Sankcije Poljskoj: EU vraća ‘Doktrinu ograničenog suvereniteta’ Leonida Brežnjeva

Wikimedia commons

Europska komisija odlučila je pokrenuti proceduru uvođenja sankcija Poljskoj. Aktiviran je članak 7 ugovora, prvi put u povijesti EU. Sankcije bi se, kao prvi korak, sastojale u tome da se Poljskoj oduzme pravo glasa unutar EU. Što su pobožni Poljaci opet Bogu skrivili?

“Unatoč opetovanim naporima tijekom skoro dvije godine da s poljskim vlastima započne konstruktivni dijalog u kontekstu okvira za vladavinu prava, Komisija je danas zaključila da postoji jasan rizik od ozbiljnog kršenja vladavine prava u Poljskoj”, poručio je prvi potpredsjednik Komisije Frans Timmermans. “Rizik od ozbiljnog kršenja vladavine prava” se ovdje sastoji u tome što je vlada u Poljskoj odlučila spriječiti “liberale” da, unatoč tome što nemaju nikakvu potporu javnosti u Poljskoj – konzervativna vlada ima natpolovičnu potporu građana, što malo koja članica EU ima u ovom trenutku – osiguraju sebi 14 od 15 mjesta u Ustavnom sudu!

Naime, bivša vlast u Poljskoj – Građanska platforma – je, svega dva tjedna prije izbora za koje je bilo jasno da će ih izgubiti, protuustavno imenovala nove ustavne suce. Europskoj komisiji to nije tada smetalo; no zasmetalo im je kad je nova vlast poništila spornih pet imenovanja i imenovala druge suce. A unatoč tih pet spornih sudaca, Građanska platforma je imenovala većinu, 9 od 15 sudaca, ustavnog suda. S tih 5, imali bi ih 14, i mogli bi glatko poništiti svaku demokratski, na referendumu donesenu odluku poljskog naroda, ili vlasti u Poljskoj koja uživa nespornu potporu naroda.

Sporne su im i medijske slobode, koje inače nisu bile sporne kad je bivša vlast uhićivala novinare. Medijske slobode su inače “liberalima” u Bruxellesu i drugdje jako bitne kad se radi o njihovoj slobodi da smjenjuju demokratski izabrane vlade preko medijskih progona i hajki, konstruiranih afera, lova na vještice – sve to gledamo u slučaju Orbana, Trumpa, gledali smo i na primjeru Karamarka pa i bivšeg pape – da, ruka “političke korektnosti” radi reda i u Vatikanu. No kad se radi o kritici bilo kojeg ključnog aspekta njihove politike – masovne imigracije, istospolnih brakova, gender ideologije i sličnog – ma kako bila argumentirana i pristojno iznesena, temeljena na činjenicama, logici, i znanstvenoj kritici pseudoznanstvenih trolanja samozvanih “liberala” – onda to nije medijska sloboda nego govor mržnje i podliježe cenzuri. Kritizirati, recimo, presudu zečjeg suda u Haagu koji je sam po sebi nelegalan i ne sudi ni po kakvim zakonima niti procesnim pravilima osim onih koji mu taj čas u danom slučaju odgovaraju vam kako znate može donijeti dugotrajni ban na društvenim mrežama, kao i samo spominjanje imena ili objava fotografija osuđenika. Da je Zola danas živ, vjerojatno bi ga banirali na svim mrežama jer se drznuo dovesti u pitanje jednu presudu.

No mene cijela priča oko EU i Poljske podsjeća na “doktrinu ograničenog suvereniteta” – kako se zvala politika koju je tadašnji SSSR provodio prema zemljama članicama Varšavskog ugovora. Politika koju je Centralni komitet KP  vodio prema Poljskoj se zapravo nimalo ne razlikuje ni u jednom bitnom aspektu od politike koju danas Europska komisija vodi prema Poljskoj. Ako niste dovoljno stari da biste, poput mene, pamtili Jaruzelskog, Walesu, i Brežnjeva, mali podsjetnik: “Doktrinu ograničenog suvereniteta” je uveo Leonid Brežnjev u govoru na Petom kongresu Poljske ujedinjene radničke partije, dana 13. studenog 1968. Glasila je: “Kada snage koje su neprijatelji socijalizma pokušaju preokrenuti razvoj neke socijalističke države u pravcu kapitalizma, to nije samo problem te zemlje, već zajednički problem i briga svih socijalističkih zemalja.”



Naravno, o tome što je socijalizam a što kapitalizam odlučivalo je rukovodstvo SSSR-a, a jasno je da je bilo kakav pokušaj uvođenja demokracije bio ruđenje socijalizma. Isto tako kao što vodstvo EU, ni od koga izabrano, sebi pridržava pravo odlučiti jesu li vlasti u Poljskoj i Mađarskoj dovoljno “demokratske” u svojim postupcima. Zanimljivo je pritom da se propituje “vladavina prava” u Poljskoj, i to prvenstveno zato što ta ista Poljska, kao niti Mađarska, ne žele prihvatiti politiku arabizacije i islamizacije Europe.

