Istanbulska konvencija je u Hrvatskoj ratificirana i to zahvaljujući saborskim zastupnicima koji se nisu bojali otvoreno reći što o istoj misle. Pitanje na koje su po vlastitoj savjesti trebali dati odgovor, a koje se hrvatskom narodu ispostavilo kao neobično važno, bilo je jednostavno: za ili protiv.
I nije tu bilo pretjeranih iznenađenja, jer se o tom pitanju raspravljalo tjednima unaprijed, pa se dogodilo da zastupnici istih stranaka različito razmišljaju i različito glasuju, što je za jednu demokratsku zemlju sasvim u redu.
Ovom prilikom valja pohvaliti zastupnike koji su, unatoč kolektivnom stavu svojih stranaka, postupili po vlastitom nahođenju, privatnom stavu, političkom mišljenju ili vjerskom načelu.
Članovi “Živog zida” sve su to izbjegli…
Teško je povjerovati da nitko od njih nije glasovao zato što nemaju mišljenje. Jesu li njihovi zastupnici za ili protiv, bili se kosili u stavovima ili bi bili jedinstveni, nikada nećemo doznati. Ali doznali smo da “živozidaši” imaju jedinstven stav oko toga da sve što ima ikakve veze sa svjetonazorskim pitanjima treba izbjeći. Prosvjedi u Zagrebu i Splitu pokazali su da je hrvatskim građanima među kojima zasigurno ima pristaša ove stranke, ovo pitanje bilo značajno, ma kako se drugima činilo minorno. Ipak, “Živi zid” je to mirno prešutio i izbjegao, baš kao što je Ivan Vilibor Sinčić prilikom predsjedničke kandidature na pitanje o legalizaciji pobačaja dao zbunjujuć i nejasan odgovor.
Nemaju mišljenje?
Naravno da imaju, ali izbjegavanje sučeljavanja i davanja odgovora na pitanja ovakve tematike najbolji je način da se dodvori kompletnoj naciji, onima koji su za i onima koji su protiv, razočaranim ljevičarima i razočaranim desničarima koji traže spas u trećoj opciji.
Iako je u svojim početcima Živi zid izgledao kao stranka “nabrijanih Hrvata” s ulice koji znaju kako kuca bilo naroda, koji svojim tijelima sprječavaju deložacije, koji u Saboru hrabro dižu glas protiv mita, korupcije, suludih zakona i ugnjetavanja malog čovjeka, sada se sve čini kao laž.
Bježanje od odgovornosti, ignoriranje važnih tema, nesudjelovanje na prosvjedu protiv Ovršnog zakona i ovo posljednje bježanje od izglasavanja Istanbulske konvencije, teško da se može prikriti bilo kojim budućim performansom Ivana Pernara. Jer nakon okretanja glave od pitanja koje je Hrvate diglo na noge, njihovim biračima ostat će gorak oku u ustima. Vjerojatno do sljedećih izbora na kojima će zaključiti kako je, na žalost, treća politička opcija bila samo obmana.