‘Da se ne lažemo, HOS je hrvatska ustaška vojska nastala na tekovinama hrabrih domoljuba iz 1941.!’

4
2778
Photo: Davor Puklavec/PIXSELL

Premijer Plenković ni u kojem slučaju ne smije podleći pritisku i uklanjati, ili još gore, redizajnirati spomen-ploču u Jasenovcu, brisanjem bilo kojeg slova. Mora sačekati ozbiljnu raspravu, bez potrebe za naglašavanjem nekakve posebne znanstvenosti, jer sam vidio koliko ti ‘znanstvenici’ imaju pameti i znanja. Jednu blagu kritiku, iako u sebi gorim od nezadovoljstva, upućujem i onima koji su ovako nesmotreno, neznanstveno i kukavički inicirali postavljanje ove ploče u Jasenovcu i time najviše podvalili aktualnom premijeru

Kako objašnjava general HOS-a, Ante Prkačin, HOS je preuzeo ustaški pozdrav “Za dom spremni”, a ne stari hrvatski pozdrav kako ga danas nazivaju, kojeg je koristio i Ivan pl. Zajc. Potpuna je besmislica umjesto ove jasne istine trabunjati o nekakvim povijesnim pozdravima iz vremena Petra Krešimira IV. (11. stoljeće) i Petra Zrinskog (17. stoljeće). Možda je zaista ustašama za pozdrav “Za dom spremni” inspiracija i vodilja bila misao iz Krešimirove povelje iz 1069., “Spremna srca” ili izreka iz pisma Petra Zrinskog iz 1670,. “Spremni čekamo”. Ali onima koji su utemeljili HOS 1991. godine, jedina inspiracija bio je ustaški pozdrav iz prve emigracije i Drugog svjetskoga rata. Kao što je inspiracija za utemeljenje HOS-a, odabir odore i znamenja bila neustrašivost i spremnost ustaških bojovnika iz Drugog svjetskoga rata, prvenstveno Francetić-Bobanove Crne Legije.

Jeste li nazočili otkrivanju spomen ploče HOS-ovim bojovnicima u Jasenovcu i kakvi su bili motivi vašeg prisustva?

– Točno je da sam nazočio otkrivanju spomen ploče u Jasenovcu i podržao ju, vjerujući da će taj čin inicirati ozbiljnu raspravu o događajima u Hrvatskoj i bivšoj državi za Drugog svjetskoga rata. No, brzo sam se razočarao, jer me neposredno pred tiskovnu konferenciju koju su organizatori postavljanja ploče zakazali, a na kojoj sam i sam trebao sudjelovati, pozvao Boro Barišić, predsjednik SUDHOS-a i prijateljski zamolio da na tiskovnoj konferenciji ne govorim o – vezi HOS-a i ustaškog pokreta. Naravno, da nakon toga nisam htio sudjelovati na zajedničkoj tiskovnoj konferenciji, nego sam održao vlastitu, na kojoj sam objasnio što se događalo od 6. travnja 1941., dakle od Hitlerova napada na Jugoslaviju, pa do kapitulacije Njemačke u svibnju 1945. godine, kao što sam oslikao i Brozov lik i djelo.

Vaši pogledi na događanja tijekom Drugog svjetskoga rata na našim prostorima, uvelike se razlikuju od stavova službenih hrvatskih povjesničara… S druge pak strane, kakvu istinu o tim događanjima i tom vremenu danas znaju Hrvati?

– Već i površno poznavanje činjenica ukazuje da je rat na prostorima bivše države bio puno složeniji i raznovrsniji nego nas službena povijest uči. Srbo-komunističko-partizanske laži i obmane nastavile su u vrlo sličnom obliku propovijedati i učiti danas, kao što su to činile za četrdeset i pet godina bivše države, s izvanrednim učinkom za one koji te obmane podržavaju, šire i rasprostranjuju, a s katastrofalnim posljedicama za povijesnu istinu, spoznaju, pa i svijest građana Hrvatske. I danas 90 posto Hrvata misli i vjeruje da je Tito sa svojim partizanskim pokretom krenuo u borbu protiv fašizma za dobro, a svi ostali hrvatski, srpski i ostali nacionalisti, za zlo, što je notorna neistina. Kad je Hitler napao Jugoslaviju, uništio ju za manje od deset dana i razorio, Tita i partizana nije bilo nigdje. Potpuno normalna i očekivana reakcija hrvatskih nacionalista bila je stvaranje Hrvatske države i organizacija vlasti, kada to nije želio učiniti građanski nastrojeni vođa HSS-a, dr. Vladko Maček, uvjerljivo najpopularniji i najviđeniji hrvatski političar. Kakav li je on grijeh nečinjenja učinio!

