Posljednje riječi voljenog hrvatskog kardinala bl. Alojzija Stepinca bile su: ‘Budi volja Tvoja!’

zagrebačka nadbiskupija

Nakon što je odbio Titov prijedlog o odvajanju Katoličke crkve u Hrvatskoj od Svete stolice, tj. uspostavu Hrvatske nacionalne crkve, uhićen je pod optužbom za suradnju s ustaškim režimom 18. rujna 1946. godine.

Danas Katolička crkva u Hrvatskoj slavi Stepinčevo jer je toga dana umro blaženi Alojzije Stepinac (sveci i blaženici Katoličke crkve slave se obično na dan njihove smrti jer se smatra da je to ujedno dan njihova rođenja za Nebo). Bl. Alojzije Stepinac umro je 1960. godine u Krašiću, gdje je proveo zadnjih 8 godina života u kućnom pritvoru. Posljednje riječi tog voljenog hrvatskog blaženika bile su: “Fiat voluntas tua” – “Budi volja Tvoja! “. Prema svjedočanstvu prisutnih, umro je u 14 sati i 15 minuta.

Na vijest o Stepinčevoj smrti zazvonila su sva zagrebačka crkvena zvona, a na zvonicima su istaknute crne zastave. Vijest o njegovoj smrti objavljena je na naslovnicama dnevnih novina širom svijeta, a misa zadužnica služila se i u Rimu, Montrealu, New Yorku, Shicagu, Rio da Janeiru i drugim svjetskim gradovima. Pokopan je u kripti zagrebačke katedrale, gdje je njegov sarkofag svečano izložen iza glavnog oltara, uz prisutnost mnoštvo vjernika. Godine 1998. papa sv. Ivan Pavao II. proglasio je Alojzija Stepinca blaženim u Mariji Bistrici prilikom svog drugog posjeta Hrvatskoj. U nastavku procesa kanonizacije kardinal Angelo Armato 2014. obznanio je da je liječničko povjerenstvo Kongregacije za kauze svetaca utvrdilo novi slučaj čudesnog izlječenja po Stepinčevu zagovoru, čime se ostvaruju uvjeti za proglašenje Stepinca svetim, a o svemu je izvjestio papu Franju. Nakon toga se očekivalo da će papa ubrzo Stepinca proglasiti svetim, ali sve se odužilo zbog otpora Srpske, ali i Ruske, Pravoslavne crkve. Na kraju je papa Franjo potaknuo osnivanje mješovitog katoličko-pravoslavnog povjerenstva koje bi trebalo razmotriti vrijeme i događaje u kojima je djelovao kardinal Stepinac čije držanje u ratnim vremenima SPC smatra spornim.

Alojzije Stepinac rođen je 8. svibnja 1898. godine u mjestu Brezarić pokraj Krašića, kao peto od osmero djece Josipa Stepinca i njegove supruge Barbare. Stepinčev rodni kraj često se danas naziva Dolina kardinala, a u obližnjem Gornjem Pribiću rođen je i kardinal sluga Božji Franjo Kuharić. Manje je poznato da je bl. Alojzije Stepinac imao značajnu vojnu karijeru. Naime, nakon završene zagrebačke klasične gimnazije unovačen je uoči svog 18. rođendana u austrou-garsku vojsku. Bilo je to 1916. godine, dakle usred Prvog svjetskog rata. U austrou-garskoj vojsci stekao je časnički čin poručnika. Na talijanskom bojištu ranjen je u nogu i zarobljen, pa je proveo nekoliko mjeseci u talijanskim logorima. Kasnije su ga Talijani pustili pa se prijavio u Jugoslavensku legiju koja se borila na Solunskom bojištu. Tamo je imao časnički čin potporučnika.

Demobiliziran je u proljeće 1919., a 1920. promaknut je u čin pričuvnog poručnika. Nakon povratka kući udvarao je jedno vrijeme Mariji Horvat, kćeri svog osnovnoškolskog učitelja, no sporazumno su prekinuli vezu. Godine 1924. uputio se na svećenički studij. Zaređen je za svećenika u 33. godini života. Jedna od prvih akcija bilo mu je ustrojenje Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Zanimljivo je da je Stepinac imenovan zagrebačkim nadbiskupom-koadjutorom niti 4 godine nakon što je zaređen za svećenika. Bilo je to veliko iznenađenje i za njega samog i za okolinu. Bio je najmlađi biskup na svijetu, sa samo 36 godina života. Tri godine kasnije, kad je umro nadbiskup Bauer, Stepinac je preuzeo izravnu upravu Zagrebačke nadbiskupije. Kao nadbiskup osnivao je nove župe i gradio mnoge crkve, poticao djelovanje katoličkih udruga (Caritas, Katolička akcija…).

U ratnim prilikama mnogo je očekivao od proglašenja hrvatske države (1941.), ali se zbog počinjenih zločina i diskriminacijskih zakona uskoro distancirao od ustaškog režima (štitio Židove, Srbe, Rome) te je prosvjedovao protiv odmazdi i progona. Unatoč kasnijoj komunističkoj i velikosrpskoj propagandi Stepinac je tijekom postojanja NDH pomagao u spašavanju mnoge srpske djece i Židova, zbog čega je došao u sukob s Pavelićem. Postoje mnogi dokumenti koji dokazuju kako je Stepinac u više navrata, bezuspješno, pismima i osobno prosvjedovao kod Poglavnika zbog ustaških nedjela koji ga je namjeravao i uhititi, ali je od toga odustao na nagovor Slavka Kvaternika. Također prema izvješću njemačkog policijskog atašea u Zagrebu Hansa Helma od 3. srpnja 1944. ustaške vlasti su 1943. planirale likvidirati i Stepinca, ali i od toga se odustalo.



Stepinac je prosvjedovao i zbog savezničkog bombardiranja hrvatskih gradova, u svezi čega je pisao britanskom veleposlaniku pri Svetoj stolici.

Pred sam kraj rata Pavelić se obratio Stepincu kao poglavaru Katoličke Crkve s iznimnim autoritetom i zamolio ga da vodi privremenu vladu, ali Stepinac je odbio rekavši: „To je vaša stvar kome ćete predati vlast. U politiku se ne miješam, ali ostajem tu, pa bilo što bilo“.

U Zagreb su partizanske snage ušle 8. svibnja 1945., a Stepinac je tražio od komunističkih vlasti prekid progona i osvete nad ideološkim protivnicima. Nekoliko dana nakon toga sam Stepinac je uhićen i protiv njega se vodila istraga, ali je ubrzo pušten. Nakon što je odbio Titov prijedlog o odvajanju Katoličke crkve u Hrvatskoj od Svete stolice, tj. uspostavu Hrvatske nacionalne crkve, uhićen je pod optužbom za suradnju s ustaškim režimom 18. rujna 1946. godine, oko 5 sati i 30 minuta ujutro, na području Nadbiskupskog dvora na Kaptolu, u vrijeme kad se pripremao služiti Svetu Misu. U nebuloznnoj optužnici, između ostalog, ga se teretilo da je pozdravio ustaške vođe dok se jugoslavenska vojska još borila s njemačkim i talijanskim snagama i pozvao svećenstvo da s njima surađuje, da je pretvorio crkvene svečanosti u političke manifestacije za Pavelića i služio misu svakog 10. travnja, na godišnjicu osnivanja NDH, a održao je i misu prilikom otvaranja ustaškog Sabora, da je izabrao za svoje zamjenike Vučetića i Cecelju, poznate ustaške simpatizere, da je prihvatio i sakrio arhiv ministarstva vanjskih poslova NDH te da je podržavao ustaški otpor nakon oslobođenja zemlje. Nekoliko mjeseci ranije jugoslavenska vlada priopćila je Vatikanu da se sprema Stepinčevo uhićenje jer „Jugoslavija ne može tolerirati građane koji su služili interesima drugih…“ itd. Vatikan je o tome obavijestio Stepinca, ali je on odlučio da neće napuštati državu.

Montirani sudski postupak bio je brz, uz bučno odobravanje pune sudnice, a Stepinac je osuđen na 16 godina zatvora i prisilnog rada, te petogodišnji gubitak političkih i građanskih prava. Pod pritiskom svjetske javnosti 1951. premješten je u kućni pritvor, u župni dvor u Krašiću, gdje je ostao do smrti. Papa Pio XII. imenovao ga je 1952. kardinalom, što je dovelo do konflikta s komunističkom vlašću koja mu je ponudila da napusti Hrvatsku, no Stepinac je to odbio. U internaciji je pisao i prevodio.

Sudski postupak protiv Stepinca Zagrebački Županijski sud, pod predsjedanjem Ivana Tudurića, u cijelosti je poništio u svibnju 2016. godine. Reviziju presude zatražio je nadbiskupov nećak Boris Stepinac.

Na suđenju Stepinac je izjavio: “Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti.”

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI