Na današnji dan 1937. godine osnovana je Komunistička partija Hrvatske, kao sljednica Komunističke partije Jugoslavije (1919.) i ideje jugoslavenskog integralizma i nacionalizma.
Povratak Josipa Broza Waltera kao školarca Kominterne i uglednog člana Politbiroa u Moskvi. ‘Stari’ kako su ga zvali kolege koje su izbjegle robiju uskoro mijenja nadimak u ‘Tito’ i sve ostalo je povijest.
Gregurić, Janić, Špoljarić i Broz jedini preživjeli iz originalnog CK-a
U tim trenucima već se naslutila mogućnost raspada rojalistički nastrojene Jugoslavije što je komunistička vrhuška prepoznala kao dobru priliku. Totalitarni način vođenja nije predstavljao problem kao ni jugoslavenska ideja pa su se morali posvetiti detronizaciji kraljevske obitelji i uvođenju bilo komunističke, bilo (inter)nacionalsocijalističke socioekonomske okosnice. Tzv. ‘Krnji kongres’ održan je u noći između 1. i 2. kolovoza 1937. u Anindolu pokraj Samobora, a bilo je nazočno manje od dvadeset delegata iz Zagreba, Splita, Siska, Osijeka i Varaždina. Zanimljivo, Josip Broz je inzistirao na fokusu na radnička i nacionalna prava, čime je bio bliži socijalističkim kolegama iz Njemačke nego internacionalno nastrojenog SSSR-a. Prvotni naziv bio je ‘Komunistička stranka Hrvatske’ no kasnije riječ ‘partija’ preuzima dominaciju, što je slučaj i danas s pravnim sljednicama KP-a.
Od svih prisutnih s osnivanja Centralnog komiteta Pavle Gregurić i Vlado Janićostvarili su i nakon Drugog svjetskog rata značajne partijske karijere. Ostale su poubijali ustaše i četnici dok je sekretar Đuro Špoljarić završio na robiji na Golom Otoku. Sličnu sudbinu proživljava i kasniji nasljednik Andrija Hebrang. Proturojalističko djelovanje nije bilo i antifašističko – Pakt Ribbentropp-Molotovvezao je bliske saveznike. Tako su eskivirali i demonstracije protiv približavanja Jugoslavije nacističkoj Njemačkoj 1941. godine, iako su godinama nakon tog akta putem propagandnih i obrazovnih kanala sebi priznali četničke zasluge u prosvjedima. KPH paralelno veći problem vidi u jačanju HSS-a i Banovine Hrvatske nego u širenju nacionalsocijalizma i fašizma. Narodnu frontu tako osnivaju kao protumjeru zabrani vlastitog rada, ne i antifašističkim subverzijama.
KPH surađivala s nacistima i fašistima, kasnije odgovorna za krvavi totalitarni režim
Stanovnici Hrvatske se tako praktički nalaze u ‘škaricama’, naročito oni demokratski nastrojeni – rastući pokreti komunizma, nacizma i fašizma kao i njhovi totalitaristički elementi prijete desantu na njihovu zemlju, a regularne snage i domobrani praktički nemaju nikakvu snagu. Komunističko-(nacional)socijalistički prijatelji iz Splita (tada već pod Kraljevinom Italijom) pod vodstvom Rade Končara uz pomoć fašista kuju urote rušenja ustaškog režima – Talijani u tom trenutku kao jedini interes vide grabež Jadrana dok komunisti žele unificiranu Jugoslaviju pod svaku cijenu. Britanci već tada optužuju KPH da je pasivna u određivanju strane na kojoj se nalazi. Bitan je i kontekst voditelja partije – mnogi od njih godinama su bili disidenti i zatvorenici pa im je ovo bio rijedak trenutak slobode i mogućnosti ostvarivanja manevarskog prostora.
I onda dolazi famozni 22. lipanj 1941. u kojem hrvatski komunisti u paničnom strahu za vlastite živote nakon napada Njemačke na SSSR osnivaju Prvi sisački partizanski odred, bez formalne odluke partijske vrhuške. Dojučerašnji najbliži suradnici preko noći postaju antifašisti i saveznici. Sve do kraja Drugog svjetskog rata kada se krvavo obračunavaju sa svima koji ne dijele mišljenje o osnivanju totalitarne Jugoslavije – od hrvatskih i srpskih nacionalista, folksdojčera, demokrata, tzv. ‘Staljinista’ i mnogih drugih. Provodi se velika čistka u partiji, ljude se bez suđenja likvidira i odvodi na Bleiburg, mnogi članovi odlaze u disidenstvo i završavaju na Golom Otoku. Tito okreće leđa još jednom prijatelju, Staljinu. Jedan krvavi režim zamijenjen je s drugim, drugi s trećim. KPH 1952. godine mijenja ime u SKH, a trideset i osam godina kasnije u SDP.