Isto tako je bila normalna reakcija srpskih nacionalista, Nedića i Mihailovića. Oni su, svaki na svoj način, željeli učiniti ono što su smatrali najboljim za srpski narod. Nedić se priklonio Nijemcima, prihvatio je kolaboraciju s okupatorom, jer život mora teći i pod okupacijom. Vlast i uprava moraju funkcionirati, jer je to sigurno bolje nego bezvlašće i hajdučija. Mihailović, kao čovjek izbjegličke vlade, dakle britanski, okrenuo se Ravnoj gori “u hajduke”, prikupio vojsku i spremio se vojno reagirati kada za to dođe vrijeme, odnosno kada netko drugi polomi Hitleru kičmu, kao što se i dogodilo. Usput će on i njegovi po Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, “pomalo klati Hrvate i muslimane”, odnosno poklati sve nesrpske elemente, ako im se za to ukaže prilika. No, nikako ne izazivati rat s Nijemcima i ne izlagati srpski narod pogibelji.

Tko ozbiljnije proviri u činjenice, vidjet će da su Dražini četnici, a i neki drugi oružani elementi u Srbiji, odmah po okupaciji vršili diverzije protiv njemačke oružane sile, što je izazvalo žestoke represalije Nijemaca prema srpskom narodu. Tada je Draža zabranio bilo kakve slične akcije prema njemačkom okupatoru, ne zato što ga je zavolio, nego zato što ga se bojao. To je tražio i od Broza, ali Brozu i partizanima je odgovaralo provocirati Nijemce i izazvati pogrome nad srpskim civilima, da bi mržnja prema okupatoru sve više rasla, kao i popularnost partizanskog pokreta koji se, eto, jedini bori protiv okupatora, iako figurativno, a i objektivno, partizanski pokret u Jugoslaviji nije fašizmu ni pero odbio.

Dakle iz toga se vidi tko je vodio realnu politiku u narodnom interesu, a tko iracionalnu i narodu štetnu, jedino sebi osobno korisnu politiku. Isto je tako racionalan i srpskom narodu koristan bio sporazum koji su četnici u gotovo čitavoj Bosni i Hercegovini, 7. travnja 1942., sklopili s ustaškim vlastima, izrekli lojalnost, priznali Nezavisnu Državu Hrvatsku i obustavili sva neprijateljstva prema Hrvatskoj državi i narodu, ne zato što su ju zavoljeli, nego zato što je hrvatska vojska ojačala i više joj nisu bili dorasli protivnici. Vođe gledaju stanje i okolnosti i prema tome se ravnaju. Jedino stanje koje je u tom vremenu odgovaralo Brozu – bio je potpuni kaos. Što teži i raznovrsniji rat, bez obzira što je on za sve narode bivše Jugoslavije bio koban. Na koncu, žrtve Jugoslavije i Jugoslavena u Drugom svjetskom ratu su oko milijun i dvadeset tisuća, a nama susjedna Bugarska, sa istim brojem stanovnika, iz rata je izašla sa samo dvadeset tisuća poginulih.

Nadalje, još jedan dio statistike kojoj nisam u svakoj prilici pretjerano sklon, sjajno oslikava Brozovo djelo, na što se nažalost u ovih sedamdesetak godina nitko osim mene nije osvrnuo. Ubitačna je činjenica da su Makedonci i kosovski Albanci imali osamdeset do sto puta manje žrtava nego Srbi, Hrvati, muslimani i Crnogorci. A znate li zašto? Zato što je bugarska komunistička partija stavila pod svoju kontrolu makedonsku komunističku partiju i nije dopustila Svetozaru Vukmanoviću-Tempu, Brozovom agentu, izazvati nered i krvoproliće u Makedoniji. Slično su napravili i kosovski Albanci, otjeravši Mošu Pijade i ostale Brozove izaslanike koji su trebali ojačati komunističku partiju i podići općenarodni ustanak. Eto, dakle, Makedonci i Albanci, kao i susjedni Bugari, nisu išli Brozovim putem u Drugom svjetskom ratu i poginulo ih je stotinu puta manje nego nas Hrvata, Srba i muslimana.

