dr. sc. Jadranka Polović: TURSKA GEOPOLITIČKA STRATEŠKA DUBINA (1)

0
375

Turski predsjednik, Recep Tayyip Erdogan, neočekivano je objavio datum održavanja prijevremenih predsjedničkih i parlamentarnih izbora koji su bili predviđeni za studeni 2018. godine. Službeno, izbori će se održati 24. lipnja 2018. godine, a glavni razlog njihovog održavanja, prema tvrdnjama vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP) i njezine saveznice nacionalističke stranke pokreta (MHP) jesu političke i gospodarske okolnosti u državi koje zahtijevaju „unutarnju rekonstrukciju i preoblikovanje političkog sustava unutar države i opsežne vojne operacije turske vojske protiv terorističkih organizacija unutar i izvan države (PKK i FETO), kao i na sjeveru Sirije. Sam predsjednik Erdogan potvrdio je kako se prijevremeni izbori održavaju zbog povijesnih događaja u regiji.

Nakon što su Austrija i Njemačka zabranile organizaciju političkog skupa u tim zemljama, Erdogan bi 20. svibnja trebao u Sarajevu održati veliki predizborni skup za oko 10 tisuća turskih državljana koji žive u Bosni i Hercegovini, ali i onih koji će stići iz drugih europskih zemalja. Dolazak turskog predsjednika u BiH svakako je top tema u regiji! Ovaj posjet izazvao je brojne reakcije političkih stranaka, intelektualne javnosti i medija, iako je do prije nekoliko godina Erdogan održavao predizborne skupove u nizu zemalja članica Europke unije. Međutim, migrantska kriza bitno je pogoršala odnose Erdogana i država članica Europske unije, nakon čega je nastupio politički zaokret koji je turskog predsjednika u Europi učinio „personom non grata“.

Loading...

Treba reći kako se Turska trenutačno nalazi u vrlo osjetljivom položaju i na unutarnjem i na vanjskom planu. Turska je vlada u siječnju ove godine po šesti put produljila izvanredno stanje uvedeno nakon pokušaja državnog udara 15. srpnja 2016.g. Odnosi s Washingtonom, dugogodišnjim saveznikom, narušeni su odbijanjem američke vlade da isporuči Fetullaha Gulena kojeg su vlasti u Ankari optužile za pokušaj puča, međutim i nakon toga serija nesporazuma snažno opterećuje odnose dviju zemalja. Naime, američka potpora Kurdima na sjeveru Sirije osobito je razljutila turskog predsjednika, a nakon odluke turske vlade o modernizaciji svoje vojske ruskim raketnim sustavima S-400, Sjedinjene su Države zaprijetile uvođenjem sankcija.

Tursku vanjsku politiku možda je najlakše približiti kroz analizu uglednog profesora međunarodnih odnosa, diplomata, bivšeg premijera Turske (2014 – 2016) Ahmeta Davutoglua, autora jedne od najznačajnijih knjiga iz područja geopolitike – Strategic Depth: Turkey’s International Position ( Strategik Derinlik, Turkye’nin Uluslararasi Konumu, 2001). Knjiga, na žalost, nije prevedena u Hrvatskoj. Iako se Davutoglu, 2016. godine razišao s Erdoganom zbog neslaganja s prelaskom na predsjednički sustav, ali i nekim drugim političkim odlukama, zasigurno možemo reći kako se radi o iznimno utjecajnom autoru. U knjizi, koja je inače poslužila kao platforma za novu tursku vanjsku politiku na početku 21. st., Ahmet Davutoglu navodi, kako je Turska središnja država Euroazije koja posjeduje ogroman politički potencijal što zahtijeva izgradnju novog identiteta svjetske sile i time oblikovanje nove aktivne vanjske politike, posebno prema Kavkazu, Središnjoj Aziji, Bliskom istoku i Balkanu, područjima koja se teritorijalno poklapaju s prostorima nekadašnjeg Osmanskog carstva.

Naime, Davutoglu smatra kako se nacionalni utjecaj pojedine zemlje u svjetskoj politici temelji na geostrateškom položaju i povijesnoj dubini (strategic depth). Prema stavu autora, Turska je jedinstvena, dvostruko „obdarena“ zemlja – prostorom svog geopolitičkog utjecaja, poglavito kontrolom Bospora (Turska nadzire međunarodno važne tjesnace – Bospor i Dardanele), ali kao nasljednica Osmanskog carstva i povijesnom baštinom. Turska je središnja država, epicentar Balkana, Bliskog istoka i Kavkaza čime se implicira kako turska vanjska politika svoju sferu interesa treba proširiti na području bivšeg Osmanskog carstva. Autor navodi kako je Turska prirodni nasljednik Osmanskog carstva koje je jednom ujedinilo muslimanski svijet i stoga ima potencijal da postane muslimanska super sila (Muslim super power). Naime, Turska nije tek obična nacionalna država, Turska je moćna regionalna sila koja ima snažnu tradiciju državnosti i, zapravo, široki geostrateški doseg. Dok je Ataturkova Turska često zanemarivala kulturne sveze koje su njegovale zajedničku prošlost, suvremeno tursko društvo treba se osloniti na svoje povijesno pamćenje i iskustvo s ciljem stvaranja misaonog odnosa koji obuhvaća strateško planiranje i konfiguraciju realne moći.

Knjiga je snažno utjecala na odbacivanje tradicionalnog republikanskog narativa (Ataturkov svjetonazor postaje sve više out), i široko prihvaćanje turske otomanske prošlosti. Radi se o njezinom ciljanom oživljavanju, kulturnom obogaćivanju i definiranju novog turskog identiteta. Kako se nova turska vanjska politika temelji na uvjerenju da je Turska u središtu važnih povijesnih zbivanja, njezina vanjskopolitička strategija prestaje biti nacionalna i postaje regionalna. Naime, Turska ne smije biti periferija, niti nevažna zemlja unutar EU, NATO-a ili Azije – ona je središnje pozicionirani međunarodni akter smješten u središtu Rimlanda, tvoreći tako poveznicu između Mediterana i Tihog oceana. Republika Turska je u središtu „prijelaznih oblasti i borbi za prostor dominacije kopnenih i pomorskih centara moći u smijeru istok – zapad, sjever – jug zbog toga što je završetak hladnog rata uzrokovao geopolitički vakuum“. Autor smatra kako Turska može i treba koristiti tri važna područja utjecaja: 1. bliska kopnena sfera (Balkan, Bliski istok, Kavkaz); 2. bliska morska sfera (Crno more – Jadransko more – istočno Sredozemlje – Crveno more – Perzijski zaljev – Kaspijsko jezero) i 3. bliska kontinentalna sfera (Europa – sjeverna Afrika – južna Azija). Upravo su navedene sfere geopolitički temelji nove turske vanjskopolitičke strategije koja je usmjerena na jačanje svog geopolitičkog položaja.

Iako se vremenom turska vanjska politika svela u realne okvire, odnosno prostor mogućeg djelovanja, činjenica je kako je Turska danas nezaobilazan čimbenik kada je riječ o Bliskom istoku ili Balkanu. Upravo na Balkanu, Turska kao regionalna sila želi sudjelovati u oblikovanju sigurnosne arhitekture u ovom dijelu Europe kojeg smatra tradicionalnom sferom svog geopolitičkog utjecaja, ali i svojim važnim tržištem. Turska spada među tri vodeća investitora u Albaniji, na Kosovu i Makedoniji (investitor autoceste kroz Albaniju i Kosovo, obnova zračnih luka u Skopju i Prištini, vlasništvo nad bosanskim zračnim prijevoznicima), a ulaganja su znatno proširena i na ostale zemlje u regiji (pa i na Hrvatsku). Turska i kroz svojevrsni koncept soft power-a iskazuje jasne političke i strateške interese prema regiji.

Što se tiče Balkana, Davutoglu navodi kako je luk, koji iz smijera sjeverozapada “povezuje liniju Bihać – Srednja Bosna – Istočna Bosna – Sandžak – Kosovo – Albanija – Makedonija – Kirdžali – Zapadna i istočna Trakija”, zapravo od vitalne važnosti za turske nacionalne interese. Uzimajući u obzir povijesnu i civilizacijsku dimenziju makro podjele Zapad – Istok, Davotoglu naglašava kako su u fokusu nove turske vanjskopolitičke strategije dvije grupacije autohtonih balkanskih naroda: Bošnjaci i Albanci, koji svojim opredjeljenjem za islam postaju temeljni oslonac turske politike na Balkanu. Dok se Bosna i Hercegovina nalazi u ulozi isturene “političke, ekonomske i kulturne predstraže prema Srednjoj Europi”, turska je politika Albaniji namijenila ključnu ulogu kada se radi o Balkanu, istočnom Sredozemlju i Jadranu. Stoga se Turska treba usmjeriti na rješavanje problema koji se tiču budućnosti muslimanskih zajednica u regiji, jačanju njihovog kulturnog identiteta, kao i njihove ekonomske i društvene infrastrukture, poglavito očuvanju i osnaživanju islamsko-osmanskog naslijeđa, i poduprijeti teritorijalnu integraciju ovih prostora. Vanjska politika treba biti usmjerena k zajedničkim projektima koji će spojiti liniju Istanbul – Jadransko more, ali i povezati ovaj prostor s Dunavom.

Osim akademske rasprave o potencijalu i mjestu Turske u svijetu, strateška dubina, koja definira Davutogluovu vanjskopolitičku strategiju, ciljano je usmjerena na otklanjanje turske ovisnosti o Zapadu. Stoga je stvaranje novih saveza ključno za održavanje ravnoteže moći i jačanje turskog utjecaja na regionalnoj razini. Budući da Turska želi voditi samostalnu i suverenu vanjsku politiku, primjetna je njezina refokusacija s dugogodišnjih tradicionalnih saveznika – Sjedinjenih Država i Europske unije (koji i dalje ostaju, svakako, važni, unatoč evidentnim sporovima) na nove saveznike poput Rusije i Irana. Bolji odnosi, čak i moguće savezništvo s Kinom i Indijom koje Davutoglu razmatra, također je važno za balansiranje turske ovisnosti o Zapadu.

 

 

Original možete pronaći na geopolitika.news