Raspudić: Plenkovićev talac – Gabrijela Žalac

0
588
screenshot

Može se svakome dogoditi. Da postane ministar, premijer pa čak i predsjednik. Dodatna nevolja, kad vam se već dogodi takav peh, leži u tome što bdijete nad poretkom u uređenoj zajednici pa se pretpostavlja da ćete ga i sami poštivati.

To se odnosi i na članak 218. Zakona o sigurnosti prometa na cestama i na njemu utemeljen Pravilnik o vozačkim dozvolama.

Loading...

No vrijede li uvijek zakoni i za vlastodršce, za one koji upravljaju njihovim donošenjem i provođenjem? “Zakon o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita” donesen je četiri godine nakon njegove smrti 1984.

Šteta što nije donesen za maršalova života, u vrijeme kad su po tom još živom čovjeku nazivali gradove, ulice i trgove. Da je to bio slučaj, dakle, da je zakon o zaštiti Titovog lika i djela bio na snazi za njegova života, javilo bi se važno pitanje – bi li se taj zakon odnosio i na njega?

Primjerice, ako Tito nehotice obori čašu s viskijem i kaže “Baš sam glup” – bi li dobio pola godine zatvora jer je vrijeđao Tita?
 Tko je istinski suveren i kakva je njegova poziciju u odnosu na pravni poredak?

Giorgio Agamben, suvremeni filozof koji je tom pitanju posvetio puno pozornosti, ukazuje na važnu činjenicu da je suveren istovremeno i unutar pravnog poretka i izvan njega, točnije, stoji na granici koju sam određuje, piše Nino Raspudić za Večernji list.

Suveren je nekada odlučivao o životu i smrti, nešto od toga je i danas ostalo u institutu pomilovanja, kojim raspolažu naši predsjednici.

Suveren je onaj koji može suspendirati pravni poredak, uvesti izvanredno stanje, u kojem dotadašnji zakoni i pravila više ne važe.

Izvanredno stanje bilo bi, primjerice, ono u kojem, voljom suverena, više nije problem upravljati autom bez važeće vozačke dozvole. Ili prestati poštivati semafore, ili pravilo vožnje desnom stranom.

Ministrica regionalnog razvoja i fondova Europske unije Gabrijela Žalac vozeći auto udarila je u subotu u Vinkovcima 10-godišnju djevojčicu koja je, kako javljaju mediji, neoprezno istrčala na cestu.

Nažalost, to je nešto što se doista može dogoditi svakome. Svi koji vozimo svjesni smo da i bez ikakve naše krivnje možemo sudjelovati u nesreći koja nam može trajno obilježiti život.

Srećom, prema izjavi liječnika, djevojčica nakon zalječenja loma noge neće imati trajnih posljedica. No, potom je otkriven drugi problem, koji se itekako tiče ministrice Žalac. Upravljala je autom bez važeće vozačke dozvole.

Dokument koji je kvalificira za zakonito uključenje u automobilski promet istekao joj je prije dvije godine i devet mjeseci, točnije 9. 6. 2016. Revni oporbenjaci izračunali su da je bez važeće dozvole vozila auto 1003 dana, budući da je sama priznala kako je vozila vikendom u Vinkovcima. Dozvolu je mogla produžiti unutar 24 sata. Zašto to kroz tako dugo vrijeme nije učinila?

Ministrica je postala nešto više od četiri mjeseca nakon isteka vozačke dozvole, dakle opterećenost poslom nije dovoljno objašnjenje.

Dvije i pol godine kasnijeg ministriranja s isteklom dozvolom nije malo. Ako je potreba produživanja vozačke dozvole apsurdna i nepotrebna formalnost, u te dvije i pol godine ju je aktualna vlast mogla ukinuti. Ako takvo ograničenje ima smisla, a nekakvog valjda ima, mora ga se poštivati. Uključivati se autom u promet uvijek nosi rizik mogućnosti izazivanja nesreće.

Upravljamo s tonom željeza, često velikom brzinom, pa ako netko ima probleme s vidom, ili neki drugi zdravstveni problem, logično je da se barem svako desetljeće treba pregledati kako bi produžio vozačku dozvolu. Tome i služi uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti, jer kao što se nažalost često pokazuje, dovoljan je trenutak previda ili slabosti da trajno uništi živote.

Gledano iz političke perspektive, nakon što je ministrica Žalac ponudila ostavku, krivnja više nije na njoj. Istina, mogla je dati neopozivu. Premijer Plenković je ostavku odbio, prosudivši kako sudjelovanje u prometnoj nesreći s gotovo tri godine nevažećom vozačkom dozvolom nije dovoljan razlog za odlazak ministrice.

On je, dakle, suveren, on odlučuje jesu li nepisani zakoni moralne i političke odgovornosti prekršeni. Presudio je da nisu. I time spustio ljestvicu, ispod koje su svojevremeno ostajali Holy, Čačić, Crnoja, Karamarko, Dalić.
Kakva zemlja, takva vlast, a kakva vlast, takva i famozna “ljestvica”.

Još u mom djetinjstvu, u šlampavoj Jugoslaviji, kružio je mit o direktoru japanskih željeznica koji je izvršio harakiri nakon što je jedan vlak zakasnio deset sekundi. Slučaj nije potvrđen, ali jesu neki drugi gdje su se ostavke davale zbog kašnjenja koja bi na brdovitom Balkanu bila interpretirana kao da je vlak uranio jer nije zakasnio koliko je uobičajeno.
 Japanskoj strogosti i formalnosti smo se divili, ali je nismo priželjkivali u tako radikalnoj mjeri.

Birokracije i formalizma kod nas nikada nije nedostajalo, ali jeste odgovornosti te dosljedne i pravične primjerene zakona. Godine 2019. živimo u zemlji u kojoj besmislene formalnosti nisu nestale, već su s Europskom unijom još umnožene, pri čemu su balkanske navade ostale netaknute.
 Osnovno obilježje europske administracije je birokratski formalizam i cjepidlačenje do krajnjih granica.

Onaj tko je aplicirao na bilo što vezano uz EU zna o čemu je riječ. Znamo i mi koji predajemo na fakultetima jer su nam se s “Bolonjom” pojavili formulari u koje za svaki kolegij unosimo osim “sadržaja” kolegija i “ciljeve”, a napose i “ishode” učenje. Ista formalizam vrijedi za sve, bez obzira baviš li se proizvodnjom govedine, Petrarkinom poezijom, fizikom čvrstoga stanja ili poviješću hrvatskog srednjovjekovlja.

Aplicirati za fondove EU znači probijati se kroz toliku šumu pravila, propisa, formi da za to postoje specijalizirane tvrtke koje za naknadu rade taj posao umjesto vas. Cjepidlači se oko svakog detalja, jedan zarez ili ispušteni znak u tom sitničavom svijetu znače nemilosrdnu eliminaciju. 
I onda osoba koja je na čelu te priče za Hrvatsku i koja propovijeda strogo poštivanje procedura, nakon što je, ne svojom krivicom, sudjelovala u prometnoj nesreći u kojoj je teže ozlijeđena djevojčica, kao nešto zanemarivo ističe da vozi unatoč tome što joj je dozvola istekla prije dvije godine i devet mjeseci. U tome odzvanja nešto besramno i uznemirujuće.

Machiavelli poučava kako je najgora stvar kad se vlastodržac ne pridržava zakona koje nameće podanicima. To fatalno ubrzava i pad s vlasti, pri čemu navodi primjer neformalnog gospodara tadašnje Firence fratra Girolama Savonarole.

Za ministricu Žalac bi bilo bolje, i u profesionalnom i u ljudskom smislu, da je dala neopozivu ostavku. Ovako postaje idealan kadar današnjeg HDZ-a. Teško “ranjena” ostala je u sedlu zahvaljujući milosti Premijera, dakle, politički je mrtva, bezopasna i ubuduće apsolutno poslušna.

U Plenkovićevoj je viziji politike očito vrjednije dobiti takav kadar, nego zadržati ili podignuti ljestvicu, što iznenađuje u vrijeme kada se za oporbene lidere, poput Anke Mrak Taritaš, iz u dan otkrivaju divote poput neprijavljenih honorara iz članstava u kojekakvim povjerenstvima i ispitnim komisijama.

Dobar običaj je, kada komentiramo osobe iz javnog života, govoriti isključivo o njihovom javnom djelovanju ili o stvarima koje se odnose na njega. U privatnom životu imamo pravo na svoje temperamente i načine iskazivanja emocija, no kada bilo tko, pa i Gabrijela Žalac, govori u funkciji ministrice, suze su neprihvatljive.

Od čovjeka na važnoj javnoj funkcije očekuje se da prije svega postupa kao racionalno biće. Suze i smijeh su granična ponašanja, tjelesne reakcije tamo gdje riječi nisu dovoljne. Kao što građanima EU nije bilo lako gledati kako Federica Mogherini, koja bi im trebala garantirati sigurnosti, nakon terorističkog napada u Bruxellesu plače na tiskovnoj konferenciji i govori kako joj je teško, neprihvatljive su i suze ministrice Žalac u javnom nastupu u kojem govori o nečemu što se tiče njenog posla, točnije njene pozicije.

Zaključni dojam nakon ovog slučaja je da se famozna moralna “ljestvica” za političare dodatno spustila. Običnim smrtnicima preostaje i dalje postupati drugačije od onih koji trenutno bdiju nad zakonima i državom. Riječima premijera Plenkovića: “To što ona nije produljila vozačku dozvolu ne znači da drugi ljudi ne trebaju produljivati vozačku dozvolu”, zaključuje Raspudić.