Poseban zamah ideji o pridruženju Višegradskoj skupini dala je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nakon čega se Hrvatska aktivno okreće regiji kojoj je pripadala stoljećima, ali s kojom dijeli i teret komunističkog nasljeđa
Ulaskom u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija) 1. prosinca 1918. godine Hrvatska je prvi puta u svojoj povijesti politički i kulturološki istupila iz srednjeuropskog prostora te se podvrgnula balkanskom civilizacijskom krugu, koji joj je donio nebrojene teškoće i potpunu marginalizaciju srednjeeuropsko-katoličkog identiteta. Nakon osamostaljenja, krvavo izborenog u Domovinskom ratu, Hrvatska ulazi u NATO i naposljetku Europsku uniju te se ponovo okreće svojim korijenima. Kako smo mala država, a neki centri moći uporno nas guraju u tzv. regiju Zapadnog Balkana (u biti prostora bivše Jugoslavije bez Slovenije) zadnjih se godina Hrvatska sve više želi povezati, i postati punopravna članica Višegradske skupine. Ovu skupinu čine Mađarska, Slovačka, Češka i Poljska, a osnovana je 15. veljače 1991. s ciljem poticanja europske integracije članica te skupine, kao i njihove suradnje u području gospodarstva, energetike i obrane. Kad je osnovana, skupina je imala tri države članice, ali je raspadom Čehoslovačke 1993. postala skupina s četiri članice skračeno nazvana V4.
Zemlje Višegradske skupine povezuje zajedničko povijesno naslijeđe, kultura, zemljopisni položaj, a u svima njima prevladava stav da su zajedno jače i da mogu igrati veću ulogu nego svaka zemlja pojedinačno. Nakon izjave mađarskog ministra vanjskih poslova Tibora Navracisca iz rujna 2014. kako smatra korisnim razmotriti proširenje formata V4 pridruživanjem Hrvatske i Slovenije ideja je sve zastupljenija u hrvatskom javnom i političkom prostoru. Prvi su je snažno podržali ondašnji hrvatski europarlamentarci Tonino Picula i Davor Iva Stier. Poseban zamah ideji o pridruženju Višegradskoj skupini dala je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nakon čega se Hrvatska aktivno okreće regiji kojoj je pripadala stoljećima, ali s kojom dijeli i teret komunističkog nasljeđa. Trenutno je Hrvatska u statusu promatrača na samitima skupine V4.
Višegradska skupina danas dobiva na značenju i snazi, posebno zbog snažnog otpora nekim trendovima sa Zapada kao: antimigracijska politika, odnos prema Rusiji (tu nema potpune konzistentnosti te 4 zemlje), politika zaštite obitelji i braka, gospodarska suradnja, pravac Baltik-Jadran i drugo.
Inače, Višegradska skupina je 1991. godine u biti obnovljena. Naime, još davne 1335. godine na inicijativu hrvatsko-ugarskog kralja Karla I. Roberta Anžuvinskog, održano je vijećanje na kojem su sudjelovali poljski kralj Kazimir III. i češki kralj Ivan Luksemburški. Sastanak je održan u u mađarskoj utvrdi Višegradu (mađ. Visegrád) s ciljem otklanjanja neprijateljstava i izgradnje političkog sporazuma o o gospodarskim i trgovinskim pitanjima koja se odnose na spomenuta kraljevstva.
U istom dvorcu više od 650 godina kasnije mađarski premijer József Antall, predsjednik Poljske Republike Lech Walesa i predsjednik Čehoslovačke Vaclav Havel potpisali su Višegradsku deklaraciju. Kako smo spomenuli podjelom Čehoslovačke 1993. godine danas prosperitetna Višegradska skupina ima četiri članice. Sve četiri države od 2004. godine punopravne su članice Europske unije, a često ističu kako je jedan od njihovih ciljeva predstavljanje protuteže utjecaju Njemačke unutar Unije i osiguravanje da se čuje glas njihovih članica.
Suradnja V4 dosada je u mnogobrojnim je slučajevima donijela značajne uspjehe u ostvarivanju njihovih interesa u Bruxellesu, među kojima možemo spomenuti kohezijsku politiku, zajedničku agrarnu politiku, energetsku i klimatsku politiku, zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, politiku susjedstva te proširenje Unije i rad Schengenskog sustava.
Jedan od prioriteta Višegradske skupine je i stvaranje suvremenih prometno-infrastrukturnih veza smjera sjever-jug od Baltika do Hrvatske, kao i energetsko-tržišnih veza tih zemalja. Višegradska skupina ima vrlo aktivnu političku i gospodarsku suradnju sa baltičkim zemljama, Bugarskom, Rumunjskom, Slovenijom.
Službeni je Zagreb zazirao od prevelikog približavanja skupini V4, tek povremeno koketirajući s odlaskom na sastanke skupine. Prvi ozbiljniji kontakti sa skupinom V4 dogodili su se u vrijeme najgore imigrantske krize, što se prelilo na unutrašnje odnose predsjednice s tadašnjom Vladom Zorana Milanovića koja nije bila sklona Inicijativi.
Promjena paradigme u hrvatskoj politici dolazi s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović i poslije Vladama Tihomira Oreškovića i Andreja Plenkovića i nove orijentacije na srednju Europu. Ipak dok Grabar-Kitarović snažno podupire priključenje Hrvatske Višegradskoj skupini, premijer Plenković je dosta rezerviran i radije sluša naputke iz vrha EU (točnije Njemačke).
Jačina Višegradske skupine ovisi o volji i angažmanu Poljske. A Poljska je s hrvatskom predsjednicom pokrenula i kompatibilnu, ali i širu inicijativu Tri mora, u koju je dosad uključeno 12 država, s namjerom povezivanja sjevera i juga Europe, ali i kao projekt s političkim i strateškim značenjem između Europe, SAD-a i Rusije. Države V4 dijele politiku prema više tema, a možda najviše pozornosti izaziva njihova politika prema imigrantima. Odbijanje EU planova i relokacijskih shema izaziva još reakcije Bruxellesa i optužbe o ignoriranju europskih vrijednosti poput solidarnosti, ali i kršenja vladavine prava.