‘Mladićeve snage prisilili smo da se povuku 20 kilometara od Šibenskog mosta, a doprinos Skradinjana nitko ne spominje’

0
808
Foto: Šibenik.in

Skradinski zapovjednik obrane Anđelko Sladić za portal Tris ispričao je ratnu priču za koju kaže da ima ambiciju makar djelomično ispraviti nepravdu prema doprinosu Skradinjana za Šibenik u Rujanskom ratu 1991. Sladić se pritom poziva i na autentični dokument Glavnog štaba vojske SAO Krajine od 19./ 20.rujna 1991. koji govori o stanju u skradinskom zaleđu gdje su se Mladićeve snage bile prisiljene povući na rezervni položaj. Na ovom dijelu bojišnice skradinskom četiri su pripadnika 113. brigade teže, a dva lakše ranjena, dok je jedan smrtno stradao.

Skradinski gardisti u vrijeme rujanskog rata su probili crtu neprijatelja, minirali su mostove, izvodili diverzantske akcije, i držali liniju bojišnice 20 kilometara od Šibenskog mosta, piše u svome sjećanju na dane rujanskog rata Sladić i nastavlja:

– Dok je neprijatelj zauzimao Šibenski most, skradinski gardisti su u Velikoj Glavi (Travice) prisilili četnike i JNA na “rezervni položaj“- stoji je u izvještaju od 19./20.9.1991. g. Štaba TO SAOK. Izvorni je to dokument koji je HMDCDR ( Hrvatski memorijalni centar Domovinskog rata) nakon Oluje našao u srpskoj dokumentaciji (preslika). Još prije samog početka rujanskoga rata, u skradinskom zaleđu, zahvaljujući taktici Bože Markovića, zamjenika zapovjednika generala Milivoja Petkovića u 113. brigadi, razrađene su sve moguće varijante djelovanja neprijatelja. Krenulo se sa zaprečavanjem prometnica od prodora tenkova, povrh sela Ždrapnja miniran je prodor neprijatelja iz pravca Bratiškovaca, u grlu Vaćani postavljene su mine s pijeskom. Bribirske Mostine, Krković, Piramatovci i Lađevci za zaprečavanje su, u pripravnosti, držale garda i policija zajedno, tj. protuoklopne taktičke grupe jačine jednog streljačkog voda. Po obavještajnim smo informacijama, da bi spriječili prodor tenkova iz pravca Lozovca koji su se trebali nalaziti na peradarskoj farmi u Tromilji, još početkom rujna izbušili rupe za mine u stijenama na lokaciji prije skradinskog mosta iz pravca Šibenika. Kota „Runjava glava“, dio sela Velike Glave, brdo Požar i Dubravice su već sto dana bili pod našom kontrolom. „Kalički Kuk“ na slapovima Krke i izvor pitke vode osiguravalo je jedno odjeljenje 24-satnom smjenom. Naše snage su nesmetano ulazile u selo Piramatovce koji su kao i Čista Velika (nakon berbe grožđa i pravljenja vina) pali u neprijateljske ruke, negdje oko 11.11.1991. (78 dana od pada Laškovice). Treba posebno napomenuti sljedeće: Neke su snage tražile, kako bi se dodvoravali 9. kninskom korpusu, da se neke taktičke zamisli, zaprečavanja i miniranja „dovedu u prvobitno stanje ili će armija (JNA) intervenirati“ te da će „utvrditi odgovornost“ pojedinih osoba. O detaljima sada ne bih želio govoriti. Izviješće od 19./20. 9.1991. g., u kojem se spominje stanje u skradinskom zaleđu, gdje su se snage generala Ratka Mladića, ratnog zločinca, morale povući na rezervni položaj, u vrijeme rujanskog rata, i također u raščlambi 113. brigade koja je pisana 1997. , nitko nije spominjao. Nažalost, u skradinskom zaleđu, od 16.-22.09.1991. g., bilo je četiri teže i dva lakše ranjena pripadnika 113. brigade te jedan poginuli.

Skradinski gardisti su u vrijeme rujanskoga rata probili bojišnicu neprijatelja, minirali mostove, izvodili diverzantska djelovanja, a kako je to sve utjecalo na tenkove na šibenskom mostu, iskreno ne znam. Skradinski gardisti su držali bojišnicu dvadeset kilometara u dubinu od šibenskog mosta. Bojišnica u skradinskom zaleđu, koja se držala prije 16.9 1991. g. te ona nakon 22.09.1991. g. , poslije ” rujanskog rata “, ostala je nepromijenjena. Zbog čega se doprinos 113. brigade i Skradinjana u “rujanskom ratu” od 16. do 22.9.1991. umanjuje, to samo Bog zna – riječi su Anđelka Sladića, satnika i ratnog zapovjednika obrane Skradina za portal Tris.