Dakle, hoće li napokon i slijepi progledati i vidjeti što je Broz učinio kako bi došao na vlast? Jedan nužni sukob Srba i Hrvata, preciznije Srba protiv svih ostalih, pretvorio je u tri, četiri nova rata – u klanje Hrvata i Hrvata (ustaše i partizani), u klanje Srba i Srba (četnici i partizani), u socijalističku revoluciju (proleteri, bitange i neradnici, protiv svih onih što su nešto radili i nešto imali) i već spomenuti besmisleni rat protiv okupatora koji je prouzročio silne žrtve narodu, a nikakvu korist saveznicima. To je, uostalom, u nekoliko navrata Staljin rekao Brozu, a i njegovim izaslanicima Kardelju, Šubašiću i Velebitu, ’44. godine u Moskvi. Točno je, da je Tito u Jugoslaviji napao Hitlera, ali je isto tako bio spreman zaratiti i sa Churchillom da su se zapadni saveznici iskrcali na Jadran, kako se planiralo, jer bi mu i oni jednako smetali u ostvarenju njegovog osobnog cilja. Ovaj nužni sukob, Srba protiv ostalih, samo je gurnuo pod tepih, gdje je on tinjao do 91., a onda se razbuktao svom žestinom.

Znači, taj sukob Srba protiv ostalih je tinjao svih onih Titovih godina i njegove Jugoslavije. Zašto je buknuo baš te 1991. godine?

– Zato što je Broz stvorio Jugoslaviju, neodrživu državu, koja se morala raspasti iz svima poznatih razloga, a za nju je u smrt odveo milijun ljudi. Kao i Jugoslavija, njegovo prvo životno djelo, raspao se i komunizam, a nešto slično je bilo i s Pokretom nesvrstanih. Dakle, nema većeg političkog gubitnika u povijesti od njega, ne ulazeći u to da je on dobio za sebe izvanredno lijep, sadržajan i raskošan život, ali za Boga miloga, ocjenjujemo ga kao političara, a ne kao bon vivana.

Kakav je vaš pogled danas na lik Josipa Broza?

– Kao Austro-ugarski vojnik, kasnije ratni zarobljenik, proveo je na prostorima Rusije od Oktobarske revolucije Sovjetskog Saveza, od 1915. do 1920. godine. Bez želje da se učlani u komunističku partiju, a to nije učinio ni po povratku u Jugoslaviju 1920., nego tri godine kasnije, 1923.,kada je shvatio da kao metalski radnik ne može pristojno živjeti, a kominterna šalje komunističkim partijama izvan SSSR-a ozbiljne sume novca, pa je zaključio da se dobro udomiti na te jasle. Zbog toga i postoji, po njegovim izjavama, više od petnaest datuma njegova učlanjenja u komunističku partiju, jer je logično pitanje: “Kad si bio u Rusiji, kad si bio u Sovjetskom Savezu punih pet godina, kad si takav komunistički idealist, zašto se kao mnogi drugi nisi tamo učlanio u komunističku partiju?”. Također je petnaest, dvadeset službenih datuma njegovog imenovanja za generalnog sekretara komunističke partije Jugoslavije. Međutim, ništa njegov moralni lik ne uramljuje bolje, od njegova svjedočenja protiv “jugoslavenskih drugova” pred NKVD-om u Moskvi, među kojima i šestorice njegovih prethodnika, generalnih sekretara komunističke partije Jugoslavije, koji su svi, kao i još nekoliko stotina jugoslavenskih komunista, na temelju Brozovih izmišljenih i lažnih svjedočenja – strijeljani. Poseban skandal je izbio nakon Staljinove smrti 1953., kad su te sve žrtve rehabilitirane u Moskvi, a Brozova lažna svjedočenja koja su ih odvela u smrt – i dalje ostaju.

No, kakva je, prema vašem mišljenju i vašim saznanjima, njegova uloga u stvaranju partizanskog pokreta u tadašnjoj Jugoslaviji?

