Glasujte za Živi zid pa ćete, dođu li na vlast, saznati da, ipak, može biti i gore…

Marko Prpic/PIXSELL

MUĆka đubrad

Muć je jedno od onih mjesta u Hrvatskoj za koje, možda, i niste čuli, no lokalni izbori u tom mjestu su indikativni. Riječ je o tvrđavi HDZ-a, mjestu na pola puta od Sinja do Čavoglava. HDZ-ovci su tamo uglavnom bili nedodirljivi, a jedina prava konukrencija su im bile pravaške stranke i neovisne liste. SDP je tamo misaona imenica, a određen utjecaj je, obzirom da se radi o ruralnoj sredini, imao HSS koji je do pojave Beljaka funkcionirao, uglavnom, kao seljački sindikat.

Ni lani, doduše, HDZ nije prošao bajno – nezavisna lista Filipa Stupala je bila ispred njih, ali su bili drugi sa solidnih 26 posto podrške, a iza njih je bio HČSP, pa još jedna nezavisna lista, pa HSS. No, ove godine, kako je palo donošenje proračuna, izbori su ponovljeni – i HDZ je izgubio gotovo dvije trećine glasova od lani! Umjesto lanjskih 444, ove godine je dobio svega 183 glasa birača. Što će reći, 12 posto. Obje nezavisne liste i HČSP su sad ispred njih, i tek su četvrti od šest lista! A kako je vodeća nezavisna lista ostala manje, više na svom postotku birača, reklo bi se da su birači HDZ-a ovaj put glasali za desne opcije, prije svega HČSP.

Još veći gubitnik je HSS, koji je dobio manje od 5 posto glasova – samo njih 60. Lani je HSS dobio 154 glasa.

Možda je preambiciozno govoriti kako je takav pad posljedica političkih poteza lidera tih dviju stranaka, Plenkovića i Beljaka, no to je jednostavno pomisao koja se nameće sama od sebe. U svakom slučaju, izbori najesen, bit će vrlo zabavni, bude li ih. A naročito ako stranka i partija, koje sve otvorenije koketiraju jedna s drugom i puštaju probne balone u medije („Jutarnji“ je ponovo, nakon niti mjesec dana, pisao kako u HDZ-u planiraju sastavljanje vlade sa SDP-om što je, vjerojatno, testiranje reakcija birača i javnosti), na kraju sklope koaliciju.



Festival jeftine demagogije u ‘Lisinskom’

Nitko neće morati raditi i svi će sve imati. Besplatno sve i svima, pogotovo struja i voda. Porezi će biti manji ili ćemo ih ukinuti, socijalna davanja veća, a država se neće zaduživati, nego će narodna banka štampati novce pod budnim okom Pernara i drugova iz Živog zida. NATO i EU ćemo otpiliti, izaći ćemo iz njih bez ekonomskih i političkih posljedica i odmah će biti med i mlijeko, valjda, kao u susjednim državama poput BIH i Srbije koje nisu u tim savezim. Zdravstveno nećete plaćati, ali ćete imati razinu zdravstvene zaštite kao oni u SAD-u koji plaćaju tri tisuće dolara mjesečno za osiguranje. Stanove ćemo dati svima da ne bude beskućnika i omogućiti svakom tko ne može ili ne želi vraćati kredit, da ga ne vraća, i nadati se da će banke, unatoč tome, i dalje dijeliti kredite. Natjerati ih zakonom da to rade! A što s građanima čiji je to novac? To nije problem Živog zida!

Kako to da to sve nismo imali dosad? Jer se nitko prije, Kubom oduševljenog Bunjca, Davidu Ickeu sklonog Pernara i supruga Vladimire Palfi, nije toga sjetio. Jest da smo probali i prije takve stvari i ne samo mi, nego i oni na Kubi i Venezueli i drugdje. pa je završilo katastrofalno, ali nema veze. I svi koji iznesu argumente da to neće ići kako su si ti diletanti i neznalice zamislili – su na strani „bande“. „A ako nećete Živi zid onda nek’ vam lopovi HDZ i SDP i dalje vladaju“.

