Hrvatska politička desnica nikada se nije pozvala na domoljubnu baštinu Zrinskog i Frankopana!

Budući da se iz bogate povijesne riznice, desnica od osamostaljenja Republike Hrvatske do dandanas, skoro nikada nije pozvala ni na dragocjenu domoljubnu baštinu koju su hrvatskom narodu iza sebe žrtvama vlastitih života ostavili nedvojbeni hrvatski velikani, Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, te budući da je ovih dana bio upravo poznati datum, 30. travanj, kada su im glave odsječene 1671. - želim da ovaj prikaz njihove oslobodilačke hrvatske borbe bude poticaj razjedinjenoj hrvatskoj desnici, da se napokon dozove političkoj pameti, te ujedinjena izađe na sljedeće tuzemne parlamentarne izbore i dobrim izbornim rezultatom vrati radost na lica socijalno napaćenom i politički izvaranom hrvatskom narodu...!

Nažalost, u Republici Hrvatskoj, u posljednja gotovo dva desetljeća, po protusuverenističkoj politici, kao jaje jajetu, slične su bile sve hrvatske Vlade – osim kratkotrajne Oreškovićeve – bez razlike – vodio ih HDZ ili SDP. Hrvatskim domoljubima još uši para gromki pljesak zastupnika SDP-a upućen HDZ-u i njegovim političkim partnerima, netom poslije usvajanja Instanbulske konvencije u Saboru. Aktualnoj hrvatskoj Vladi ta ratifikacija nije jedini protuhrvatski potez: podržala je Marakešku deklaraciju, založila se za ukinuće kune, a uvedbu eura, a politički je ostala gluha na susljedne protuhrvatske, drske provokacije iz kronično neprijateljski raspoložene Srbije i do sada se, podvlačim, Vlada nije pokazala zaštitnicom hrvatskih državnih i nacionalnih interesa…
U takvim okolnostima, svakoga korjenitog hrvatskog domoljuba duša duboko boli zbog porazna stanja na desnom političkom spektru u Republici Hrvatskoj. Osjećaj opravdane zabrinutosti dodatno pojačava činjenica da ni ovaj put, uvjetno rečeno, desne političke opcije nisu pokazale elementarnu političku logiku, odnosno pomak u smislu da ujedinjena desna lista izađe na svibanjske izbore za europski parlament.
Da se to dogodilo – a nije – ujedinjena desnica bi na tim izborima dobila najmanje dva zastupnika, a ovako podijeljena, uvjeren sam, dobit će – jedno veliko ništa! Jer, po svemu sudeći, ni lista Hrvatskih suverenista, ni lista NZH-HSP-a neće prijeći izborni prag; desnica će ponovno biti potučena zbog egoizma pojedinaca i njihove plitke političke pameti, kod kojih je domoljublje plitko i jednako njihovim političkim prosudbama.
Ovakvo stanje na desnom političkom spektru u Republici Hrvatskoj nagoni vodu na politički mlin nedodirljivoga predsjednika HDZ-a, Andreja Plenkovića, koji stoga može zadovoljno trljati ruke i posve mirno spavati i politički bezbrižno iščekivati svibanjske izbore.

Nemoralni pragmatizam i politička trgovina

Desnica kakvu danas imamo u Republici Hrvatskoj nije nam pala s Marsa, a kao i javno očitovane suprotne političke opcije, bila je sklona u političkoj prošlost,i ne samo pragmatizmu na štetu hrvatskih nacionalnih interesa, nego i političkoj trgovini. Svojedobne pregovore HSP-a oko koaliranja s HDZ-om, na državnoj razini, pravaški pristaše su donekle mogli razumjeti, ali pokušaje HSP-a da koalira, na lokalnoj razini, sa svjetonazorski suprotnim političkim strankama, kod pravaških su birača proizveli logično negodovanje i neslaganje.
Tzv. državotvorne političke snage tu su gdje jesu i zbog političkog odreknuća i nepozivanja na hrvatsku povijesnu državotvornu baštinu, koja je upravo započela s domoljubnim žrtvama hrvatskih velikaša, Petra Zrinskoga i Frana Krsta Frankopana, a nastavila se kroz državotvorno djelovanje Oca Domovine, Ante Starčevića, Eugena Kvaternika, Josipa Franka i Ante Pavelića, te se pokazala kroz domoljubne žrtve vlastitih života vrlih hrvatskih muževa – još od slavne Sigetske bitke, pa sve do Vukovarske bitke, na početku Domovinskoga rata.

Smišljeno urušavanje pravaštva

Zacijelo je potrebito podvući, da se urušavanje pravaških političkih opcija i umnožavanje pravaških stranaka u Hrvatskoj, po oprobanom receptu – „Zavadi, pa vladaj!“ – pojačalo upravo poslije pravaškoga odreknuća od ustaške državotvorne baštine, koja je znanstveno neupitna i činjenično dokaziva. Rečeno dokazuju činjenice iz sljedećih knjiga: „Bilo nam je suđeno“, Branimira Kovačevića (Zagreb 2012.), „Blaženi Alojzije Stepinac i Hrvatska Država“, Ivana Gabelice (Zagreb 2007.), „Hrvatska povjesnica“, Hrvoja Hitreca (Zagreb 1999.), „Povijest Nezavisne Države Hrvatske“, Hrvoja Matkovića (Zagreb 1994.), „Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“, više autora (Buenos Aires 1991.), „Desetotravanjska razmatranja“, Ive Korskoga (Buenos Aires 1991.) Zbornik „Ante Pavelić – 100 godina“, više autora (Zagreb 1995.), Spomen-slikovnice „NDH 1941.-1945.“, više autora (Winnipeg – Buenos Aires 1988.)…
Budući da se iz bogate povijesne riznice, desnica od osamostaljenja Republike Hrvatske do dandanas, skoro nikada nije pozvala ni na dragocjenu domoljubnu baštinu koju su hrvatskom narodu iza sebe žrtvama vlastitih života ostavili nedvojbeni hrvatski velikani, Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, te budući da je ovih dana bio upravo poznati datum, 30. travanj, kada su im glave odsječene – želim da sljedeći prikaz njihove oslobodilačke hrvatske borbe bude poticaj razjedinjenoj hrvatskoj desnici, da se napokon dozove političkoj pameti, te ujedinjena izađe na sljedeće tuzemne parlamentarne izbore i dobrim izbornim rezultatom vrati radost na lica socijalno napaćenom i politički izvaranom hrvatskom narodu…!



Štovanje Zrinskog i Frankopana

Na razini hrvatskoga nacionalnog općinstva, među svim staležima hrvatskog naroda, u drugoj polovici 19. stoljeća, zahvaljujući ponajprije onodobnim prvacima Hrvatske stranke prava – dr. Anti Starčeviću i Eugenu Kvaterniku – uspostavljen je veliki kult štovanja u Hrvatskoj naših neprijepornih velikana i mučenika, hrvatskih plemića – Petra Zrinskog i Frana Krsta Frankopana. Njihova omiljenost među korjenitim Hrvatima očuvala se do naših dana, zbog njihove nesebične žrtve, mučeničke smrti i nemjerljiva doprinosa višestoljetnoj borbi hrvatskog naroda za vlastitu državu. Stoga bi bilo primjereno, da suvremena hrvatska država, tj. Sabor Republike Hrvatske bezodvlačno proglasi 30. travanj – Danom glavosjeka Zrinskoga i Frankopana, hrvatskim državnim spomendanom i neradnim danom!
Lice drage domovine Hrvatske, na koncu travnja, okupano je gorkim i krvavim, ali i ponosnim suzama. Uplakano stoga, jer su u Bečkom Novom Mjestu, 30. travnja 1671., glavosjekom pogubljeni ban Petar Zrinski i knez Fran Krsto Frankopan. Kao što su 1573., hrvatski seljaci u Seljačkoj buni pod vodstvom Matije Gubca, boreći se za čast rodu i zlatnu slobodu, svršili na gorkoj Kalvariji kod Stubičkih Toplica, tako su devedeset osam ljeta potom, Zrinski i Frankopan imali, po svom pokušaju domoljubnog prevrata, također tešku Golgotu i vlastito raspeće.

Drevno pleme Zrinskih i Frankopana

Zrinski su pokoljenje starog plemena Šubića. Šubići su birali svoje župane još u doba naših narodnih vladara hrvatske krvi. Sjedište im je bila utvrda Bribir, pa su se stoga nazivali – Bribirski. Bribir se nalazio između Vranskog jezera i Krke. Potkraj 12. stoljeća, Šubići su promaknuti u nasljedne knezove, pod imenom Bribirski knezovi. Koliko su bili moćni, u prvoj polovici 13. stoljeća, zrcale njihovi veliki posjedi smješteni između Krke, Zrmanje i Jadranskog mora. Ban Hrvatske i Dalmacije 1273., postao je Pavao Šubić, koji je od 1298. do 1305. zavladao Bosnom do Drine, a 1311. od Mletaka je osvojio Zadar. Njegov sin Mladen II. postao je drugim hrvatskim banom iz loze Bribirskih knezova.
Njegov sinovac, Juraj III. je za grad Ostrovicu u zamjenu dobio grad Zrin i od tada se nazivaju – Zrinski, kada posjedovno duboko zalaze u kontinentalnu Hrvatsku. Ban Nikola Zrinski 1546. od kralja je dobio Međimurje, sa središtem u Čakovcu, koji je bio glavni posjed Zrinskih do njihovog smaknuća. Na posjedima Zrinskih, u 17. stoljeću, bila je razvijena trgovina i zamjetan gospodarski razvitak. Petar Zrinski pokrenuo je onodobno u Čabru najveću talionicu željeza u Hrvatskoj. Na velikom i bogatom vlastelinstvu Zrinskih, koje je sezalo od Mure do Jadrana, napose se isticalo primorsko dobro Vinodol, te trgovačke luke Bakar i Bakarac.
Frankopani se prvi put spominju 1133., kao knezovi i vlastelini Krka. Početkom 14. stoljeća, posjedovali su župe: Vinodol, Gacku i Modrušu. Kneževsku čast od 1302. uživali su u gradu Senju. Krčki knezovi, kao gospodari Senja i Modruše, držali su jedini prirodni izlaz iz Pokuplja na Jadransko more – najvažniju trgovinsku cestu u Hrvatskoj. Zadarskim mirom 1358., hrvatsko-ugarski kralj Ljudevit I. dobio je jadransku obalu, od Kvarnera do Brača, skupa s otocima. Krčki knezovi postali su njegovi podanici. Krčki knez Ivan V. je 1393. postao banom Hrvatske i Dalmacije.
Njegov sin Nikola IV., 1426. pod svojom vlasti je držao gotovo cijelu Hrvatsku, do Cetine s Pounjem. Prvi se prozvao Frankopanom. Krčki su se knezovi od 1430. potpisivali kao – Frankopani. Početkom 15. stoljeća, doživjeli su veliki uspon, ali 1443. se luče u osam obitelji (grana). Posjedi Frankopana u 17. stoljeću sezali su od Karlovca do Trsata. Po slavi i moći, Frankopani nisu zaostajali za glasovitom plemićkom lozom Zrinskih.

Uzroci nezadovoljstva u Hrvatskoj

Petar Zrinski, kao i njegov šurjak Krsto, nisu mogli nezainteresirano promatrati kako bečki carevi postupno ograničavaju vlast bana i Sabora, podvrgavajući hrvatska područja u gospodarskom, političkom i vojnom pogledu. Glede osnutka Vojne krajine, Sabor je bio bespomoćan bilo što učiniti, a osim toga, Vojna krajina je bila veoma značajna za Beč, jer je predstavljala izvorište najboljih vojnika za različne carske vojne diljem Europe.
Premda su u bečko-turskom ratu (1663.-1664.) hrvatski ban Nikola Zrinski i njegov brat Petar učinkovito ratovali s Turcima, Hrvatima je još jednom izravno bačena prašina u oči 1664. – nepravednim Vašvarskim mirom. Granično stanje, kao i neprilike u Vojnoj krajini, ostali su nepromijenjeni. Dapače, k tomu su još i tuđinski vojnici pljačkali siromašni živalj, što će, uz gubitnički ishod carskog mira s Turcima, kod hrvatskih velikaša stvoriti sve veće nezadovoljstvo. Na čelo nezadovoljnika dolaze braća Zrinski koji putem vjerodajnica, tajnim diplomatskim kanalima, nude hrvatsku krunu francuskom kralju Luju XIV.

Tijek i nesretan svršetak domoljubnog prevrata

Razgovore o dolasku francuskog kralja na hrvatsko prijestolje vodila je Katarina Zrinska. U međuvremenu, ban Nikola Zrinski je zagonetno poginuo 1664., pa je hrvatskim banom postao Katarinin muž – Petar Zrinski. Francuski kralj Luj XIV. okrenuo je leđa Hrvatima i priklonio se 1668. iz političkih interesa bečkom caru Leopoldu I. Potom su Mletci, kao i Poljska, ostavili Hrvate na cjedilu.
U međuvremenu je Bečki dvor doznao za urotu, zahvaljujući izdaji Mađara, pa je težak položaj Hrvatske, Zrinski pokušao popraviti s Turcima. Petar Zrinski je 1669. dobio obećanja za pomoć od Turaka kojima su Petar i njegov šurjak Krsto povjerovali. Odmah su počeli skupljati hrvatsku vojsku i spremati narod na ustanak. Međutim, turski vezir Ahmed Ćuprilić, je napustio hrvatsku stvar, jer nije želio riskirati zbog Hrvata.
Tako su se Zrinski i Frankopan našli u veoma nezgodnom položaju. Potpore ni od kuda, a Bečki dvor je znao za urotu! U takvoj situaciji jedino im je ostalo pokušati se izmiriti s Bečom, pa potom čekati novu prigodu za ustanak. Kako je misija zagrebačkog biskupa, Martina Borkovića, u Beču propala, Zrinski i Frankopan su otišli u Beč caru Leopoldu I.
Ali, Beč im nije oprostio! Najprije su uhićeni, pa utamničeni, a premda se i Papa zalagao za njih, 30. travnja 1671. – nemilice su pogubljeni.

Razlozi propasti prevrata

Više je razloga propasti prevrata. Prevratnike je zacijelo pogodila iznenadna smrt junaka, čelnika prevrata, vrsnog političara Nikole Zrinskog, koji je ugledom i dokazanim umijećem bio jedini sposoban ujediniti Hrvate i Mađare u borbi protiv Beča. Stoga su se Hrvati i Mađari, upravo nakon Nikoline smrti, postupno razišli u vođenju prevrata. Nikolin brat Petar bio je osoba velika srca, ali slab strateg…
Među hrvatskim plemićima nije bilo sloge, jer su se Erdedy i Draškovići razišli sa Zrinskim i Frankopanima. Niži hrvatski velikaši, poglavito uz tursku granicu, bili su novčano posve ovisni od Bečkog dvora. Vojna krajina bila je ishodište razdora i svađa, jer su njome upravljali carski časnici, suprotstavljeni hrvatskim plemićima. Za možebitnu im pruženu pomoć u prevratu, nejaka i mala Hrvatska nije imala čime uzvratiti.

Pogrom nakon glavosjeka

Ban Petar Zrinski i knez Fran Krsto Frankopan bili su ljudi duboke vjere i veliki borci za slobodu naroda i domovine. Za narod, kojega su iskreno ljubili, dali su najviše što se može dati – vlastite živote!
Nakon njihove tragične smrti, Petrovoj ženi Katarini pomračio se um i umrla je u Grazu. Njihov sin Ivan je umro u tamnici. Posjedi i sva druga imovina Zrinskih i Frankopana su oduzeti, što je bio vrhunac u ovoj tragičnoj hrvatskoj epizodi, koja je bjelodano pokazala i potvrdila nepisano pravilo, da je trnovit put brojčano malih naroda do sreće koja se zove – sloboda.

Nacionalna svijest hrvatskoga plemstva

U zabludi su oni koji smatraju da je nacionalna pripadnost postala značajan povijesni čimbenik tek iza Francuske revolucije. Narodnosni osjećaj, s Francuskom revolucijom, doživljava svoj konačni razvitak, a kod Hrvata je i te kako bio razvijen ranije – u srednjem vijeku. Nikola Zrinski je napisao podžupanu zagrebačkom, Ivanu Ružiću, pismo, u kojem je stajalo: „Svjestan sam, da sam Hrvat, i nikada se neću odroditi.“
Rečeno pismo zorno svjedoči o nacionalnoj svijesti hrvatskog plemstva, te da je za Zrinske i Frankopane odroditi se, odreći se svog naroda i raditi protiv njega – bila sramota i izdaja. Hrvatsko ratničko plemstvo je od ranih vremena hrvatske srednjovjekovne države bilo nositeljem hrvatske državne ideje. Zahvaljujući narodnom plemstvu i Katoličkoj crkvi, hrvatski narod nije izbrisan s lica zemlje! Jer da nije bilo našeg plemstva i Crkve, Hrvatima se danas ni za ime ne bi znalo!

Zalagali se za ukinuće kmetstva

Hrvatski velikaši Zrinski i Frankopani nisu izabrali put bečkog sluganstva, put lagodna, bezbrižna života koji se provodio na europskim dvorovima, već teži, ali častan put otpora, pokušaja prevrata i borbe, premda je taj izbor naposljetku polučio posvemašnje zatiranje njihovih plemićkih loza.
Zrinski i Frankopani su se zalagali za ukinuće kmetstva, te su zbog toga često dolazili u otvorene sukobe s okolnim velikašima. I stoga su izgubili plemićke saveznike u plemenitoj, domoljubnoj borbi za oslobođenje Hrvatske od bečkoga jarma. Urota Zrinsko-Frankopanska bila je jamačno u interesu cijeloga hrvatskog naroda.

‘Navik on živi ki izgine pošteno’

Veličati danas Zrinskog i Frankopana ne znači nikako seliti napadno prošlost u sadašnjost, već znači biti pravedan spram svijetlih tragova iz vlastite nacionalne prošlosti, jer zrcale nepobitnost, da su Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan hrabro pali, ne plašeći se smrti, na braniku hrvatske državne neovisnosti. Premda su bili izdani od sviju, zapleteni u diplomatske zavrzlame i opkoljeni domoljubnim malodušjem!
Djedovska baština hrvatskoga državnog prava za njih je bila svetinja, koju su načelno i zbiljski do groba neustrašivo branili. Nakon što su dugo počivali na groblju u Bečkom Novom Mjestu, zemni ostatci Zrinskog i Frankopana su prenijeti, nakon svršetka Prvoga svjetskog rata, u Zagrebačku katedralu. Na njihovu grobu je za buduća pokoljenja uklesana glasovita Frankopanova pobudnica: „Navik on živi ki zgine pošteno…“

Facebook Comments

Loading...
DIJELI