– Svakako se treba osvrnuti na činjenicu da su hrvatski Srbi listom pristupali partizanskom pokretu, da ih je bilo 42. i 43. među partizanima, u vrijeme NDH, stotinjak tisuća, a koncem 42. i početkom 43. u Srbiji niti deset tisuća. Neki navode sramni podatak da je 42. godine u Srbiji bilo samo osam stotina partizana. Logika je u sljedećem – to nisu bili nikakvi antifašisti, nego borci protiv Hrvatske države, kao što su to bili i 1991. godine. A kako u Srbiji nije bilo Nezavisne Države Hrvatske, nisu ni imali razloga ići u partizane. Broz se jednostavno, dva i pol mjeseca nakon što je Jugoslavija razorena i nije je uopće bilo, nego samo Nezavisna Država Hrvatska i Nedićeva Srbija, priključio pobunjenim Srbima u napadu na Hrvatsku državu. Također je napao i njemačku oružanu silu, iako potpuno iracionalno i narodu štetno, pa je tadašnje njegovo djelovanje s hrvatske pozicije – nacionalno izdajništvo. Srušio je Hrvatsku državu koju je trebalo popravljati, stvorio je Jugoslaviju, monstrum državu koju smo morali u krvi rušiti. Neka veliki antifašisti prokomentiraju slučaj tri stotine Srba partizana s Banije koji su ‘44. godine napustili partizane i priključili se Nijemcima, jer nisu željeli biti dio vojske u kojoj je bilo sve više i više Hrvata. Oni su se digli protiv Hrvatske države i protiv Hrvata, jer se nisu mogli s njima boriti, već samo protiv njih…

Plenkovićevi koalicijski partneri su poručili što traže od njega u vezi spomen-ploče u Jasenovcu. Je li to, prema vašem mišljenju, jedini put u rješavanju tog političkog problema, ili se on može, zbog velike žrtve koju su hosovci dali na oltar Domovine, riješiti i na drugi način?

– Jedini pravi put za rješenje jasenovačkog rašomona je rasprava, iz koje će se nedvojbeno zaključiti da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu imali dvije vrlo hrabre vojske – ustašku i partizansku. Hrabrost im je bila zajednička osobina, činjenje zločina također zajednička osobina, s tim što su ih partizani počinili neuporedivo više i neuporedivo monstruoznije. A temeljna razlika među njima je bila ta, što su ustaše, kao i mi HOS-ovci i ostali pripadnici Hrvatske vojske iz Domovinskog rata, bili domoljubi, a partizani izdajnici.

Zato premijer Plenković ni u kojem slučaju ne smije podleći pritisku i uklanjati, ili još gore, redizajnirati spomen-ploču u Jasenovcu, brisanjem bilo kojeg slova. Mora sačekati ozbiljnu raspravu bez potrebe za naglašavanjem nekakve posebne znanstvenosti, jer sam vidio koliko ti “znanstvenici” imaju pameti i znanja. Jednu blagu kritiku, iako u sebi gorim od nezadovoljstva, upućujem i onima koji su ovako nesmotreno, neznanstveno i kukavički inicirali postavljanje ove ploče u Jasenovcu i time najviše podvalili aktualnom premijeru, na kojeg sam ja, doduše, još ljut zbog slučaja “Most” i zamjene jedne hrvatski i moralno određene političke grupe – nezavisne liste Most – čoporom kruhoboraca i preživača iz HNS-a i neukih manjinaca.

Mislim da je iz svega rečenoga, jasno da za postavljanje ove ploče postoji do Boga jasna i neoboriva argumentacija, ali je treba znati, a ne biti motiviran političkim profitom koji se želi ostvariti manipuliranjem dragovoljcima HOS-a i na umjetan način ih odvajati od njihova izvorišta – hrvatske ustaške vojske iz 1941. godine.

  • Boris Živković

    dobro, dakle, hosovci su sljednici ustaša koji su, pak, bili fašistički kolaboracionisti, a budući da današnji svijet počiva na anifašizmu onda je jasno da je ovo pokušaj pretvaranja gubitničke strane u pobjedničku te opravdavanja nečega što se ne može niti opravdati niti relativizirati, strane su jasno određene

    • Marko Lončarević

      Nije gubitnička. Ideja je pobjedila u drugom poluvremenu padom svjetskog komunizma u Europi. Koliko vidimo Juge nema, a nezavisna je tu.

    • Stormer

      a budući da današnji svijet počiva na anifašizmu

      Nijedna zemlja sa zapada ne temelji svoj ustav niti počiva na antifašizmu.

      Antifašizam je komunistička floskula kojom se danas služe jedino antife i salonske komunjare to jest ljevičari i simpatizeri komunizma.

      Ukratko, odjebi antifo.

  • Flowers Annd Dust

    Vjerujem Prkačinu od riječi do riječi….