Mitovi i istine o bitci na Kosovu polju 1389. godine

wikipedia

Tijek bitke i konačan ishod i danas je nejasan

Kosovo polje je oduvijek bilo pogodno mjesto za održavanje masovnih srednjovjekovnih bitaka. Na tom području održano je najmanje 10-ak velikih bitaka, od toga tri bitke vojski koje su predvodili hrvatski vojskovođe ili u kojima su bojovnici veliki dijelom bili Hrvati.

Jedna od tih bitaka, na temelju koje su Srbi kreirali svoj nacionalni integracijski mit, dogodila se 15. lipnja 1389. između vojske koalicije europskih naroda i Osmanlija sa njihovim vazalima. Na kršćanskoj strani bile su vojska kralja Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja, Stjepana Tvrtka I. Kotromanića (potomka značajne hrvatske obitelji Šubića) pod vodstvom vojvode dijela Hrvatske i Dalmacije Vladka Vukovića Kosače (Hranića), hrvatski vitezovi križari ivanovci pod vodstvom vranskog priora, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana Ivana od Paližne kao i pripadne albanske i srpske vojske. Hrvata iz Bosne, Hercegovine, Dalmacija i područja vladavine kralja Tvrtka bilo je gotovo 20.000 bojovnika i križari-Hrvati Ivaniša Horvata.

Značenje osmanlijske opasnosti za opstanak kršćanskih država na Balkanu shvatio je ne samo srpski knez Lazar nego i njegovi prijatelji i istomišljenici bosanski kralj Stjepan Tvrtko, vojvoda Vlatko Vuković Kosača, Ivaniš Horvat, kojemu je Lazar do tada predstavljao sigurno zaleđe, i Ivan od Paližne, koji se kao veliki prior križarskog reda ivanovaca u Ugarskoj i Hrvatskoj po samom svom položaju morao suprotstaviti opasnim nevjernicima koji su se približavali granicama njegove države.

Vojvoda Vlatko Vuković Kosača bio je gospodar Huma, vojskovođa i branitelj domovine, odani kraljev vazal i pouzdani suradnik. Sin Vuka Kosače jedan je od rodonačelnika vlastelinske obitelji Kosača koja je vladala južnim krajevima Kraljevine Bosne, prvenstveno Humom i Zahumljem (Hercegovinom). Vlatko je i sam vladao Humom u drugoj polovici XIV. stoljeća, naslijedivši svog oca velikog vojvodu Vuka. Predvodio je kršćansku vojsku u velikoj pobjedi kod Bileće, kada je 27.08.1388. teško porazio oko 18.000 Osmanlija, koji su sa pašom Lala Šahinom (koji je vodio Turke i u Maričkoj bitci) na čelu prodrli u njegovu zemlju. Poslan od strane Tvrtka I. predvodio je hercegovačke jedinice na Kosovu polju, te je napadajući sa lijevog krila združene kršćanske vojske, koje je bilo pod udarom Bajazita I., jedini ostvario potpuni uspjeh. Vlatko je sa sobom u bitku odvukao i jedan top, koji je dobio od dubrovačkog kneza s kojim je bio u dobrim odnosima, te će taj top biti jedino kršćansko artiljerijsko oružje u Kosovskoj bitci. Kada se vratio iz boja izvijestio je kralja o kršćanskoj pobjedi. Nakon povratka s Kosova, sukobio se s ugarskom vojskom koja je napadala vlastelu Crkve bosanske i porazio je u dvjema bitkama te pošao put Vrane gdje se pridružio snagama Ivaniša Paližne.

Sudbonosna Kosovska bitka, koja će odlučiti o daljnjoj višestoljetnoj sudbini Srbije i susjednih država, odvila se 15. lipnja 1389. i nije trebalo puno pa da se pretvori u veliki osmanski poraz i pobjedu udruženih snaga kneza Lazara, bosanske vojske pod vodstvom Vlatka Hranića, hercegovačke pod vodstvom Vlatka Vukovića Kosače i hrvatske pod vodstvom bana Ivana.



O kojem se zapravo Ivanu radi, da li o Ivanišu Horvatu ili pak o Ivanu Paližni, teško je sa sigurnošću utvrditi, jer su i jedan i drugi nosili naslov bana, Horvat mačvanskog, a Paližna hrvatsko-dalmatinskog, i obojica bijahu saveznici Lazarovi kao i on njihov. Vjerojatnije je da je to bio Ivan od Paližne, jer je on s jedne strane kao prior križarskog reda bio po dužnosti pozvan da se bori protiv neprijatelja kršćanskog imena, kako se tada govorilo, a s druge strane on ne samo da je bio nekoć ban kao Ivaniš Horvat već je takvu vlast i vršio bar na onom teritoriju koji je mogao kontrolirati uz Tvrtkovu pomoć, a to osim gradova bijaše gotovo cijela kontinentalna Hrvatska i Dalmacija. K tome je kao Tvrtkov saveznik i istomišljenik najvjerojatnije bio i inicijator bosansko-hercegovačkog angažiranja u Kosovskoj bitci. U prilog tvrdnji da je Ivan od Paližne sudjelovao u Kosovskoj bitci ide i činjenica da je upravo u to vrijeme došao ban Ladislav od Lučenca u Dalmaciju i napao Klis, kojega uspije osvojiti. Nije u tom mjesecu poznata nikakva Paližnina protuakcija, što još više upućuje na vjerojatnost njegove odsutnost iz ovih krajeva.

Kosovska bitka završila je praktično porazom Lazarove vojske i njegovom pogibijom, no hrvatske (bosansko-hercegovačke) čete nisu bile poražene. One su na lijevom krilu pobijedile Osmanlije, pa je odatle, prema Tvrtkovu izvješću, na Zapadu zavladalo uvjerenje da su kršćani pobijedili osmansku vojsku (Tvrtkovo pismo Trogiranima od 1.VIII.1389., kojim im javlja da je njegova vojska porazila Turke, i pismo Firenzi, odnosno odgovor Firenze na njegovo pismo, koja mu čestita na sjajnoj pobjedi. Teško da bi jedna krunjena glava mogla Trogiranima javiti neistinu, i to dva i pol mjeseca nakon bitke, to više što su i Trogirani mogli biti informirani o toj bitci i u balkanskim i europskim centrima. Na kraju, zašto bi se Tvrtko lažno pohvalio? Njemu to uopće nije bilo potrebno. Čestitka Firentinaca je datirana 20.10.1389, dakle četiri puna mjeseca nakon bitke, a tada se zasigurno znao ishod cijele bitke u svim europskim zemljama. teško je zamislivo da jedan priznati, moćni i krunjeni vladar lagao Europi?).

Osmansku vojsku vodio je sultan Murat I. i njegovi sinovi Bajazit i Jakub. Sam sultan i njegov sin Jakub pogibaju tijekom bitke. Jedan dio srpskog plemstva bio je nakon Bitke na Marici već u vazalnom odnosu prema Osmanlijama, pa su se borili na njihovoj strani.

Tijek bitke i konačan ishod i danas je nejasan; prema jedinim izvorima iz prve ruke – onih sa bosanskog dvora Tvrtka I. kršćani su odnijeli pobjedu; međutim poznato je da su Srbi ubrzo nakon bitke plaćali sultanu danak, iz čega moramo zaključiti da je posrijedi u najboljem slučaju “Pirova pobjeda”. U bitci je poginuo osmanski sultan Murat I., što je bila jedina pogibija sultana do tada. Osmanlijski gubici su bili veći i značajniji smrću sultana i njegovog sina, i osmanlije i dijelovi kršćanske vojske koji su došli u pomoć Srbima su se povukli smatrajući da je bitka dobivena.

Po primitku vijesti o toj pobjedi nad osmanlijama na Kosovu polju, koju je kršćanskoj Europi pismom prenio bosanski kralj Tvrtko, u Parizu su zvona crkve Notre Dame zvonila u čast velike pobjede kršćanske vojske nad Osmanlijama.

Tvrtkov saveznik srpski knez Lazar, iz nepoznatih razloga ili zbog lošeg vođenja bitke na svom dijelu bojišnice (koji su se značajno odrazili na daljnji tijek srpske povijesti i Srbiju) se ranjen povukao s bojišta, a njegovi velikaši postali su ubrzo važni osmanski vazali i saveznici u presudnim bitkama protiv kršćanske Europe.

Ma koliko bio (ne)točan podatak koji je Tvrtko, krivo obaviješten, prenio Zapadu, on je u svakom slučaju znatno podigao njegov ugled i njegovu moć, posebno u odnosu na dalmatinske gradove, kojima je već istekao rok opredjeljivanja za Sigismunda ili Tvrtka.

Što se tiče Tvrtkovih uspjeha u Dalmaciji i Hrvatskoj, poznato je da su mu se 1390. godine poklonili kao svome vladaru svi dalmatinski gradovi i otoci osim Zadra. Imajući u svojoj vlasti svu Hrvatsku južno od Velebita s gradovima Kninom, Ostrovicom i Klisom, Omišom, Splitom, Trogirom i Šibenikom prozove se iste godine još i kraljem Hrvatske i Dalmacije.

Namjesnikom Hrvatske i Dalmacije bijaše imenovan Ivaniš Horvat, vjerojatno zato što Paližna fizički nije mogao vršiti tako odgovornu i zahtjevnu službu u državi koja se u svojim novim obrisima, i to zahvaljujući najviše njegovim nastojanjima i upornosti, upravo počela formirati.

No svemu uspjehu kraljevu i priorovu kao i svim njihovim osnovama iznenada učini kraj smrt. Oko 15. veljače 1391. umre kralj Stjepan Tvrtko, a zatim, 23. ožujka i Ivan od Paližne. Smrću ove dvojice velikana praktično je propala zamisao da se na zapadnom Balkanu uspostavi samostalna država koja bi dopirala na zapadu do Jadranskoga mora, a prema sjeveru do Dunava i Drave i kao takva možda mogla obraniti od nadiruće Osmanlijske opasnosti.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI