Kako je Šešelj u Hrvatskoj aboliran i kako je ovdje započeo političku karijeru?

0
324
Photo: Srdjan Ilic/PIXSELL

Iako u Hrvatskoj mnogi mediji Šešelja prikazuju klaunom te nebitnom političkom pojavom, sama činjenica da ima parlamentarni status takvo podcjenjivanje čini neutemeljenim. Često je to umanjivanje njegovog stvarnog utjecaja namjerno, jer u Hrvatskoj se ne može pronaći niti jedan parlamentarni zastupnik, niti stranka koja bi se isključivošću i fašizmom mogla usporediti sa Srpskom radikalnom strankom i četničkim vojvodom Šešeljom. To znači da nije moguće izjednačavanje „dva nacionalizma“ što je omiljena teza Deana Jovića, predavača na Hrvatskom vojnom učilištu. Stoga ni mnoge ovdašnje tzv. udruge antifašista nikada ne spominju četnički pokret u Srbiji, a niti njegove ogranke u Hrvatskoj.

Šešeljev utjecaj u Srbiji je toliki da cijelo političko vodstvo u Beogradu zapravo u okviru trenutnih geopolitičkih odnosa provodi njegove političke postulate. Nakon što su od strane srbijanskog političkog vrha prebijanja Hrvata u Sonti proglašena izmišljotinom, Šešelj nastavlja raditi točno ono za što je osuđen u Haagu. Tako je svega 24 sata nakon izricanja presude u Haagu za progon Hrvata, rekao kako je spreman ponoviti svoje zločine u Vojvodini i protiv dvojice parlamentaraca Hrvata Tomislava Žigmanova te Nenada Čanka. Činjenica da njega i njegove krvnike nikada nije dostigla ruka pravde, daje mu za pravo pokušati ponovno, kada se i ako za to ikada steknu uvjeti.

Loading...

Na sve to se krajnje beskrvnom i mlakom izjavom oglasilo hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, osuđujući izostanak reakcije srbijanskih nadležnih tijela.

Naravno, nikakve reakcije nadležnih tijela Srbije nije bilo jer Šešelj je odavno neslužbeni glasnogovornik Vlade u Beogradu. Tako je Miljan Karličić iz SPS-a ustvrdio da je Šešelj odslužio kaznu i kako “nema smisla da ne bude zastupnik”. Isto tvrdi Šešeljev zamjenik Nemanja Šarović kao i Neđo Jovanović iz Dačićeve SPS-a te Aleksandar Martinović iz Vučićeve SNS-e.

Dakle, gotovo cijela srbijanska politička scena jednoglasna je u obrani Šešelja.

Za ovdašnje lijevo liberalne političke i medijske krugove više nema mogućnosti niti pozivati se na Čedomira Jovanovića. Zvali su ga „glasom građanske Srbije“ i predvodnikom „tihe većine“. Ta građanska Srbija i tiha većina Jovanovićevom LDP-u dala je na proteklim izborima 0.2% glasova.

No, usprkos svemu Srbiji koja pretendira biti članica EU, Hrvatska se stalno nepozvana nudi kao spona prema Bruxellesu, pri čemu je premijer Plenković posebno srčan i zainteresiran, kao i za sve zadaće koje mu daje Juncker. Koji je hrvatski interes da Srbija, koja se nameće kao hegemon u ovom dijelu jugoistočne Europe, što prije uđe u EU-u – nikome nije jasno. No vjerojatno se niti ne radi o hrvatskom interesu nego onome EU i država koje na čelu s Njemačkom, izrazito podržavaju Srbiju.

Zašto hrvatski politički vrh šuti?

U slučaju Šešeljevog ispada nikakve reakcije nema niti od premijera Plenkovića niti njegova koalicijskog partnera Milorada Pupovca.

Spomenuti Pupovac često govori kako bi bio zadovoljan kada bi Srbi u Hrvatskoj imali jednaka prava kao Hrvati u Srbiji. To je jedino u čemu se s Pupovcem slažem.

No, zamislimo hipotetsku situaciju, da je netko u Saboru rekao da će ponoviti zločine i pri tome krenuti od Pupovca.

