Građani ove države nemaju previše iluzija o postupku zapošljavanja u državnim službama i javnim tvrtkama, ali velika je razlika između pretpostavki, neke opće percepcije te konkretnih slučajeva gdje postoje jasni dokazi ili barem indicije da postupak nije proveden u skladu sa zakonom, etikom i dobrom poslovnom praksom.
Hvalospjevi o novom direktoru Vjesnika
Naša redakcija nalazi se u posjedu zanimljive prepiske, koja baca sumnju na sadašnjeg predsjednika Uprave Vjesnika Iliju Nedića, za kojeg se čini da je na tu funkciju izabran mimo regularne procedure, odnosno po preporuci i takozvanoj političkoj liniji. Zanimljivo, o Nediću su prije otprilike dva mjeseca neki mediji pisali u hvalospjevima kao o rijetkom primjeru direktora s kojim ministar državne imovine Goran Marić može biti zadovoljan. Tekst u Lideru objavljen 10.02. na stranici „Lidera“, ovako predstavlja poslovni uspjeh direktora Vjesnika d.d. Ilije Nedića:
„Ministar državne imovine Goran Marić može biti zadovoljan barem jednim direktorom kojeg je lani doveo na čelo neke državne tvrtke. Nakon mnogih godina u kojima je samo gomilao gubitke, Vjesnik je lani pod upravljačkom palicom Ilije Nedića napokon ušao u zonu dobiti. Prošlu je godinu njegova neto dobit bila dva milijuna kuna.Nedić je na čelo Vjesnika imenovan u ožujku prošle godine i već je početkom listopada pozvao ministra Gorana Marića da mu dođe u posjet i sâm se uvjeri kako je u toj tvrtki napravljen zaokret. Ministar je već tada bio zadovoljan onime što je ondje čuo i vidio pa je, vjerojatno, sada kada je objavljeno financijsko izvješće o poslovanju za prošlu godinu, još i zadovoljniji svojim kadrovskim potezom. U prošloj godini Vjesnik nije mnogo povećao svoje prihode, samo za jedan posto (iznosili su 60,7 milijuna kuna), ali Nedić je uspio skresati rashode za 16 posto, što je i rezultiralo prvom dobiti nakon niza godina. Iznimka je bila 2013., kad je Vjesnik iskazao pozitivan financijski rezultat koji je, međutim, bio ostvaren prodajom dijela njegova kompleksa, što je tvrtki donijelo 160 milijuna kuna. Većinu poslovnih prihoda, 55,3 milijuna kuna, Vjesnik je u prošloj godini ostvario od prodaje tiskarskih usluga čija je vrijednost bila tri posto veća nego godinu prije…“
Nažalost, iskustvo nas uči da trebamo biti oprezni prema političarima i javnim obnašateljima dužnosti koje mediji hvale. Također, trebamo postaviti pitanje što se krije iza takvih „reklamnih“ objava? Po našim saznanjima, situacija u Vjesniku daleko je od stvarnog oporavka, a smanjeni rashodi su rezultat represivnog odnosa prema zaposlenicima i njihovim radničkim pravima. Za razliku od nekih drugih javnih poduzeća, Vjesnik nije toliko interesantan prvom ešalonu HNS-ovih i HDZ-ovih direktora koji preferiraju fotelje u sektoru gospodarstva i energetike. Ipak, snalažljiv direktor sposoban je ostvariti određenu korist i unutar ograničenih mogućnosti ovog sablasnog nebodera. Isto tako, ne može se zanemariti osobna važnost koju ovo poduzeće ima za Gorana Marića, ministra državne imovine. Naime, upravo na ovom mjestu započeo je Marićev uspon kada ga je kao referenta zaposlio ujak, kojeg se kasnije, navodno, sam Marić riješio i potjerao iz Vjesnika.
Što stvarno radi Ilija Nedić u Vjesniku?
Ali ostavimo nakratko Marićeve veze s Vjesnikom po strani i pozabavimo se mjerama koje je u Vjesniku proveo novi direktor Ilija Nedić. Godinu dana Nedić ignorira dopise sindikata grafičara i nije održao s njima niti jedan sastanak. Nije postupao po pravilima društva niti izvještavao o promjenama u Vjesniku, a neki tvrde da radnike optužuje za služenje „komunističkim forama“. S druge strane, na trošak posrnulog poduzeća upisao je MBA studij koji stoji 12 000 eura. O provedbi samovolje svjedoči i epizoda o prodaji stroja tzv. „šivaćice“ AKD-u za 380.000,00 kuna (plus PDV), za koji nije provedena procedura javne nabave niti je objavljen oglas o ponudi stroja. Povećana dobit Vjesnika bazira se na promjenama računovodstvene politike u kojoj se troškovi ne prikazuju realno. Što se tiče naknade za obavljanje direktorskog posla, Nedić je sam sebi jedan mjesec isplatio 22.116 kuna. Tražio je i naknadu za odvojeni život, ali mu je Nadzorni odbor ovaj zahtjev odbio.
„Svratite do nas, ako vam je usput“
No vratimo se na sam proces zapošljavanja. Krunoslav Katičić, državni tajnik u Ministarstvu državne imovine i prijatelj predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, 21. ožujka šalje poruku elektroničkom poštom Ivani Pavić, voditeljici Ureda ravnatelja Centra za restrukturiranje i prodaju. U e-poruci stoji: „Ivana, Sukladno dogovoru dostavljam CV za Vjesnik d.d. Pozz, KK..“ Prije toga, Katičiću se javio Ilija Nedić, po preporuci stanovitog Ivana K. Nedić piše Katičiću: Poštovani gosp. Katičić, Po preporuci gosp. Ivana K. u prilogu dostavljam svoj CV. S osobitim poštovanjem, Ilija Nedić.„
Uz navedene e-poruke, koje objavljujemo ovom prilikom, imamo i podulju e-poruku Ivane Pavić, voditeljice Ureda ravnatelja, koja Nediću prosljeđuje popis dokumentacije koja je potrebna kako bi se formalno provela procedura zapošljavanja, a onda mu na samom kraju istog pisma poručuje da svrati „u prostorije CERP-a, ukoliko mu je usput.“
Prema pisanju medija, Katičić je dobar prijatelj s premijerom Plenkovićem, a voditeljici Ureda ravnatelja CERP-a obraća se na ti – odnosno imenom. S druge strane, Ilija Nedić poziva se na gospodina Ivana K. Nema sumnje, svi akteri dobro su poznati i ministru Goranu Mariću. Znaš me – znam te, a ako se ne poznajemo, uvijek postoje ljudi koje oboje znamo. Iza paravana brojnih natječaja i naizgled transparentnih postupaka zapošljavanja, kriju se prijatelji koje vezuju zajednički interesi. Lijepo je da se svi ti ljudi znaju i druže. No, javnost ima pravo znati koliko nas ta njihova prijateljstva koštaju?