potpuno istinu o katastrofalnim rezultatima politike otvorenih vrata. Njemačka Vlada se zato odlučila na perfidan i lukav pristup problematici. Prvo su priznali da su azil dali krivim osobama, odnosno „mogućim teroristima“ a sada otišli i korak dalje stimulirajući programe takozvanog „dobrovoljnog povratka“.
Logično, rijetki imigranti se žele vratiti u zemlje iz kojih su pobjegli. Jednom kad okuse slobodu i blagodati Zapadne Europe, većini ne pada napamet da se vrati nazad u siromašne zemlje kojima haraju nasilje, vjerski sukobi i ratovi. Prije nego vas upoznamo s europskim modelom rješenja ovog problema, pogledajmo prvo statistike. Od 1 300 000 tražitelja azila koji su registrirani u Njemačkoj od 2015-2018, samo 17% je pohađalo visoke škole i fakultete. Još manji postotak je diplomirao. Sirijci su najobrazovaniji imigranti, ali ih je samo 15% pronašlo posao. Ostalih 85% živi od socijalne pomoći. 20% imigranta rade najteže i najslabije plaćene poslove. U ovom trenutku, u Njemačkoj se nudi 1 600 000 radnih mjesta, no velika većina imigranta iz Sirije, Iraka i Afrike, ne mogu ispuniti osnovne uvjete za dobivanje tih poslova. Jednostavno, ne govore jezik, nemaju adekvatne kvalifikacije, a čak i ako su se bavili sličnim poslovima u svojim zemljama, zbog brojni tehnoloških razlika, nisu kompatibilni za preuzimanje radnog mjesta u Njemačkoj.
Sličan problem imaju i druge europske zemlje, poput recimo Belgije. Gotovo isti dan kad i Njemačka, Belgija najavljuje identičnu promjenu politike prema azilantima. Pozivaju se na sporazum iz Dublina po kojem zahtjeve za azilom moraju rješavati prve europske države koje su primile imigrante, znači ponajviše Grčka.
Imigrante će se „vratiti“ na Balkan
Po toj europskoj logici, u Grčku bi se moglo vratiti nekoliko milijuna imigranata. Taj scenarij nije realan i zato su bogate europske države odlučile preraspodijeliti imigrante po svim zemljama Balkana, uključujući i Hrvatsku, gdje je već preko medija u stranom vlasništvu pokrenuta kampanja manipuliranja informacijama s ciljem uvjeravanja javnosti, kako će bez uvoza radne snage, naša država doslovno kolabirati. Iako bi u Hrvatsku trebalo uvesti stručne kadrove i kvalificirane radnike, takvima se teško možemo nadati. Naime, bogate zemlje Europske Unije, na čelu s Njemačkom, žele se riješiti nekvalificirane radne snage i korisnika socijalne pomoći, znači imigranata koje usprkos silnim troškovima i trudu, nisu uspjeli integrirati u njemačko društvo.
Novinari mainstream medija u Hrvatskoj sinkronizirano šalju ovakve poruke: “Migranti će oporaviti ekonomiju i omogućiti ekonomski rast balkanskih država”, “Hrvatima će konačno biti osigurana mirovina”, “Jeftina radna snaga će ojačati domaće gospodarstvo”, “Migranti su visoko obrazovane osobe“…
S druge strane, Hrvate se masovno potiče na odlazak iz Hrvatske. Isti mediji koji Hrvatima poručuje da bježe iz „Uhljebistana“, otvoreno zagovaraju politiku useljavanja i osiguranja radnih mjesta, što većem broju imigranata. Ta ideja je vrlo licemjerna, pa i rasistička, jer ako Hrvatska nije dovoljno dobra za Hrvate, zašto bi bila obećana zemlja drugim narodima?