Imali bismo hitnu sjednicu Vlade, prosvjede tzv. antifašističkih udruga, okrugle stolove, posebno izdanje Novosti na srpskom i engleskom jeziku, osude Katoličke i Pravoslavne crkve (koja naravno u „ekumenskom duhu“ šuti o provali Šešeljeve mržnje). Oglasili bi se strani veleposlanici u Zagrebu, EK i probrani čelnici vlada „zaduženih za Hrvatsku“. Posebnu bi predstavu kao i puno puta do sada odigrali u Beogradu, gdje bi se Pupovac našao na konzultacijama. Dačić, Vulin i Vučić danima bi ponavljali kako je RH-a slijednica NDH, a na sve relevantne adrese bila bi upućena pisma o ugroženosti srbijanske manjine u Hrvatskoj.

Ovdašnji mediji natjecali bi se u tome tko će pokazati veće zgražanje prema takvom činu, a politička karijera takvog hipotetskog političara bila bi zapečaćena. Vjerojatno bi i DORH djelovao puno brže nego li u slučaju optužnice protiv ubojice Jean Michela Nicoliera, za koju im je trebalo dvadeset i sedam godina pa bi sudski epilog bio neizbježan.

No hrvatska vlast nakon novog Šešeljevog ispada ništa od potrebnog nije učinila, a postavlja se pitanje, zašto?

Kako je Šešelj političku karijeru započeo u SR Hrvatskoj?

Šešelj je već sa sedamnaest godina postao član SKJ. Političku karijeru započeo je ranih 1980-ih godina. U to vrijeme Šešelj je bio primljen u Društvo filozofa i sociologa SR Hrvatske u Zagrebu. Predsjednik HFD-a u to vrijeme bio je bivši SDP-ov ministar znanosti u Račanovoj Vladi Gvozden Flego, istog SDP-a koji je izašao iz sabornice prilikom glasovanja o hrvatskoj samostalnosti. Šešelj je bio član Hrvatskog filozofskog društva sve do prosinca 1992. godine, dakle i nakon Ovčare, Škabrnje, Lovasa i mnogih drugih stratišta.

Inače, Gvozden Flego oglasio se nedavno napadajući uglednog kolumnistu Ivicu Šolu u članku naslovljenom; „Smije li se biti tolerantan prema onima koji to nisu?“. Prema Šešelju spomenuti Flego bio je i više nego tolerantan, čak se u komunizmu zalagao za Šešeljevo pravo na javno djelovanje, koje Šoli 2018.g. u demokratskom društvu osporava. Iz ovoga bi se moglo zaključiti kako je Flego jedan od onih koji su Jugoslaviju izgubili, a ne dobili Hrvatsku.

Dakle, Šešelj je 1984. uhićen, suđen i zbog srpskoga nacionalizma osuđen na 8 godina zatvora. Odvjetnik mu je bio Vladimir Šeks. Kazna mu je ubrzo smanjena pa je 1986. godine izašao na slobodu i otišao u Beograd.

Kako i zašto je aboliran Šešelj?

Šešelj je svoj zločinački pohod na Hrvatsku počeo porukama o “budućoj zapadnoj granici Velike Srbije” na crti Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica.

Zato što je na mitinzima Srba u Hrvatskoj na području Belog Manastira, pozivao na uspostavu velike Srbije, protjerivanje Hrvata iz Baranje i poticao na zločine Šešelj je bio uhićen 23. travnja 1991. godine te nakon nekoliko dana pušten u nikada razjašnjenim okolnostima.

Nakon toga, 21. srpnja 1992. godine, Vojni sud u Osijeku ga je u odsutnosti proglasio krivim te osudio na kaznu zatvora od 4 godine i šest mjeseci. Šest godina nakon toga, 30. lipnja 1998. godine, Županijski sud u Osijeku obustavio je postupak izvršenja kazne temeljem Zakona o oprostu.

Kako se Šešelj mogao naći među onima na koje je primijenjen Zakon o oprostu, trebalo bi pitati aktere tih događaja, koji o tome nikada nisu javno govorili.

Danas Šešelj javno najavljuje ponavljanje zločina protiv Hrvata i zastupnika u tamošnjoj Skupštini. S obzirom kako su se u Hrvatskoj odnosili i odnose prema njemu, koga to može čuditi?