Tek sljedećeg dana, 9. svibnja, u grad je ušao i X. zagrebački korpus, u čijem sastavu su bili Zagrepčani i stanovnici okolnih područja
Nakon što su uspostavili kontrolu nad cijelim hrvatskim prostorom partizanske jedinice ušle su u Zagreb 8. svibnja 1945. godine. Dvije postrojbe ušle su u grad s juga, preko Savskog mosta, a jedna s istoka preko Maksimira. Bile su to postrojbe sastavljene uglavnom od bivših srpskih i crnogorskih četnika koji su se nakon apela (ultimatima) od strane partizanskog pokreta naglo obratili na ‘pravu stranu’. Naravno ‘bradatim momcima’ bilo je sasvim jasno da njihovi pokrovitelji gube rat pa su ‘brzinom munje’ preobukli uniformu i postali vrli borci protiv fašista, nacista, narodnih neprijatelja i njima sličnih.
Upravo takvi ‘prvoborci’ navedenog dana ušli su u Zagreb.
Zatekli su pusti grad.
Naime, dva dana ranije Pavelić i ustaška vlada pobjegli su prema Austriji, ponijevši sa sobom novac i zlatne rezerve. Ubrzo su za njima krenuli ostatci ustaških i domobranskih postrojbi te civilno stanovništvo koje se bojalo odmazde partizana. Građani koji su ostali u Zagrebu tog su se dana zatvorili u svoje domove iščekujući neizvjesnu budućnost.
Zanimljivo, veliki domoljub Pavelić vidjevši da se bliži kraj njegovoj vladavini, s partizanima na pragu Zagreba, obratio se kardinalu Stepincu kao poglavaru Katoličke Crkve s iznimnim autoritetom i zamolio ga da vodi privremenu vladu, ali Stepinac je odbio rekavši: „To je vaša stvar kome ćete predati vlast. U politiku se ne miješam, ali ostajem tu, pa bilo što bilo“.
Još prije toga Pavelić povezao se s srpskim i crnogogorskim četnicima planirajući bijeg pred nadirućim patrizanima i Crvenm Armijom (opcija je bila bijeg preko Istre i predaja Saveznicima). Kako znamo iz povijesti od svega toga nije bilo ništa, a jedino je nastradao nevini narod.
Da cijela tragedija bude veća, partizanske jedinice koje su ušle u grad Zagreb bile su sastavljene uglavnom od boraca koji nisu bili iz Hrvatske, s jasnim zadatkom da odmah pronađu protunarodne elemente te ih uhite. Tako je već u prvim satima nakon preuzimanja Zagreba došlo do sistematskog, već unaprijed pripremljenog, preuzimanja svih značajnih ustanova i masovnih uhićenja, ali i likvidacija.
Tek sljedećeg dana, 9. svibnja, u grad je ušao i 10. zagrebački korpus, u čijem sastavu su bili Zagrepčani i stanovnici okolnih područja. Tada su stanovnici izašli na ulice pozdravljajući vojsku jer je u tom korpusu bilo mnoštvo njihovih rođaka, susjeda i prijatelja. Uskoro u Zagreb dolazi i vlada Federalne Države Hrvatske na čelu s Vladimirom Bakarićem, a za njima i članovi ZAVNOH-a (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske), na čelu s Vladimirom Nazorom.
Nakon toga održan je masovni skup na trgu koji je još nosio ime bana Jelačića, a na kojem je, prema ondašnjim izvještajima, prisustvovalo gotovo sveukupno stanovništvo Zagreba slaveći kraj ustaškog terora i uspostvu narodne vlasti.
Spomenimo da je prema dostupnim podatcima oko 50.000 Zagrepčana sudjelovalo u ratu na partizanskoj strani, među kojima je bilo oko 20.000 poginulih. Samo dio njih bili su članovi komunističke partije.
Poznati zagrebački novinar i povjesničar Josip Horvat ovako je opisao te dane: “Prošetao kroz Tuškanac. Putem sam se smijao kao dijete – četiri godine i mjesec dana nisi onuda smio prolaziti. Na toj sitnici osjetio sam da je došla sloboda, da ulazimo u nov život. Tako je čudno kod srca, mozgom čovjek ne kapira da je nestalo straha”.
Na žalost umjesto obećane slobode i demokracije Zagrepčani, kao i mnogi drugi u komunističkoj Jugoslaviji, uskoro su doživjeli represiju komunističkog režima te zatiranje svakog oblika slobodnog izražavanja i djelovanja. Počela je era komunističke Jugoslavije koja je potrajala do 1990-ih kada se raspala u krvavim ratovima.
Kardinal Stepinac je tražio od komunističkih vlasti prekid progona i osvete nad ideološkim protivnicima. Nekoliko dana nakon toga sam Stepinac je uhićen i protiv njega se vodila istraga. Na Titovu inicijativu ubrzo je pušten, ali nakon odbijanja osnivanja Hrvatske katoličke crkve ubrzo je ponovo uhićen i osuđen. O Stepincu, montiranom suđenju i odnose Tita s Vatikanom drugi put…