Upravo takvo razmišljanje krije opasnost. U Hrvatskoj se odvijaju društveni procesi kakve smo vidjeli u Njemačkoj dvadesetih, Srbiji osamdesetih, Grčkoj nedavno. Procese koji su posljedica dubokih frustracija nacije vlastitim neuspjehom, nakon čega slijedi faza čistog ludila – gdje se obično stvari pokušavaju ispraviti s još više onog što je do neuspjeha i dovelo. U ovom slučaju, više nacionalizacije, više socijale, više poreza za „bogate“ i banke koje ionako izbjegavaju Hrvatsku kao kugu i radije ulažu svoj novac i u Botswanu. Pa nisu HDZ i SDP radili to što su radili bez razloga, radili su – uglavnom – ono što smo od njih željeli i očekivali, htjeli mi to sebi priznati ili ne! A to uključuje i korupciju, jasno. „A jel’ ima tu što za mene“.

Razloge nevjerojatne popularnosti Živog zida nije teško dokučiti. Oni nikad nisu bili na vlasti, pa se nitko u njih nije razočarao. Razočarat će se, skupa s tim dečkima, tek kad shvate da dugove ipak treba vraćati i da oni koji se tome suprotstave – moraju snositi posljedice. Najmanja posljedica, primjerice, nevraćanja dospjelog državnog duga RH – ideja s kojom ŽZ koketira – bila bi zabrana pristupa Hrvatske svim financijskim tržištima, nestanak sve uvozne robe (uključujući naftu) s tržišta i prestanak proizvodnje svega što ovisi o uvoznim sirovinama i komponentama, nemogućnost države da isplati mirovine i plaće u javnom sektoru, te plijenidba sve hrvatske imovine u inozemstvu. Ne, novac se ne može „naštampati“ i ne, ne može se stvoriti niti na jedan drugi način, osim preko tržišta i bankarskog sustava. Monetarna i fiskalna politika imaju svoje dosege, ali ne možete stvoriti novac iz zraka.

Kamo nas vodi Pernar?

Ja ne sumnjam u uspjeh Živog zida na izborima, oni iskreno vjeruju u gluposti koje valjaju, dovoljno su kontroverzni da bi plijenili pažnju javnosti, relativno neokaljani aferama, uvijek „na strani malog čovjeka“, što uvijek pali u politici. Oni su svojim stavovima na granici političkog nadrealizma, pronašli publiku razočaranu Hrvatskom i svijetom kao takvim, a popularnost će im početi opadati tek kad svi shvate da račune uvijek netko, negdje, mora platiti, ako ne svoje, onda tuđe. I da voda i struja nisu besplatne, pitanje je samo tko ih plaća.

Ono što će ih, konačno, doći glave, njihova je nerealnost, neznanje, neiskustvo, nepoznavanje stvarnog života (sjetite se da nitko iz vrha ŽZ-a nikad nigdje nije radio, osim kao političar!) i jeftina demagogija, samo je pitanje hoće li se to dogoditi prije nego naprave kakvu veću štetu državi. Jer, kad besprizorni demagozi poput Pernara postanu treća politička snaga u zemlji, s tendencijom da postanu druga, jer ne prođe dan a da se Bernardić ne upuca u nogu, to je simptom ozbiljnih problema nacije kao kolektiva. U katastrofalnom smo stanju, a to stanje traje godinama i desetljećima, pa smo postali dovoljno očajni da isplivaju takvi poput živozidaša, koji nude ono što i jest potrebno – promjenu paradigme. Samo ne takvu promjenu kakvu oni nude! Upravo suprotnu!

Kamo vode takvi poput Pernara ? Dosta je pogledati današnju Grčku, koju su doduše PASOK i Nova demokracija uvalili u probleme, ne Syriza, ali je Syriza u godinu dana, neznanjem i diletantizmom napravila više štete nego svi njeni korumpirani i pohlepni prethodnici u dvadeset godina. Uostalom, ako mi ne vjerujete, glasujte za Živi zid pa ćete, dođu li na vlast, saznati da, ipak, može biti i gore…

A ako i dalje mislite da su dečki iz Živog zida rješenje, a ne dio problema, sjetite se da je to stranka genijalaca koji tvrde da se “HRT treba financirati iz proračuna, a ne iz džepova građana.” Kao da se proračun financira iz džepova Kineza, a ne hrvatskih građana… I sjetite se Pernarovih facebook statusa tipa, „Oluja je etničko čišćenje“, u kojima ide niz dlaku srpskim četnicima s dna kace, a onda idući dan koketira s nacionalističkim idejama. To je Živi zid. Oni će svakom reći ono što taj želi čuti, a drugi dan će onom drugom koji želi čuti nešto drugo, suprotno, reći to suprotno. Sve što oni blebeću je sračunato samo na skupljanje političkih „lajkova“, pa i one stvari oko kojih se ne bi bilo teško donekle složiti s njima, poput određenog odmaka od politike EU-a i SAD-a, ali naravno bez izlaska iz EU-a i NATO-a.

A kad smo kod potonjeg, treba se sjetiti da je Hrvatska s ruskim oružjem i ponajviše ruskim helikopterima dobila Domovinski rat i da su nam Rusi prodali, unatoč embargu, u to vrijeme najnapredniji PZO kojeg su imali, S-300. A da smo ih mi izvarali, ne samo za novac – sustav im nikad nismo do kraja platili – nego da smo ga proslijedili preko Izraela u SAD, zabivši tako Rusima nož u leđa. Tako da je sa čisto vojne strane posve svejedno kome ćemo se približiti – ostati dosljedno uz Amerikance ili koketirati s Rusima. Jer nam Rusi nikad više neće prodati vrijedan komad vojne opreme, a od „strateških“ zapadnih saveznika nikada nismo dobili nikakvu značajniju, a kamoli najsuvremeniju vojnu tehnologiju, naročito ne za neku razumnu cijenu.

Partija se vraća korijenima

Progresivne snage se okupiše na splitskom Peristilu, a sudeći prema fotografijama, najmlađi od njihovih birača ima oko 60 godina. I fura se na to da je još ’68. I da je ljevica napredna, a Che Guevara mlad, zgodan i živ. Pola stoljeća su prespavali, pa ih je netko probudio i sad nikako da se naviknu na promjene. Promjene su loše, ma kako male bile, i sve treba vratiti u stanje u kakvom je bilo za vrijeme druga Tita.

„Bog, domovina, nacija i privatizacija je poker asova ’90-ih koji je razbio ono što su radnici stvarali i ona prava za koja su se i izborili. Danas imamo ubitačnu drugu kombinaciju, a to je divlji kapitalizam koji ne poštuje zakonom propisana radnička prava i pitomo pravosuđe koje ne kažnjava one koji ne poštuju zakonom propisana radnička prava“, ispalio je na Peristilu, Arsen Bauk. Izjava dostojna Marasa…

Zapravo je stvar s Bogom, domovinom i nacijom preglupa da bi se na to osvrtali, jer nema načina na koji se to može povezati s ekonomijom „koju su radnici stvarali“. Ono što su radnici ostavili, bila su, međutim, propala socijaistička poduzeća koja su devedesetu redom dočekala zapuštena, prezadužena, tehnološki 30-40 godina zaostala i s viškom od barem 30 posto radne snage, uz loše radne navike i još goru organizaciju posla. Dovoljno je, uostalom, osvrnuti se na statistike: dvije godine prije rata, industrija je u SFRJ napravila gubitak od 15 posto ukupnog BDP-a Jugoslavije, što će reći da je služila tome da se radnici mogu praviti da rade nešto korisno.

Kad običan svijet lamentira o privatizaciji kao zlu, prije nego što ode raditi u Irsku, gdje su privatne i ceste i šume (i sve je u vlasništvu Amerikanaca, baš ništa nije irsko!), u jednoj Hrvatskoj, u kojoj je od svih tranzicijskih zemalja daleko najmanje toga privatizirano, u jednoj Hrvatskoj, u kojoj državne tvrtke – od HAC-a do Hrvatskih šuma – rade gubitke u milijardama, u jednoj Hrvatskoj, u kojoj je od 10 najvećih tvrtki osam državnih, onda to i nije tako čudno. Čuli su na TV, čuli su od penzića u kvartovskom kafiću, pročitali su u novinama da je privatizacija zlo i da je sve uništila, ne pitajući se što je to ’91. uopće postojalo, gdje su tada bile te „vrijedne socijalističke firme“, koja od njih je tada uopće radila, a kamoli da bi radila s dobiti ili bila konkurentna…?

No, kad političar iz jedne, kakti, ozbiljne stranke počne lupati da su „nacija i domovina“ krive što više nemamo bajne socijalističke firme koje su, uglavnom, proizvodile precijenjeni socijalistički bofl i gubitke, onda je to jako, jako zabrinjavajuće. I onda se čudimo da nam ljudi idu u Dubai, Singapur, Irsku – meke „divljeg kapitalizma“ gdje se na domoljublje gleda pozitivno. Kod nas još kapitalizma nema, ni divljeg ni pitomog.
Na Bauka se nadovezao Ranko Ostojić, koji je rekao da radnicima treba vratiti dostojanstvo, „ono što su imali u vremenima za koja kažu da mi plačemo za njima.“ I dodao: “Ljudi moji, ovdje u centru, nažalost, u Rimsko doba na ovom forumu je bilo više demokracije, nego što je imamo danas u Hrvatskoj”. Čovjek, izgleda, jako loše poznaje povijest Rima, koji je malo kad bio demokracija, a i kad i jest, nije bio naročito demokratičan. A ne sjeća se najbolje ni osamdesetih, izgleda, kad smo se dostojanstveno smrzavali pred hladnim radijatorima i u mraku zbog redukcija, a na posao išli susjedovim autom s parnom registracijom. I dostojanstveno kupovali kavu na crnom tržištu i švercali traperice iz Trsta, skrivajući ih od carine.
Ali su zato radnici, istina, mogli dostojanstveno zabušavati na poslu i u škveru umjesto brodova zavarivati gradele i prodavati ih kasnije u fušu…

Ali, morate priznati, lijepo je kad dostojanstvo radnika brani Arsen Bauk koji nema ni dana radnog staža izvan politike, praćen Rankom Ostojić em, koji je prvi posao dobio sa 30 godina, te Radom Borić i ostatkom parazita iz NGO-a. Pa se onda čude – zašto radnici glasuju za desnicu…
Zgrožena ljevica

„Micanje KGK s Pantovčaka nakon ove sramotne izjave, više nije pitanje izbora PRH, nego narodnog oslobođenja”, protweetao je Bojan Glavašević. A na jednom lijevom mediju, naslov pisan velikim slovima vrišti: „Kolinda zgrozila idejom, twitter gori“. Meni twitter nije pregorio, ali sam ostao zgrožen time što je ljevičare zgrozilo.

A ona je u emisiji Hrvatskog radija podržala prijedlog I. Z. Čička, kako ne bi bilo loše osnovati neovisnu međunarnodnu komisiju koja će ustanoviti istinu o Jasenovcu, koja bi prekinula manipuliranje brojem žrtava s bilo koje strane. Što je ljevicu zgrozilo. A još ih je više zgrozilo što je sugerirala kako je Jasenovac, možda, bio u funkciji i nakon 1945. godine.

„U 21. stoljeću, modernom se forenzikom, medicinskom i forenzikom dokumenta, može utvrditi ne samo broj žrtava, što je, nažalost, uvijek bio kamen spoticanja i oruđe u rukama raznoraznih kampanja, već i istina što se doista događalo u Jasenovcu, ne samo od 1941. do 1945. godine, nego i kasnije”, rekla je Predsjednica RH.

Za Bojana Glavaševića to je relativiziranje i negiranje holokausta, ni manje ni više. Otkad je utvrđivanje činjenica, relativizacija bilo čega, osim laži?

A još jači je bio kroatofob i savjetnik bivšeg predsjednika Josipovića, koji je rekao kako mu je nezamislivo da bi Angela Merkel dala prijedlog da se istraži što se događalo u Aushwitzu za vrijeme rata i nakon njega. A to je kasnije ponovio i Bauk.

I meni je nezamislivo da Angela Merkel predloži da se istraži što se događalo u Aushwitzu u ratu i nakon njega. Prvo, zato jer je Aushwitz u Poljskoj, a Merkel nema ovlasti raditi reda po susjednim državama, već samo po svojoj. A drugo, zato što je Aushwitz sasvim lijepo istražen i zna se što se tamo događalo nakon rata, pod sovjetskom komunističkom okupacijom. Oni nisu slali ljude u Aushwitz. Nego u Sibir, što je svakako bilo puno humanije.

Dakle, za Aushwitz se pouzdano zna da nakon rata nije bio u funkciji. Za Jasenovac to, kao i približan broj žrtava, tek treba znanstveno pouzdano utvrditi, pa ne vidim u čemu je tim ljudima problem. Mislim, vidim, ali…

Stranka i partija se vole javno

Malo je čudno – tajnik SDP-a hvali HDZ i njegovog predsjednika. Davorko Vidović je ovaj tjedan u razgovoru za Večernji list rekao, da je Plenkovićev HDZ autentični predstavnik desnice i da se treba obračunati s neliberalnim idejama ultrakonzervativnih snaga. Uvijek mi je simpatično gledati kad zakleti ateisti tumače kako se ponaša pravi katolik, ili kad SDP-ovci tumače što je autentični desničar, ili kad SDP-ovci tvrde da je upravo Plenkovićev HDZ – autentična desnica. Po tome najbolje znate da uopće nije desnica, no to ste znali i prije, zar ne?

Nije to jedini miješani HDZ-SDP ljubavni par; prošlog je tjedna i premijerov spin doktor, Krešimir Macan, protweetao vijest s lijevog net.hr-a naslovljenu: “Bleiburški skup ujedinio austrijske političare: Za neofašiste iz Hrvatske organiziraju instant-sud, a kazne će pisati na samom skupu“, a potom i slično intoniranu vijest s Globusa. A jednu od tih objava mu je retweetao, uz Stazića, možda, najveći hrvatomrzac u predsjedništvu SDP-a, Bojan Glavašević.

Da ljubav ne ostane neuzvraćena, Macan je, pak, Glavaševiću retweetao neki njegov status, nešto posve apolitično i bezvezno, neki romantični zalazak sunca, taman ono što bi vam na facebooku lajkala cura kojoj se sviđate, ili dečko. Znači li to da nakon Šeksa i Grbina, imamo novi istospolni, ali raznostranački interesno-ljubavni par? Prva dvojica su se udružila kad je Željka Markić prošli put pokušala mijenjati izborni sustav, ponudivši rješenje kojim bi se dokinuo duopol stranke i partije.

A sudeći po napisima u medijima, slični su motivi prisutni i ovaj put. Nevjerojatno je kako se brzo sližu kad prepoznaju zajedničke interese. Bilo bi dobro da se tako sližu i dogovore i kad se radi o nacionalnim interesima, a ne samo partijsko-stranačkim. A da su jednima i drugima, i ovom istanbuliziranom HDZ-u i SDP-u, svi koji odlaze na Bleiburg – „neofašisti“, nije ništa novo.

Odgovorni Obersnel

U Rijeci i dalje lamentiraju kako je „uništena proizvodnja“ i uporno pokušavaju spasiti propale industrije bez ikakve perspektive, poput brodograđevne. Kao da je ta proizvodnja ikad donosila ikakvu dobit! Nije ni u vrijeme kad smo se hvalili kako smo peta brodograđevna sila svijeta!

Hrvatska je dosad dala više od 30 milijardi za spas škverova, desetljećima nakon štu su sve zemlje EU-a i SAD-a prestale graditi komercijalne brodove, jer su izračunali da se to ne isplati uz višestruko niže cijene čelika na Dalekom istoku, a mi se puni ponosa krenuli hvaliti kako smo najjači u Europi po tonaži porinutih brodova.

A trebat će još. Riječki gradonačelnik Obersnel pozvao je Vladu da na Brodogradilište „3. maj“ – koje se i dalje tako zove i nikad nije prekršteno u 3. svibanj – primijeni lex Agrokor, odnosno da proglasi njegov stečaj i oprosti mu dugove. A sekundirao mu je Komadina, koji je rekao: „Ne može iz ‘3. maja’ ‘ispariti’ 500 do 600 milijuna kuna, a da nitko ne zna gdje je taj novac. ‘Uljanik’ smo doživljavali kao spasitelja, a sad vidimo da bi mogao biti grobar ‘3. maja’. Zato ne možemo dopustiti Vladi da ignorira ovaj problem. Brodogradnja je za nas stvar nacionalnog ponosa i ako treba, neka donesu ‘Lex brod’ za ‘3. maj’“.

Na konstataciju novinara, da je „3. maj“ već praktički izmješten ili propao, rekao je da ne dolazi u obzir da se na toj lokaciji dopusti i jedna druga djelatnost, osim industrijske i brodograđevne. „Vjerojatno novi vlasnik ‘Uljanik grupe’ ima mogućnost u Puli neke druge djelatnosti, ali u Rijeci to ne dolazi u obzir“, rekao je Komadina.

Možda je za te drugove, koji ionako u životu dana nisu radili, brodogradnja stvar „nacionalnog ponosa“, ali za nas ostale je stvar – nacionalne pljačke. Brodogradnja je u Hrvatskoj posve besperspektivna i škverove treba zatvoriti, kao što je urađeno sa škverovima u Poljskoj (gdje su imali malo veću nacionalnu ulogu nego kod nas; odande je krenula svjetska antikomunistička revolucija!), Njemačkoj, Engleskoj, Španjolskoj, Italiji, Francuskoj – sve zemljama s malom jačom brodograđevnom tradicijom od Hrvatske.

No, dvije stvari su fenomenalne – prva, da se Obersnel sada čudi i priča kako su mislili da „Uljanik“ super posluje, a da su kad malo bolje pogledali brojke, shvatili bi da je sve to magla. Druga je, što oni pozivaju na odgovornost vlasnika „3. maja“ i na građanski neposluh. Nakon što je Oberesnel odgovorno potrošio 20 milijuna kuna na najam praznog zemljišta na Preluku, 47 milijuna za autobusni kolodvor koji nikad neće biti sagrađen, 13 milijuna za nepovratno propalu projektnu dokumentaciju za Muzej, 21 milijun kuna za zatezne kamate zbog nepoštivanja rokova plaćanja prema dobavljačima, i tako dalje… Možda Rijeci stvarno treba građanski neposluh, ali ne nužno uperen protiv vlasnika „3. maja“.

A što se škverova tiče, bilo bi pristojno, konačno, priznati da je ta djelatnost mrtva. I da će, što više novca poreznih obveznika ulažemo u njihov spas, više tih istih poreznih obveznika bježati u Irsku. Gdje nema brodogradnje, „industrije“ i „proizvodnje“ u klasičnom smislu, i gdje su sve „prodali strancima“…

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI