Cijeli politički život Stjepana Radića bila je borba, međutim, u toj borbi nije se pokazao dosljednim političarem, kada god je pravio sporazumaške ustupke - navlastito tijekom opstojnosti velikosrpske Kraljevine SHS. Premda u političkom djelovanju nikada nije djelovao kao istinski državotvorac, suprotno od dr. Ante Pavelića, kasnijega poglavnika ustaškoga nacionalno-oslobodilačkoga pokreta, u hrvatskoj povijesti ostat će trajno zabilježen kao neosporni vođa hrvatskoga seljaštva i kao hrvatski mučenik, premda njegovu smrt HSS nije ni znao ni htio politički kapitalizirati na dobrobit našega naroda
Hrvatski političar Stjepan Radić rođen je 11. lipnja 1871., u Trebarjevu Desnom, kod Siska, tri godine poslije svog, također poznatoga brata, Antuna. Njegova majka Ana kanila mu je nadjenuti krsno ime Vid, jer je rođen četiri dana prije spomendana najljepšega svetca – svetoga Vida. Nakon obiteljskih razgovora, rodbina je naposljetku odlučila da se djetetu nadjene ime – Stjepan.
Radićevi roditelji
Roditelji Stjepana Radića bili su iznadprosječne osobe. Njegov otac Imbre, premda neškolovan čovjek, zadužio je rodno selo – Trebarjevo Desno – organiziranjem zemljišne zajednice u selu, na onodobno modernim temeljima, to jest, ne po posjedu, nego po broju duša. Tim razboritim postupkom, seljacima u selu, omogućio je kupiti tisuću rali šume od grofa Erdodyja.
Radićeva majka Ana bila je također darovita i hrabra žena. Kada ju je, u djevojačkoj dobi, seoski starješina htio udariti batinom, jer je zakasnila na posao – odvažno mu je batinu otela iz ruke i potrgala. Taj smjeli čin stajao ju je devet dana zatvora. Na nečovječno postupanje seoskog glavara potužila se potom onodobnom hrvatskom banu, Ivanu Mažuraniću. Ban Mažuranić je uvažio njezinu žalbu, što je dovelo do smjene bahatoga seoskoga starješine.
Radićevu majku Anu čak je u Beču primio austrijski car Franjo Josip na razgovor. U Beču je od cara uspjela ishoditi puštanje iz vojske najstarijega sina Andrije, inače oca Pavla Radića, kako bi Andrija mogao pomoći Imbri prehraniti brojnu obitelj.
Kada je zloglasni zagrebački veliki župan, Stjepan Kovačević – zbog mađaronskoga političkog opredjeljenja pogrdno prozvan Pišta-Baći – govorio u Martinskoj Vesi, Radićeva majka Ana javno ga je postidjela nizom postavljenih razboritih političkih pitanja, primjerice: „Kako si, Pišta-Baći, mogao u Hrvatskom saboru izjaviti da imaš dvije domovine: Hrvatsku i Ugarsku – kada je domovina isto što i mati i kada svaki čovjek može imati samo jednu majku?“ Suočen s nizom neugodnih pitanja, Baći je bio primoran napustiti govornicu, sjesti u kočiju i posramljeno pobjeći.
Stjepanov stariji brat Antun
U slijedećim rečenicama, podastrijet ću najvažnije podatke o starijem bratu Stjepana Radića – Antunu – jer su se njihovi politički putovi ispreplitali. Osim rečenoga, Antun Radić je dobrano utjecao na politička gibanja unutar hrvatskoga seljačkog pokreta. Rođen je 11. lipnja 1868., kao osmo dijete siromašnih seljačkih roditelja.
U jesen 1881., upisao je gimnaziju u Zagrebu. U istu gimnaziju, dvije godine potom, pošao je i njegov mlađi brat Stjepan. Budući je Stjepan bio kratkovidan, brat Antun se tijekom prve godine školovanja skrbio za Stjepana. Braća su se izdržavala na školovanju, honorarnim poučavanjem lošijih učenika. Antun Radić učiteljsku školu je završio u Zagrebu, a potom je profesorsku školu dogotovio u Beču. Doktorat je obranio u Zagrebu. Kao profesor je radio u Osijeku, Požegi, Varaždinu i u Zagrebu.
U povijesti hrvatskoga naroda – dr. Antun Radić – se napose istaknuo po svom „listu hrvatskomu seljaku za razgovor i nauk“, dvomjesečniku „Dom“, koji je izlazio od početka 1900. do svršetka 1904. godine. Od početka izlaženja, svaki broj „Doma“ napisao je sam urednik i nakladnik, dr. Antun Radić, osim dvaju brojeva koje je napisao i uredio brat mu Stjepan, jer je Antun tada bio bolestan. Glasilo „Dom“ imalo je onodobno veliki ugled i značaj, jer su otiskani sadržaj mogli razumjeti – zbog jednostavnosti i poučnosti – podjednako i neuki seljak i intelektualac.
Dužnost tajnika „Matice hrvatske“ obnašao je od 1902. do 1909. godine. Stjepan Radić razložno je držao svoga brata Antuna pravim i glavnim utemeljiteljem seljačke stranke. Do osnutka Hrvatske pučke seljačke stranke, zapravo, je došlo na sastanku održanom 5. prosinca 1904., upravo na prijedlog dr. Antuna Radića. Iste godine, 22. prosinca, prihvaćen je stranački program koji je službeno potpisan 9. siječnja 1905., nakon čega je za predsjednika HPSS-a izabran Stjepan Radić, kao školovani političar.
U više navrata, dr. Antun Radić biran je u Hrvatski sabor – 1908. izabran je narodnim zastupnikom Podravine i Ludbrega, 1910. Dugog Sela, te 1911. Velike Gorice. Bio je političar koji nije volio govoriti na velikim narodnim okupljanjima. Štoviše je uživao lijepo, sustavno i staloženo razlagati vlastita gledišta na manjim sastancima. Obnovio je 1906. rado čitano glasilo „Dom“.
Bio je poznat po tomu što je mnogim seljacima pisao besplatno sudske zamolbe i pritužbe. Onodobni zagrebački političari podrugljivo su ga kudili „da je lud kada badava piše za ‘muže’, a mogao bi udobno sjediti na sveučilišnoj stolici“. Ali nastavio je živjeti – ne samo skromno – nego i u oskudici, poglavito tijekom Prvoga svjetskog rata. Tek se na nagovor osobnoga prijatelja, Stjepana Bosanca, u jesen 1917., prihvatio službe gimnazijskoga profesora u Zagrebu.
Pobolijevajući godinama, naposljetku je 10. veljače 1919. – umro. Napose su poznate njegove riječi: „Prosvjeta i politika se ne daju dijeliti. Prosvjeta rađa uvjerenje, a uvjerenje stvara, ravna politiku. Kakva je prosvjeta – takvo je uvjerenje, a kakvo je uvjerenje – takva je politika.“
Uznički put Stjepana Radića do velikosrpske okupacije Hrvatske
Kao polaznik šestoga razreda gimnazije, Stjepan Radić, je prvi put završio u zatvoru, kada je polovicom travnja 1888., zloglasni ban Khuen Hedervary ukinuo ustanovu Hrvatske opere u Zagrebu. To je Radića ogorčilo, pa je na posljednjoj izvedbi Zajčeve opere „Nikola Šubić Zrinski“, 30. travnja iste godine, tri puta uskliknuo: „Slava Zrinskomu, dolje tiranin Hedervary!“ Kako se odbio pokajati zbog poklika, nakon uhićenja je dobio tri dana zatvora, jer je izjavio „da je Hedervary uistinu tiranin i nije dostojan sjediti na banskoj stolici Zrinskoga i Jelačića“.
Pravni fakultet Radić je upisao 1891. u Zagrebu. S tog je fakulteta isključen dvije godine potom. Povod za to bio je događaj 23. srpnja 1893. u Sisku, prigodom proslave Tristote obljetnice pobjede bana Tome Bakača nad Turcima. Kada je mađaronski orijentirani sisački gradonačelnik nazdravio, izvan utvrđenog protokola, grofu Hedervaryju, Radić je oštro prosvjedovao: „Mi ovdje slavimo Tristotu godišnjicu pobjede hrvatskoga bana, a ne slavimo desetogodišnjicu pašovanja mađarskoga husara!“ Zbog te izjave Radić je u Petrinji osuđen na četiri mjeseca strogoga zatvora.
Kada je u jesen 1895. car i kralj Franjo Josip došao u službeni pohod Zagrebu, hrvatski sveučilištarci su 16. listopada 1895., na Jelačićevom placu, iz prosvjeda zapalili mađarsku zastavu. Mađaronske vlasti, zbog spomenutog događaja, optužile su pedesetak sveučilištaraca. Kao jedan od začetnika paljenja mađarske zastave, Radić je u Bjelovaru osuđen na šest mjeseci zatvora.
Početkom rujna 1902., Radić je ponovno završio u zatvoru, posve nerazborito i nepotrebno. Zatvoren je jer se zauzimao za zagrebačke Srbe, protiv kojih su se podignuli oštri i opravdani javni prosvjedi, zbog njihove otvorene suradnje s omraženim banom Khuenom Hedervaryjem.
Radićevo političko djelovanje u Kraljevini SHS
Uspostavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, teške velikosrpske tamnice za hrvatski narod, proglasio je 1. prosinca 1918., prijestolonasljednik kralja Petra – Aleksandar Karađorđević. Beogradske vlasti ukinut će kasnije i Hrvatski sabor. Nova umjetna paradržavna tvorevina provodila je stalni teror nad hrvatskim narodom, o čemu sam potanko, u više navrata, pisao u najčitanijem hrvatskom političkom tjedniku „7Dnevno“.
Na dramatičnoj noćnoj sjednici Narodnoga vijeća Države SHS, održanoj 24. studenoga 1918., Stjepan Radić se pokušao suprotstaviti hegemonističkom „prisajedinjenju“ hrvatskih područja Kraljevini Srbiji. Upozoravajuće, duboko znakovite Radićeve riječi, kojima je molio nazočne da se ne srlja bezglavo u bezdan ropstva i političkog pakla su glasile: „Još nije prekasno… Ne srljajte kao gusle u maglu!“
U prosincu 1918., Radić je zbog bojkotiranja rada Privremenoga narodnog predstavništva u Beogradu – uhićen. U veljači 1925. uhićen je ponovno u zgradi Seljačkog doma u Zagrebu, nakon čega dolazi do oportune politike kolaboracije seljačke stranke s Beogradom. Nakon što je Pavle Radić, 25. ožujka 1925., javno pročitao Izjavu kojom Hrvatska republikanska seljačka stranka priznaje legitimitet vlasti dinastije Karađorđevića i Vidovdanski ustav, Radić je pušten iz zatvora.
Politika sporazumaštva s Beogradom tada se jasno ogledala i u promjeni imena stranke u Hrvatsku seljačku stranku. Iste 1925. godine, uz izbacivanje republikanskoga pridjeva iz naziva stranke, Radić je ušao u sastav Vlade u Beogradu. Pašić-Radićeva „vlada narodnoga sporazuma“ nagradila je sporazumašku Radićevu politiku, dajući mu fotelju ministra prosvjete u beogradskoj vladi.
Politički savez sa srpskim radikalima, HSS je napustio u veljači 1927. i prešao ponovno u političku oporbu. Radićeva stranka okrenula se tada političkoj suradnji sa Samostalnom demokratskom strankom Svetozara Pribićevića. To je dovelo u studenome 1927. do osnutka Seljačko-demokratske koalicije, čime se HSS vratio federalističkim političkim načelima, suočen s nepodnošljivom velikosrpskom politikom svoga negdašnjega koalicijskog partnera: Srpske radikalne stranke. Oporbena koalicija Radić-Pribićević nije sklopljena prirodno, nego iz nužde, zbog tvrdokornoga, ustrajnoga, sustavnoga, susljednoga i besprizorno-divljega velikosrpskoga hegemonizma beogradskoga dvora i kralja Aleksandra Karađorđevića.
Novoutemeljena Seljačko-demokratska koalicija ozbiljno je zabrinula vodeće velikosrpske političke krugove u Beogradu. Navlastito nositelje velikosrpskih rigidnih i bolesno-imperijalnih ideja, iz redova ekstremne Srpske radikalne stranke, čiji je stožerni politički program i cilj bio stvaranje Velike Srbije – svim sredstvima. Zalagali su se za apsolutnu dominaciju Srba u Kraljevini SHS, pod providnom maskom izmišljene tzv. jugoslavenske nacije, tj. jednoga tzv. jugoslavenskog naroda, što se sastoji od tri plemena: srpskoga, hrvatskoga i slovenskoga.
Velikosrpska streljana u beogradskoj skupštini
Glavni provoditelj velikosrpske politike u Kraljevini SHS, srpski kralj Aleksandar Karađorđević, već je 1920., Matku Laginji kazao da s Radićem ne može skupa živjeti u novoj državi i tomu doslovno pridodao: „Ili moja ili njegova glava!“ Osam godina poslije rečene izjave, kralj Aleksandar je odlučio prijetnju provesti u djelo. Uz njega i najbližu mu dvorsku kamarilu, iza organiziranja atentata na Stjepana Radića i zastupnike HSS-a sudjelovali su: Srpska radikalna stranka, Srpska pravoslavna crkva, Organizacija jugoslavenskih nacionalista, četnici i onodobni velikosrpski tisak.
Vrhunac protuhrvatske politike Beograda dogodio se 20. lipnja 1928. kada je radikal Puniša Račić u beogradskoj skupštini ubio zastupnike HSS-a, Pavla Radića i Đuru Basaričeka, te ranio Ivana Granđu, Ivana Pernara i Stjepana Radića. Uzalud je Sekula Drljević, tog zlokobnoga lipanjskoga dana, dobronamjerno upozorio Radića da ga namjeravaju ubiti u beogradskoj skupštini.
Umjesto da izbjegne atentat, Radić je Drljeviću, prije fatalnog ulaska u skupštinu, kazao: „U rovu se borim za prava svoga hrvatskog naroda! Iz njega ću izaći kao pobjednik, ili će me iz njega mrtvoga iznijeti hrvatski narod.“
Događanja netom iza atentata
Netom se u Hrvatskoj saznalo za parlamentarne zločine u Beogradu, izbili su u Zagrebu veliki narodni prosvjedi. Teško ranjeni Radić njemačkim novinama 24. srpnja 1928. je izjavio „da zahtijeva nezavisnu hrvatsku državu, ali u personalnoj uniji sa Srbijom“. Ni nakon atentata, Radić nije imao hrabrosti jasno se politički opredijeliti za potpunu hrvatsku državnu neovisnost, te konačno pokidati sve veze sa Srbijom, Beogradom i Jugoslavijom.
Prvih dana poslije atentata činilo se kako rane Stjepana Radića neće biti kobne po njegov život. Međutim, kada su mu liječnici izvadili naboj iz trbuha, njegovo zdravstveno stanje se pogoršalo, uslijed šećerne bolesti.
Od posljedica ranjavanja umro je 8. kolovoza 1928. u Zagrebu. Njegovo je tijelo bilo tri dana izloženo u Seljačkom domu. Potom ga je više od dvjesto tisuća hrvatskih domoljuba ispratilo na vječni počinak. Pokopan je na zagrebačkom Mirogoju – u znamenitim Arkadama.
Sažeti zaključak
Cijeli politički život Stjepana Radića bila je borba, koju je zamislio kao petnaestogodišnjak, kroz vlastitu ideju da „uči i brani narod“. Međutim, u toj borbi nije se pokazao dosljednim političarem, kada god je pravio sporazumaške ustupke – navlastito tijekom opstojnosti velikosrpske Kraljevine SHS. Premda u vlastitu političkom djelovanju nikada nije djelovao kao istinski državotvorac, suprotno od dr. Ante Pavelića, kasnijega poglavnika Ustaškoga nacionalno-oslobodilačkoga pokreta, u hrvatskoj povijesti ostat će trajno zabilježen kao neosporni vođa hrvatskoga seljaštva, te svakako i kao hrvatski mučenik, premda njegovu smrt Hrvatska seljačka stranka nije ni znala ni htjela politički kapitalizirati na dobrobit našega naroda i na korist ključnih hrvatskih nacionalnih interesa.
Nitko od objektivnih analitičara ne osporava do danas Stjepanu Radiću zaslugu što je po prvi put u hrvatskoj povijesti politički osvijestio, organizirao pa i ujedinio hrvatske seljake. Međutim, Radić nikada nije bio spreman, s tim velikim ljudskim potencijalom, ustati u otvorenu borbu protiv velikosrpskoga hegemonizma, a za hrvatsku državu.
Rečenom politikom i njegova poznata parola: „Hrvatska puška na hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu!“ – pokazala se u zbilji najobičnijim otrcanim, jeftinim „pucnjem u prazno“, smišljenom parolaškom podvalom za politički prilično nepismene hrvatske seljačke mase, koja nije imala dodirnih crta sa zbiljskom politikom Radićeve seljačke stranke.
No, politika današnje Hrvatske seljačke stranke, uistinu je grozomorna i posve suprotna svim hrvatskim interesima…