Iako je bio bliski prijatelj jugoslavenskog vlastodršca Josipa Broza Tita, to ga nije omelo da potpiše poznatu „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“
Književnik i enciklopedist, po mnogima najveći hrvatski i jedan od najboljih europskih pisaca 20. stoljeća, Miroslav Krleža rodio se 7. srpnja 1893. godine u Zagrebu. Krleža je pisao drame, kritike, eseje, romane, feljtone, pjesme i vodio je mnogobrojne polemike. U političkom smislu bio je ljevičar i pristaša komunizma te bio blizak vlasti čiji je povremeno bio ideolog na području umjetničkog stvaralaštva.
Krleža je podrijetlom iz građanske obitelji što mu je pomoglo da unatoč skromnu statusu roditelja stekne solidnu obrazovnu i socijalnu osnovu. Nižu je gimnaziju završio u Zagrebu, 1908. otišao je u kadetsku školu u Pečuh, a 1911. u vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, ali ju je napustio već 1913. pokušavajući, zaokupljen balkanskom krizom, preko Pariza i Soluna stići do Beograda. Bez uporišta u Srbiji, vratio se u Zagreb, počeo raditi u novinskim redakcijama, objavljivati prve književne priloge te postao profesionalnim književnikom. Potkraj 1915. bio je unovačen i u ljeto 1916. poslan na bojište u Galiciji. Zbog bolesti je bio oslobođen od vojne službe na ratištu pa se potkraj 1917. vratio u Zagreb.
Nakon stvaranja Kraljevine SHS Krleža se, fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom, angažira u komunističkom pokretu novonastale države i razvija snažnu spisateljsku djelatnost: u to je doba, gotovo do ubojstva Stjepana Radića, pisao srpskom ekavicom kao i niz drugih, jugounitarizmom opijenih hrvatskih pisaca (Šimić, Ujević, Cesarec, Majer, Cesarić…)
Približavanjem Drugog svjetskog rata Krležina vjera u komunizam slabi i opada: pojava dijelom povezana s averzijom prema kanonima socrealizma, koji su postali obvezatnima u razdoblju staljinizma, a još više čistkama u kojima je Staljin iskorijenio većinu stare boljševičke garde, a i sve Krležine prijatelje koji su završili kao prognanici u komunističkoj obećanoj zemlji. Zgađen nad svim opcijama koje su bile na političko-ideološkom meniju – od liberalno-imperijalnih demokracija koje su mu bile odbojne zbog protuhrvatskih makinacija sila Antante, kasnijih geopolitičkih manipulatora u Versaillesu, preko nacizma i fašizma do komunističke diktature (početni entuzijazam o planiranom društvu socijalne i nacionalne pravde splasnuo je u srazu sa stvarnošću realsocijalizma), Krleža je Drugi svjetski rat dočekao praktički usamljen i posvađen s prijašnjim drugovima iz komunističke partije. Za vrijeme NDH ustaške vlasti nudile su mu razne položaje, ali je sve odbio te se povukao u izolaciju. O Krležinom neposrednom društvenom djelovanju može se govoriti tek nakon uspostave komunističke vlasti i pridobivanja Titova punoga povjerenja nakon 1948., odnosno napuštanja staljinističke prakse.
Iako je bio bliski prijatelj jugoslavenskog vlastodršca Josipa Broza Tita, to ga nije omelo da potpiše poznatu „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“ u kojoj se traži da se umjesto srpsko-hrvatskog omogući ravnopravnost svih jezika naroda Jugoslavije. Zbog toga je bio prisiljen dati ostavku u Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske. Iako je u početku podupirao Hrvatsko proljeće, povlači se nakon Titovih kritika. Ipak, Krleža se zauzeo kod Tita da se smanji zatvorska kazna budućem hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu. Nakon toga zbog narušenog zdravlja povlači se iz javnog života.
Ustrojio je Leksikografski zavod u Zagrebu, koji danas nosi njegovo ime, a jedna je od četiri najvažnije hrvatske institucije (uz HAZU, Maticu hrvatsku i Sveučilište).
Krležini najpoznatiji romani su: „Povrtak Filipa Latinovitza“, „Na rubu pameti“, „Banket u blitvi“ i „Zastave“. Njegovo najveće poetsko ostarenje su legendarne „Balade Petrice Kerempuha“ koje su inspirirane nepravdom nad hrvatskim pukom, a pisane su kajkavskim narječjem. Ciklus objedinjen u zbirku „Hrvatski bog Mars“ spada među najbolju proturatnu prozu, a među novelama tzv. malograđanskog kruga ističu se: „In extremis“, „Veliki meštar sviju hulja“, „Smrt bludnice Marije“ i dr. Najpoznatije drame, u kojima problematizira uspon i moralni pad visoke buržoazije, su: „Gospoda Glembajevi“, „Leda“, „U agoniji“, „Aretej“ i „Saloma“.
Krležini eseji, memoarski zapisi i dnevnici spadaju u sam vrh svjetske književnosti te se očekivalo da će dobiti Nobelovu nagradu za književnost, ali ta ga je čast zaobišla.
Miroslav Krleža je umro 1981. godine, a pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.