I NITKO NIŠTA?! ‘Četnik koji mi je pred očima ubio oca danas živi u Dardi’

0
787
dnevno.hr

Danijel Medić iz Metkovića, jedinstven je slučaj civilne žrtve Domovinskog rata koja se zbog svoje osobujnosti ne nalazi niti u jednom zakonu. Medić je posljednjih šest mjeseci po tko zna koji put u životu na bolovanju zbog pojačanog PTSP-a koji mu je dijagnosticiran još dok je bio dijete. On je, naime, 6-godišnji dječak o kojem se priča…

Danijel Medić je poznat kao „dječak koji je preživio krvavi Voćin”…

Loading...

Danijel nam je svoju mučnu priču ispričao još prije dvije godine kada nam se požalio na dvije teške nepravde u njegovom životu. Voćinskog četnika i ubojicu njegovog oca, hrvatsko je pravosuđe pustilo na slobodu, a Danijel Medić do danas nije priznat kao civilna žrtva rata, iako je kao dijete završio i u logoru. Od njega doznajemo kako se u obje situacije apsolutno ništa nije promijenilo te kako je u bitku za pravdu krenuo sam, uz pomoć pojedinih odvjetnika i ljudi koji mu pomažu u istrazi

Čika Brane je mom ocu pucao u glavu”

O pokolju u Voćinu vjerojatno sve znate. Sve je počelo 12. prosinca 1991. Toga dana čuli smo da su se zaredale detonacije koje su bile sve bliže i bliže. Iako je Voćin već neko vrijeme bio pod okupacijom, osjetili smo da dolazi do kulminacije. Sakrili smo se u podrum i tada smo čuli da nam netko provaljuje u kuću, začuli smo galamu i pucnjeve. Nakon toga su nam zapalili kuću, pa smo začuli smo korake ispred podruma, a onda i naređenje da svi izađemo van. Odmah sam po glasu prepoznao Branka Olivera, kojeg sam kao dijete zvao ‘čika Brane’ i s čijom sam se djecom redovito igrao. Zbog svoje starosti, ali i slabe pokretljivosti, u ćošku podruma ostala je jedino moja prabaka koju četnici nisu ni primijetili. Izašli smo moj otac Branko, Marija Matanči, Stjepan Matanči, Franca Peršić, Stjepan Jurmanović i ja… Prvo što sam vidio na dvorištu bila je moja baka Jaga. Ležala je mrtva na dvorištu, prekrivena smrtonosnim ranama. Branko Oliver je bio glavni među tom paravojskom i bio je pripadnik ‘Voćinske čete’. Imao je civilnu odjeću i crni pištolj, tako ja pamtim. Tada me mome ocu iščupao iz ruku i poveo me izvan dvorišta. Zatim se okrenuo i ispucao mom ocu metak u glavu, a ja sam počeo bježati ulicom, prema centru Voćina”, prisjeća se Danijel i objašnjava kako njegova kalvarija bijegom iz okrvavljenog dvorišta nije prestala.

Zarobljen sam i odveden u logor”

Srpska paravojska strpala me u autobus i odvezla u Srbiju, a nedugo zatim u Banja Luku. Bio sam sam, bez ikoga od svoje obitelji. Tamo sam na neki način bio zatočen mjesec dana. Pijana vojska je noćima haračila hodnicima i iživljavala se nad nama. Ćuškao me i vrijeđao tko je stigao. A onda je moja majka, koja je bila na privremenom radu u Švicarskoj, konačno doznala gdje sam. Došla je u Banja Luku, otkupila me za 4000 franaka i odvela me. Pamtim da mi je to bio najradosniji dan u životu“ – riječi su Danijela Medića, nekoć dječaka – žrtve čiju tragediju nitko nikad nije shvatio ozbiljno.

Danijel je nastavio živjeti sa stricem Slavkom Medićem i njegovom suprugom. Zbog stresa i proživljenog šoka po noći je vršio malu i veliku nuždu u krevet, ali zbog toga se nitko nije previše brinuo. Neprikladna briga o dječaku koji je proživio nezamisliv užas, u adolescentskim godinama dovela je ga je do stranputice, bijega od stvarnosti, droge i alkohola…

Sud mi nije vjerovao i ubojica je pušten”

A onda se pojavila prilika da moj život dobije smisao, jer sam kao 18-godišnjak pozvan na suđenje ubojici mog oca, Branku Oliveru. I tada je sve krenulo po zlu… Od prevrtljivih svjedoka iz Voćina kojima sam kao dijete pričao o onome što sam vidio, do Oliverovog odvjetnika koji je znao što radi i konstatacije da sam ‘zbog godina u kojima sam vidio zločin’ nevjerodostojan svjedok. Tako je hrvatski sud pustio na slobodu Branka Olivera, ubojicu kojem sam gledao u oči, čovjeka koji se družio s mojim ocem, oca djece s kojom sam se igrao. Čak sam poslan na psihijatrijsko vještačenje u Zagreb, gdje sam promatran sedam dana i gdje mi je odmah konstatiran PTSP. Vještaci su u neuropsihijatrijskom nalazu zaključili je da je moj iskaz u potpunosti vjerodostojan, bez obzira na protok godina, te da je sasvim normalno da sam jasno zapamtio samo centralni događaj, a to je osoba koja je počinila zlodjelo. Unatoč svemu, Branko Oliver kojeg sam vidio kako ubija po Voćinu je oslobođen i živi u Dardi”.

Danijel Medić do danas nije priznat kao civilna žrtva:

Državnoj upravi davno sam podnio zahtjev za status civilne žrtve, međutim, odbijen sam riječima da takav slučaj nemaju pa se nemaju na što opozvati a i ne mogu dokazati da sam kao 6-godišnajk bio zarobljen. Obratio sam se gotovo svim relevantnim institucijama, no ništa nisam postigao. Ipak, ne odustajem i ponovno sve pokrećem. Nisam odustao ni od kazne za ubojicu mog oca. Angažirao sam odvjetnike koji sada istražuju slučaj pa se zaista nadam da će pravda zakucati i na moja vrata. Jer, ako ne ostvarim status civilne žrtve i ako Branko Oliver ne bude kažnjen za zločin koji je počinio, izgledat će kao da se te ’91. ništa u Voćinu nije ni dogodilo.