A nitko ne postavlja pitanje gdje je bila “vladavina prava” kad je Angela Merkel samovoljno i bahato odlučila srušiti Dublinski protokol, i mimo svih zakona pustiti milijune “potrebitih” u Europu? I ne samo zatrpati svoju zemlju, već i one zemlje koje nikad nisu podržavale takvu politiku? Eklatantan primjer kršenja i negiranja zakona, dogovora i potpisanog je njemačka naredba Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji da otvore granice za tzv. “izbjeglice”. Nikakva rasprava unutar EU nije provedena. Nikakve primjena Shengenskog i Dublinskog protokola nije bilo. Radilo se o čistoj samovolji Angele Merkel, osobe koja vlada Europom a nema demokratsku podršku ni u vlastitoj državi!

Dakle, je li problem tu što će neovisnost poljskog sudstva biti ugrožena, ili to što će neovisnost jedne države biti ugrožena? I to od Njemačke, i to iste one države koja već ima iskustva te vrste  i s njima i Rusima! A EU ih je, naravno, svaki put uredno izdala. Gdje je tu pravo, gdje je tu demokracija? Izgleda da se EU, nakon Brexita, stvarno sve više svodi na Veliku Njemačku i satelite, a otpor pružaju samo Poljska i Mađarska! Donekle, stidljivo, su tu i Austrija s novom vladom i Češka, ali te zemlje za sad ne žele ići u otvoren rat protiv Brisela!

Ovdje dakle imamo sukob principa demokracije s principima “liberalizma”, odnosno demokratski izabrane vlasti u Poljskoj s nedemokratskim i ni od koga izabranim vlastima u Briselu, i pokušaj sprječavanja lustracije u sudstvu u Poljskoj. No, pored sukoba principa, tu je još jedna stvar koja promiče u većini komentara – a to je pokazivanje Poljacima tko je gazda u europskoj kući. Oni nisu tu da bi oni nešto demokratski odlučili, tu je EK da demokratski odluči umjesto njih što je za njih najbolje i kakva im vlast treba.

Isti takav sukob smo imali osamdesetih između naroda Poljske, kojem je prekipjelo kad je komunistička tajna policija ubila svećenika Popieluszka koji je na misama govorio protiv komunista, i klike u Moskvi koja je preko pete kolone i generala Jaruzelskog tenkovima uvela “vladavinu zakona” na ulice Praga. Možemo li očekivati da Bruxelles pošalje tenkove na Poljsku? U ovom trenutku ne, no stvaranje europskih oružanih snaga je već u tijeku: za nas u Hrvatskoj, koji imamo loša iskustva s JNA, ovi novi događaji u Poljskoj bi trebali biti znak za uzbunu. Jer, koliko god Plenković glumio Stipu Šuvara, i bio servilan spram Bruxellesa koliko je Stipe bio spram Beograda, njima će Hrvati kao takvi kad-dat dojaditi i morat će ih pacificirati, zajedno s Mađarima i Poljacima. Na ovaj ili onaj način, sankcijama i financijskim pritiskom ili silom, svejedno. S obzirom na brojnost i pozicioniranost pete kolone u Hrvata, ovdje sila neće biti potrebna, ali u slučaju Poljske bi mogla biti.

Poljska je tako opet na tapeti zbog problema koje nije ona stvorila, jer je jasno da je ovo zapravo kazna za odbijanje imigrantskih kvota. Poljska, Mađarska i ostale zemlje srednje Europe, kojima se sad pridružuje Austrija, sve više uviđaju da je “globalistički” svjetonazor u osnovi baziran na protestantskoj etici, i njih ostavlja negdje sa strane kao građane drugog reda koji se moraju “prilagoditi”, odnosno provesti kultorocid i prihvatiti skup vrijednosti koje nisu kompatibilne s njima kao takvima, ne samo s tradicijom i kulturom nego nacionalnim bićem.

No ona je nedavno izašla iz jednog totalitarnog sustava, i bila je predvodnica njegovog rušenja. Ne treba zaboraviti da je demokratska revolucija koja je srušila “željeznu zavjesu” krenula iz Poljske. Možda zbog nedavnog iskustva s totalitarizmom upravo zemlje istoka Europe brže prepoznaju isključive i netolerantne politike koje se prodaju pod toleranciju i uključivost, koje kulturni marksizam današnjeg zapada lakše prepoznaju kao nastavak komunizma drugim sredstvima. Odnosno, liberalnu filozofiju prepoznaju kao vuka u janjećoj koži.

I da se vratimo na ograničeni suverenitet: upravo ta doktrina je poslužila opravdanju invazije na Čehoslovačku koja je okončala Praško proljeće 1968. i na Afganistan 1979. Tom je prilikom i uveden termin ograničeni suverenitet. Poljaci su, s pravom, osjetljivi na ugrožavanje svog suvereniteta. No mogu li sami protiv cijele EU? Možda i mogu, EU mora imati konsenzus da bi im uvela sankcije, a Orban je jasno rekao da će biti protiv, nije sigurno ni kako će glasati Austrija ni neke druge zemlje “Nove Europe”. Dakle, možda bi Bruxellesu bilo najpametnije da odustane od ovog pokušaja discipliniranja Poljske jer, u slučaju neuspjeha koji je vjerojatan, čitava stvar bi se njima i te kako mogla razbiti o glavu. Dok poljska vlada ima jasnu i čvrstu podršku naroda, eurobirokrati je nemaju, pa samim time nemaju što kome soliti pamet o demokraciji.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI