Hrvatska rukometna reprezentacija pobijedila je aktualne prvake Europe, Francuze s 23:20 u posljednjoj utakmici drugog kruga Svjetskog prvenstva i osigurala kvalifikacije za Olimpijske igre.
Sad tek možemo biti žalosni, a zapravo moramo biti sretni. Hrvatska je u dvoboju protiv Francuske izborila nadu da će otići do Olimpijskih igara u Japanu, a pritom nas podsjetila i na vlastite nespretnosti i nepravde sudaca što su nas, eto, koštale plasmana u polufinale svjetske rukometne smotre.
Sjajno izdanje naše rukometne vrste došlo je prekasno, no ovo prvenstvo po naše biti će zapamćeno po oscilacijama i povijesnom porazu protiv Brazila. Dočim se većina momčadi protiv Brazila poigrala mi smo šutke pali, izgubili na samopouzdanju, te smo protiv Nijemaca bili čak i bez samopouzdanja, a opet bili u prigodi dobiti, no pokradeni smo i bili eliminirani iz polufinala.
Ne, ni slučajno Francuzi nisu tankirali utakmicu, svojski su se trudili, no Hrvatska je unatoč tuge i nesreće bila – raspoložena. A kad je raspoložena malo tko joj je ravan, pa ni Francuzi, prvi favoriti prvenstva.
Ovu pobjedu valja shvatiti kao spasonosnu injekciju za hrvatski reprezentativni rukomet, činjenica da bi se unesrećili nenastupanjem na velikom natjecanju razotkrila bi sve slabosti našeg rukometa, nestalo bi poleta i nastala bi tuga.
Vratar Šego sigurno je prvo ime naše reprezentacije na ovome prvenstvu, on se nametnuo iz drugog plana, sam je srušio svojim obranama Španjolce, europske prvake i Francuze, svjetske prvake, a protiv Brazila je bio više na klupi nego na vratima, zbog Červarove 7 na 6 strategije, ali zanimljivo je kako je ovaj put (in)famozna 7 na 6 igra donijela i prevagu u igri!
Oh da, bole i bolesne odluke danskih sudaca koji su nam oduzeli pobjedu protiv Nijemaca i nakon svih tih okolnosti moramo biti zadovoljni upravo toliko koliko smo sada i nesretni. Isto moramo biti veseli zbog iskazanog karaktera našeg rukometaša, nakon svih trauma i turbulencija spasili smo reprezentativni rukomet, barem za kratko. Svi problemi ostaju, ali ostajemo na velikim natjecanjima.
Danas-sutra imati ćemo novog izbornika, plejada mladih igrača se nametnula, nešto je ostalo od stare slave. A moglo je sve skupa ispasti i senzacionalno, ispada da je malo nedostajalo da ova Hrvatska s malo vjere u njenu snagu ne dođe i do finala.
Rukomet je grub sport u kojem se naši igrači ne daju tući, fini su tehničari, nadareni. Malo ih je superkvalitetnih, ali mala nam je i baza, to što preživljavamo u vrhu spada u čudesa. Pa, neka nam traju ta čudesa, naš sport inače je poznat po sloganu – malo je puno, ili malo je veliko. Tako mali u usporedbi s velikim nacijama uzimamo jaku puno, nekima puno i smetamo te nas suci znaju izbiti iz cipela.
I to valja shvatiti kao priznanje. Ukrasti možete samo onima koji znaju i imaju. Malo smo sami krivi, puno su krivi i suci i na kraju fakat osjećamo zadovoljstvo da je ovako ispalo. Neloše!