U Splitu bi se 1945., primjerice, ujutro pojavio kurir s rješenjem kojim se nekoj obitelji iz trosobna stana određuje novi smještaj u jednosobnom podrumskom stanu ili u zajednici s nekom drugom obitelji. Preseljenje se moralo obaviti još istoga dana
Malo je tko mogao pretpostaviti da će strahote Drugoga svjetskog rata, glad i oskudicu, ali i razarajuća saveznička bombardiranja zamijeniti nova, sofisticiranija i dugotrajnija stradanja. Godina 1945. najavila je u Splitu, uostalom kao i u drugim hrvatskim gradovima, sumrak građanske i kršćanske uljudbe, a početak ateističko-komunističkoga jednoumlja.
Nakon brojnih fizičkih likvidacija „narodnih neprijatelja“ narodna vlast pokreće sustavnu degradaciju građanskog života uopće. Prema prokušanom sovjetskom uzoru valjalo je „rastočiti ostatke gnjile buržoazije“. Povjerljivi aktivisti rajonskih odbora obilazili su kućanstva, popisivali ukućane i tražili „višak“ stambena prostora. Uslijedila bi prisilna useljavanja ili raseljavanja.
Iz zabačenih sela i manjih mjesta u grad se dovodilo probrane partizanske obitelji. Nasilnim useljavanjem priprostih, često i veoma drskih došljaka, degradirala se stoljećima stvarana uljudba gradskoga življenja. Ta perfidna i veoma djelotvorna boljševička metoda ciljano je rastakala tradicionalnu intimu obiteljskog života, ali je usput i nepovratno uništila mnoge, stoljećima prikupljane privatne inventare kulturne baštine.
Zarobljene domobrane sprovode kroz Split
Uvlačenje komunistima pouzdanih došljaka u stanove građanskih obitelji budilo je opću nesigurnost. Splićani su se stalno osjećali nadziranima, a nerijetko bivali su i šikanirani. Novi sustanari ne samo da su ih prisluškivali već su potajno nadzirali tko im dolazi u posjete! Bilo je to doba kada su gotovo svaki stan, svaka zgrada ili ulica imali dežurnoga doušnika. Namećući građanima psihozu stalne prismotre, vlast im je uskratila temeljne postulate civilnoga društva: slobodu mišljena i govora.
Jugokomunisti su otpočetka razvili iznimno uspješni sustav špijuniranja. Također po ruskom uzoru, baš kako pjevaše Nazor: „Uz Tita i Staljina / dva junačka sina / nas neće ni pakao smest!“
Na taj su način odgajali zaplašenu, šutljivu većinu s kojom će manje-više uspješno manipulirati sljedećih četrdesetak godina.
Kurir s rješenjem …
Po zapadnoeuropske pojmove događale su se nevjerojatne stvari. Primjerice, najranije ujutro pojavio bi se kurir s rješenjem u kojem je pisalo da se toj i toj višečlanoj obitelji iz trosobna ili četverosobna stana određuje novi smještaj u jednosobnom podrumskom stanu ili u zajednici s nekom drugom višečlanom obitelji. Ili pak, da se u tom i tom stanu mora osloboditi toliko i toliko soba u koje će se useliti te i te došljačke obitelji! Preseljenje ili pražnjenje soba moralo se odreda obaviti još istoga dana!
Stotine imućnijih građanskih obitelji, čiji su pređi naraštajima njegovali tradiciju kulturnog življenja, morale su tijekom jednog jutra ili popodneva isprazniti svoje spavaće i primaće sobe, salone i salotine, svoje radne sobe i knjižnice, prostrane kuhinje… Najteže je bilo s masivnim i teškim stilskim namještajem od orahovine, mahagonija i drugoga plemenita drva. Gdje smjestiti ornamentalne postelje, ormare, psihe i škrinje, komode i sekretere? Gdje sve one stoliće za igre, kredence, srebrenice, stolove i sjedalice, ostakljene ormare za knjige, naslonjače i otomane? Kome povjeriti dobro uščuvane glasovire, fonole ili harmonije? Sva ona barokna zrcala, mramorne ploče, velike kineske i japanske vaze i paravane, ure njihalice stojeće i zidne, raskošne stropne svijećnjake, skupe tepihe, umjetničke slike velikoga formata? Jer, za glomazno stilsko pokućstvo i ostale veće predmete ne bi bilo mjesta u novo dodijeljenim, odreda skučenim stambenim prostorijama. Zato su završavali po podrumima, drvarnicama, tavanima ili su se rasprodavali za male novce, darivali, bacali…
Očaj starih Splićana … i komunisti kolekcionari
Bio sam svjedokom gorkog očaja mnogih starijih, meni osobno poznatih Splićana dok su suznih očiju drhtavim rukama užurbano trpali u kartonske kutije, košare i vreće vrijedne naslijeđene predmete: male srebrne i mjedene svijećnjake, englesku i francusku keramiku i porculan, kristalne i srebrne garniture, jedaći pribor, venecijansko i češko staklo, desetke ukrasnih sitnica, numizmatičke i filatelističke zbirke, požutjele obiteljske pismohrane… Bile su to često dragocjene uspomene koje su im s dalekih putovanja donosili njihovi pređi: pomorci, časnici, diplomati, trgovci. Teško su se odvajali i od brižno čuvanih raritetnih dijelova garderobe svojih djedova i baka: prastarih haljina i šešira, štapova, kišobrana, suncobrana…
|
Komunisti – nova buržoazija Već pri kraju prve petoljetke stasala je buduća „nova klasa“ koja će po kultu osobne raskoši ubrzo daleko nadmašiti nekadašnje i najimućnije predstavnike „gnjile buržoazije“. |
Da bi tobože pomogla „rasteretiti“ građane, narodna vlast otvarala je tzv. komisione radnje u kojima su se slobodno prodavali „suvišni predmeti“. Prodajnu cijenu odredio bi „provjereni“ poslovođa, a od klijenata se naplaćivao postotak za obavljenu uslugu. Bio je to još jedan od državnih trikova. Naime, kad bi se pojavio iznimno vrijedan predmet, prava umjetnina, pouzdani poslovođa po partijskoj bi dužnosti obavijestio određene drugove koji su ih po želji otkupljivali po daleko povoljnoj cijeni. Tako je počela stasati nova društvena kategorija komunista-kolekcionara.
Kada bi se neki od „zaslužnih drugova“ zaželio dočepati naročito luksuzna stana ili atraktivne vile – ukoliko već nisu bili konfiscirani – te bi objekte privremeno službeno proglasili uredskim prostorijama. Poslije nekoliko mjeseci „ured“ bi iselio, a uselila bi se obitelj dotične civilne ili vojne „glavešine“ koja se često sastojala od samo nekoliko članova domaćinstva.
Novostečene prostrane stambene prostore crvena je vrhuška odreda popunjavala probranim inventarima oduzetim likvidiranim ili osuđenim „narodnim neprijateljima“. Nije bilo primopredaje, niti su se „posuđeni“ predmeti popisivali. Oni su naprosto postali svojina „novih stanara“! Na taj su način mnogi partijski rukovodioci preko noći postali „legalni“ vlasnici dugogodišnjega tuđeg truda. Nažalost, mnogi od njih sve to uživaju i dan-danas, ako ne osobno, onda preko svojih nasljednika…
autor: Frano Baras/MH-Vijenac