Mediji trebaju nepristrano prikazati sve važne hrvatske političke dokumente i događaje!

0
358
screenshot

Ove godine se, 1. lipnja, navršilo punih 85 godina od kada je dr. Ante Pavelić objavio 1933. Načela hrvatskoga ustaškog pokreta. O godišnjici objave stožernoga ustaškog dokumenta, trebalo se, ipak, u Hrvatskoj javno oglasiti, ponajprije s nepristrane točke gledišta, jer su ustaše, uz HSS i hrvatske komuniste, bili jedan od ključnih čimbenika što su bitno utjecali na najznačajnija događanja tijekom burnoga 20. stoljeća...

Budući da se 1. lipnja ove godine navršilo punih 85 godina od nadnevka kada je dr. Ante Pavelić objavio 1933. Načela hrvatskoga ustaškog pokreta, od tada sam tijekom cijeloga ljeta pozorno pratio tuzemne tiskane i elektronske medije, kako bih nešto pročitao o gornjem predmetu. Ljetni mjeseci su prošli, a nitko ni slova napisao nije ni s lijevoga ni s desnoga hrvatskoga političkog spektra, pa tako nitko ne reče i ne napisa baš ništa ni od tzv. nepristranih analitičara.

O rečenoj godišnjici objave stožernoga ustaškog dokumenta, trebalo se, ipak, u Hrvatskoj javno oglasiti, ponajprije s nepristrane točke gledišta, jer su ustaše, uz HSS (Hrvatsku seljačku stranku – op. I. K.) i hrvatske komuniste, bili jedan od ključnih čimbenika što su bitno utjecali na najznačajnija događanja, s dugotrajnim posljedicama, u tuzemstvu, tijekom burnoga 20. stoljeća. Kako je poznato: ustaše su proglasili ND Hrvatsku, HSS je zaslužan za uspostavu Banovine Hrvatske, a hrvatski komunisti su sudjelovali u jugoslavensko-velikosrpskoj komunističkoj (re)okupaciji hrvatskoga etničkog ozemlja.

Loading...

Početci hrvatske osloboditeljske borbe

Dan poslije uspostave šestosiječanjske diktature jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića, kojom je zapriječena zakonita borba za pogažena hrvatska prava, 7. siječnja 1929. ustašku organizaciju utemeljio je dr. Ante Pavelić, s najbližim suradnicima, u Zagrebu. Hrvatskom narodu nije preostalo ništa drugo, nego li oružana borba za ostvarenje vlastitih pravica. Na čelo te borbe stala je onodobno jedino ustaška organizacija!

Poglavnik je organizaciji naposljetku dao ime „Ustaša – hrvatski oslobodilački pokret“. Glavni Pavelićevi politički suradnici u organizaciji prve hrvatske političke emigracije su bili: Gustav Perčec, dr. Branimir Jelić, Ivan Perčević te kasnije pridošli dr. Mile Budak i dr. Mladen Lorković.

Ustaška organizacija imala je stožernu zadaću oružanim ustankom osloboditi Hrvatsku od teške tuđinske srpske čizme, kako bi naša domovina postala posve samosvojna, to jest neodvisna država, na svom cijelom naravnom, narodnom i povijesnom području. Glavni organ organizacije predstavljao je Glavni ustaški stan..

Lika – najjača tuzemna baza

Ustaše su poduzeli 1932. Lički ili Velebitski ustanak. Za spomenutu opsežniju ustašku akciju, dr. Pavelić se odlučio, jer je u Gospiću djelovala jaka ilegalna ustaška organizacija, pod vodstvom odvjetnika dr. Andrije Artukovića. Uz dr. Artukovića, vodeći članovi organizacije su bili: Juraj Joco Rukavina, Marko Došen, Josip Tomljenović i Nikola Orešković.

Pripreme za ustanak započele su u proljeće 1932., kada su, preko Zadra, Ličkim ustanicima, iz emigracije, dostavljene prve količine oružja. Ustanicima, u pomoć, došli su petorica emigranata. U kolovozu 1932., okončana je opskrba oružjem.

Ustanak je počeo u noći na 7. rujna 1932., oružanim napadajem na oružničku („žandarmerijsku“) postaju u Brušanima, kod Gospića. U sukobu s potjerom, kod sela Jadovna, smrtno je stradao ustaša Stjepan Devčić, od srpskoga oružničkog naboja. Veliki strah od ustaša polučio je sa srpske strane nerazmjerno veliku akciju pročešljavanja terena.

Lički ustanak snažno je odjeknuo u širemu općinstvu, napose u talijanskom i mađarskom tisku, premda se zbiljski radilo tek o ustaškom manevru. Akcijom je iz Italije ravnao ustaški poglavnik Ante Pavelić.

Lički ustaški ustanak dodatno je pogoršao međudržavne jugoslavensko-talijanske odnose. U ljeto 1933., na Sudu za zaštitu države u Beogradu, upriličeno je suđenje Ličkim ustanicima, točnije Joci Rukavini, koji je najprije osuđen na smrt vješanjem, a potom je pomilovan na kaznu doživotne robije.

Sažeta analiza ustaških načela

Ustaška načela iz 1933. predstavljala su dopunu ustaškog ustava iz 1932., jer su rečenim ustavom uglavnom bila regulirana organizacijska struktura, a nedostatno program i ideologija ustaške organizacije. Osim toga, nakon Ličkoga ustanka, bilo je potrebito, organizaciju zamijeniti pokretom, ustašku akciju postaviti na puno širu osnovicu, te joj dati, na temelju misli Ante Starčevića, jasne odrednice, sadržane u beskompromisnom obračunu s jugoslavenstvom i u nedvosmislenim načelima ustaškoga osloboditeljskog pokreta, čiji je temeljni cilj bio i ostao – borba za hrvatsku državnu i nacionalnu samostalnost.

Pavelić je objavio Načela hrvatskog ustaškog pokreta, svjestan činjenice da se hrvatska borba treba zaoštriti u odnosu na starinska pravaška načela. Objavom ustaških načela, pripadnicima pokreta dao je okosnicu ustaške revolucionarne borbe u tuzemstvu i inozemstvu.

Ovaj Pavelićev program snažno je utjecao na nacionalistički naraštaj u predratnoj Hrvatskoj, a imao je utjecaj na razvitak ND Hrvatske, premda nije bio dostatno shvaćen od svih ustaških dužnosnika.

U načelima nema ni fašističkih ni nacionalsocijalističkih natruha. Štoviše, za svoje vrijeme bila su podosta suvremena formulacija državotvornog nauka Oca hrvatske domovine Ante Starčevića, bez tuđih utjecaja, s posebnim naglaskom da samo hrvatski narod ima pravo upravljati hrvatskom domovinom. Za razliku od fašističkih i nacističkih stožernih dokumenata, u ustaškim načelima, narod je ispred države, kao nositelj vrhovničkog prava, a država je sredstvo za organizirani život naroda.

Načela su duboko prožeta pravaškom crtom, jer potenciraju hrvatsko povijesno pravo na suverenu nacionalnu državu. Stoga su u suprotnosti sa svim drugim onodobnim hrvatskim političkim programima, tako i s programom Hrvatske seljačke stranke, koji je vlastiti limit dosegnuo uspostavom Banovine Hrvatske. U taktičkom pogledu, Pavelićev program je posve suprotan ustajalom i besplodnom pacifizmu HSS-a, jer zagovara bezuvjetnu borbu svim sredstvima. Ustaška načela stoga predstavljaju prvi hrvatski politički dokument u kom je hrvatsko revolucionarstvo prvi put jasno politički formulirano u programu neke hrvatske političke stranke, organizacije ili pokreta.

Naposljetku treba podvući činjenicu da Načela hrvatskog ustaškog pokreta nisu nikakav tajni dokument, kao što su, primjerice, masonski dokumenti ili prisege Slobodnih zidara. Ustaška načela, štoviše, upravo zbog vlastite promidžbene namjene, objavljena su bezbroj puta, kako prije proglašenja ND Hrvatske, tako i poslije 10. travnja 1941. – u mnogim školskim knjigama, te u skoro svim onodobnim državnim, ali i katoličkim novinama.

Stožerni dokument o samostojnosti hrvatskog naroda

„Hrvatski narod jest samosvojna narodna (etnička) jedinica. On je narod sam po sebi te u narodnosnom smislu nije istovjetan s nijednim drugim narodom niti je dio ili pleme bilo kojega drugoga naroda.

Hrvatski narod ima svoje izvorno povijesno ime Hrvat, pod kojim se pojavio u davno povijesno doba, pod kojim je prije 1400 godina došao u današnju svoju postojbinu te pod kojim živi sve do danas. Toga imena ne može i ne smije zamijeniti nikakvo drugo ime.

Svoju današnju postojbinu učinio je hrvatski narod već u pradavna vremena svojom domovinom, u njoj se trajno nastanio, s njome srastao i dao joj izvorno i naravno ime Hrvatska. To ime ne može se i ne smije se zamijeniti s ni jednim drugim imenom. (…)

Hrvatski je narod došao u svoju domovinu Hrvatsku kao potpuno slobodan narod, i to u vrijeme seobe naroda, vlastitom pobudom, te je tu zemlju osvojio i svojom je uvijek učinio.

Hrvatski je narod došao u svoju domovinu Hrvatsku potpuno izgrađen (organiziran) ne samo obiteljski, nego i vojnički, te je odmah po dolasku osnovao svoju vlastitu državu sa svima obilježjima državnosti.

Svoju vlastitu državu Hrvatsku, osnovanu već onda, kada su mnogi drugi narodi živjeli još potpuno nesređeni (neorganizirani), hrvatski je narod održao kroz sve vjekove pa do konca svjetskoga rata, a nije je se kao ni prava na nju nikada, pa ni koncem svjetskoga rata, bilo kojim činom ili bilo kojom zakonitom odlukom odrekao, ili to svoje pravo na koga drugoga prenio. Tek mu je koncem svjetskoga rata tuđinska sila spriječila, da dalje vrši svoja vrhovnička (suverena) prava u vlastitoj svojoj državi Hrvatskoj.

Hrvatski narod imade pravo svoju vrhovničku (suverenu) vlast u svojoj vlastitoj državi Hrvatskoj na cijelom svome narodnom i povijesnom području oživotvoriti, to jest svoju potpunu samostalnu i Nezavisnu Državu Hrvatsku opet uspostaviti. Tu uspostavu imade pravo izvršiti svim sredstvima, pa i silom oružja.

Hrvatski narod ima pravo na sreću i blagostanje kao cjelina, a isto takvo pravo ima i svaki pojedini Hrvat kao član te cjeline. Ta sreća i blagostanje mogu se oživotvoriti i ostvariti za narod kao cjelinu i za pojedince kao članove cjeline jedino u posve samostalnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koja ne smije i ne može biti sastavnim dijelom u ni jednom obliku ni jedne druge države ili bilo kakve ine državne tvorevine.

Hrvatski narod ima svoje vrhovničko pravo (suverenitet), po kome on jedini ima vladati u svojoj državi i upravljati svim svojim državnim i narodnim poslovima“, kaže se, između ostaloga, u Načelima hrvatskog ustaškog pokreta i nastavlja:

Drugi fragmenti iz glavnoga ustaškog dokumenta

„Seljaštvo nije samo temelj i izvor svakoga života, nego ono i samo po sebi sačinjava hrvatski narod, te je kao takvo nosilac i vršilac svake državne vlasti u hrvatskoj državi. I kraj toga, svi stališi hrvatskoga naroda sačinjavaju jednu narodnu cjelinu, budući da i ostali stališi u hrvatskom narodu, kojih su članovi pripadnici hrvatske krvi, imaju ne samo svoj korijen i podrijetlo, nego i trajnu obiteljsku vezu sa selom. Tko u Hrvatskoj ne potječe iz seljačke obitelji, taj u devedeset slučajeva od stotine nije hrvatskog podrijetla ni krvi, već je doseljeni stranac.

Sva tvarna (materijalna) i duhovna dobra u hrvatskoj državi vlasništvo su naroda, te je on jedini vlastan njima raspolagati i njima se koristiti. Prirodna bogatstva hrvatske domovine, napose njezine šume i rude, ne mogu biti predmetom privatne trgovine. Zemlja može biti vlasništvo samo onoga, koji je obrađuje sam sa svojom obitelji, to jest seljaka.

Temelj svake vrijednosti jest samo rad, a temelj svakog prava jest dužnost. Stoga u hrvatskoj državi rad označuje stupanj vrijednosti svakoga pojedinca i ima predstavljati temelj cjelokupnoga narodnog blagostanja. Nitko ne može imati nikakvih posebnih prava, nego samo dužnosti prema narodu i državi, koje jedino daju svakome pravo na osigurani život.

Vršenje svih javnih dužnosti (funkcija) vezano je na odgovornost. Svatko tko u ime naroda ili države vrši javne poslove bilo kakve vrsti, odgovara sa svojim dobrom i sa svojim životom za sva djela i propuste. No dužnost i odgovornost prema cjelini imadu biti temeljem svake djelatnosti u posebničkom (privatnom) životu svakoga pojedinca, člana hrvatskoga naroda. (…)

Skladno gajenje, promicanje i usavršivanje svih narodnih vrlina i grana narodnog života, zadaća je svih pregnuća javnoga rada i državne vlasti kao takve, jer one daju potpuno jamstvo opstanka, vjekovnog bivstvovanja i blagostanja sadanjih i budućih pokoljenja cjelokupnog hrvatskog naroda i opstojnosti i sigurnosti Nezavisne Države Hrvatske.“

Kratko završno slovo

Ovaj prilog nisam napisao iz pukoga hira ni iz bolesne nakane da napadno prošlost selim u hrvatsku sadašnjost. Prikazom stožernog ustaškog dokumenta te prvih godina djelovanja hrvatske političke emigracije – nisam samo želio otvoriti povijesnu tematiku o kojoj u nelustriranoj Hrvatskoj vlada nepotrebno prilična tišina, nego i apelirati na hrvatske „domoljube od pera“, u tuzemstvu i inozemstvu, na konačni prekid hrvatske šutnje, koja se ponovno, nakon zlokobne 1972., zlotvorno udomila u hrvatskoj javnosti.

Rečena šutnja, koja traje gotovo dva desetljeća, omogućila je hrvatskim političkim štetočinama, s lijevoga i „desnoga“ političkog spektra, raditi što god hoće, unakaziti rasprave u Saboru do razine najniže moralne kaljuže, te istinsko domoljublje javno poniziti, do zabrinjavajućih razmjera, u nenaravnom društvenom ozračju, u kom otvoreni neprijatelji hrvatskih vrjednota uživaju privilegije od hrvatske države, premda je smišljeno urušavaju, perfidno ignorirajući stečevine, proizašle iz obrambenoga, pravednoga Domovinskog rata.