Energični hrvatski kipar Ivan Kujundžić koji ovih dana sprema kiparski projekt Molekula života za svjetsku turneju, ponovo je u žižu javnosti dospio početkom prošle godine, kada je osobno zatražio smjenu tadašnjeg ravnatelja HAVC-a Hrvoja Hribara. Netom prije imenovan je u Upravni odbor toga Centra, skupa s drugim eminentnim imenima domaće kulture. Očekivanja javnosti su bila velika, kako zbog činjenice da se tada dogodio skandal sa sufinanciranjem filma „15 minuta – Masakr u Dvoru“, u kojem su autori iskrivili činjenice iz Domovinskog rata, optuživši za masakr u Dvoru na Uni hrvatsku vojsku, tako i zbog brojnih propusta u vođenju te institucije, što je potvrdio i nalaz Državnog ureda za reviziju. Iako je do toga trenutka rijetko istupao u javnosti i smatrao kako njegova umjetnost dovoljno govori o njemu, pokazao je nevjerojatnu odlučnost i snagu, na toj sada već povijesnoj sjednici Upravnog odbora HAVC-a u veljači prošle godine. Usprkos prijetnjama koje je doživio i nevjerojatnim medijskim napadima, ostao je smiren i nepokolebljiv i nastojanjima da se konačno uvede red i poštuje zakon kada je u pitanju ta krovna audiovizulana institucija.
Već samim imenovanjem u Upravni odbor HAVC-a naišli ste na brojne osude određenih grupacija. Zašto je postojao takav otpor prema uvođenju reda i utvrđivanju što se tamo zapravo događalo sve ove godine?
Mojim ulaskom u HAVC nametnuo sam načelo apsolutne zakonitosti rada HAVC-a jer toga prije nije bilo. Tamo se radilo svakako a najmanje zakonito. I ono što sam posebice tražio od prvoga dana, da se djeluje sukladno Statutu, ne samo Upravni odbor nego i druga tijela HAVC-a, ravnatelja i Audiovizualnog vijeća, protiv kog se vodila i jos vodi žustra polemika. Mi još do danas imamo u sustavu ljude koji dvoje ili pak ne znaju kako je Upravni odbor taj koji ima glavni zadatak upravljanja HAVC-om. Borim se dokazati kako Upravni odbor može češljati svakoga, jer mu je to zakonska dužnost i obveza. Novi ljudi UO uz različitost pa i političku, imaju zavidne biografije i dugogodišnje karijere, zajedno pokušavamo promijeniti dosadašnju praksu, prije svega mentalni sklop poslovanja i upravljanja. S tim iznimno vrijednim ljudima kroz napeti dijalog za sada dobro surađujem. Sve što je bilo nelegalno, DORH i druge institucije pravne države, prije svega USKOK, češljaju dokumentaciju, i ukoliko se optužbe pokažu utemeljenima, moguće nedopuštene radnje, bez imalo zadrške i bilo kakvih opstrukcija ili utjecaja na istragu, bit će sukladno zakonu sankcionirane. Počesto mi umjetnici i kulturnjaci mislimo kako se poštivanje zakona ne odnosi na nas, kako je naša sloboda neograničena i pred zakonom. To je igra za malu djecu. Umjetnici moraju već jednom shvatiti kako se zakon odnosi jednako na njih kao i na sve druge ljude u ovoj zemlji. I to jednako.
Stoga dok traje taj proces, namjerno sam se lišio bilo kakvih javnih kritika i opservacija na tu temu jer smatram kako su svi nedužni dok im se ne dokaže drugačije, presumpcija nevinosti mora biti uvijek imperativ. Ali postoje ozbiljne sumnje na koje je ukazala Državna revizija u svom izrazito negativnom nalazu, koji je kao meritum i bio glavni povod za smjenu Hribara. Ono što je još važno a tiče se HAVC-a je novi Zakon koji se priprema, naš Lex Specialis, koji će morati na jedan novi način oblikovati HAVC. S većim udjelom osnivača. Francuski model ima puno jači utjecaj politike i njima to nije problem jer imaju državnu samosvijest a kod nas je to kompleks.
Posebno je bila dramatična sjednica Upravnog odbora u veljači prošle godine kada je smijenjen Hrvoje Hribar, koliko znamo, čak Vam se i prijetilo….javnost je imala dojam kako je sam Hasanbegović najzaslužniji za smjenu Hribara.
Hribara je razriješio ovaj sadašnji UO i u tom bivši ministar nije imao nikakvih utjecaja. Da Vam odgovorim sada i na pitanje koje se tiče prijetnji, moram reći kako je Hrvoje Hribar rekao jednu uvredljivu stvar i to u jednom tjedniku, da smo otprilike kolegica Krmpotić Kosn i ja uvreda za kulturu. Ja mislim da se može reći samo za naciste da su uvreda za njemački narod. A kada kažete da je netko uvreda za bilo što, za svoju obitelj, narod, za kulturu, to je zaista atak na njegov duhovni integritet, no nisam reagirao na te njegove provokacije. On je također pokušao još jednom prije, na sjednici Upravnog odbora upozoriti da pazim s kim ručam i s kim se viđam u javnosti. Znate, ja vam po prirodi nisam plašljiv čovjek i nisam reagirao na te njegove riječi…rekavši mu da ni on i bilo tko mi neće određivati s kim ću se družiti i ručavati a da svoje špijune pozdravi.
Što je s Nukleusovim koprodukcijama 15 minuta masakra u Dvotu i Švicarcom?
Javnost nije upoznata s činjenicom kako sam prvi zatražio raskid svih ugovora s Nukleus filmom, tada su me doživljavali kao čovjeka koji je nekakav rabijatni tip ali ja se zaista pokušavam baviti s nečim što se pučki naziva – zakoniti rad. Šok, na zadnjoj našoj sjednici nas je dočekala jedna nemila informacija da Nukleus film nije prošao kolaudaciju. I mi smo se pomalo rasplinili oko problema i merituma. Tada sam inzistirao da se baš koncentriramo na problem, a to promjena scenarija što je grubo kršenje pravila zbog kojih se prekida suradnja uz sve konzekvence po produkciju. Ovaj propust ili zlonamjernost te produkcijske kuće koja nam po drugi puta baca prašinu u oči. Znači, prvi put su nanijeli veliki štetu hrvatskom nacionalnom biću, narodu i državi te kulturi i hrvatskom filmu, smećem, filmom „15 minuta – Masakr u Dvoru“, i naravno da je to bilo nešto što nam je itekako otvorilo oči. Tada sam tražio od pravnih službi, HAVC-a i od Ministarstva kulture da onemogućimo daljnje prijave jer su nam nanijeli nevjerojatnu štetu. Kada se to ponovilo drugi put, tražio sam bezuvjetni raskid ugovora. Dakle, oni su nas grdno prevarili i željeli to objaviti u Švicarskoj. I također sam inzistirao da to Upravni odbor prihvati i da pravna služba iznađe načina kako s AV Vijećem to napraviti jer je to meritum stvari i tu nema govora o umjetničkoj vrijednosti jer to niti nije tema niti se o tome raspravlja. Ovdje je bila riječ o prevari od strane Nukleus filma, da nam po drugi put podastiru krivi scenarij. I moje mišljenje je kako bi Nukleusu trebalo zatvoriti vrata HAVC-a kao i onima odgovornima koji u toj tvrtki kreiraju tu politiku. To se nije dogodilo slučajno, to su namjerne igre koje imaju za cilj difamirati hrvatski narod i državu dovesti u jednu sferu ludila da se i sama vlast mora ispričavati građanima i objašnjavati na kakve nebuloze se troši novac građana. I ovdje nije nikakva estetika u pitanju nego estetika kaosa.
Te riječi su Vam upućene na dan kada ste odlučivali o njegovoj sudbini?
Da, to se dogodilo na dan kada sam zatražio njegovo razrješenje.
Hoće li s odlaskom Hribara sada vrata HAVC-a biti otvorenija, da tako kažem?
Prije svega, vrata HAVC-a moraju biti otvoren „svima a ne samo odabranima“. Hrvatski film svima, Splitu, Rijeci i Osijeku kao velikim urbanim centrima hrvatske kulture. U Splitu sam potaknuo s grupom mladih inicijativu za pokretanje filmskog centra, isto treba pokrenuti u Osijeku i Rijeci, u tim centrima postoje umjetničke akademije i ovo bi bila analogija. Ova centralizacija se mora pozitivno disperzirati. Kritika su kako su određene skupine dovele do vrhunske organiziranosti, da imate jedan začarani krug i samo se mijenjaju pozicije. Savjetnik ide u AV Vijeće pa s te pozicije odobrava projekte svoga nasljednika. Pa se onda on natječe a o njegovim projektima odlučuje onaj koje mu je on predlagao. Postoji mišljenje kako se ne može izbjeći sukob interesa jer svatko svakoga zna, no mišljenja sam kako je to jedan začarani krug koji je bio evidentan, i nadam se da će se i u tom izreći bolje rješenje jer postoje brojni intelektualci pisane riječi. Hrvatski film mora dati priliku svima, prije svega talentiranim mladima umjetnicima, bez ikakvog upliva i utjecaja skrivenih gremija. Jednom sam prigodom rekao kako je potrebno da i članovi društava hrvatskih književnika budu uključeni u rad HAVC-a, na što mi je jedan visoko pozicionirani dužnosnik tamo odgovorio protupitanjem – da što bi oni tamo radili. Brzo sam ga začepio s tvrdnjom kako su oni nukleus filma.
Veliki i pozitivan odjek u javnosti dogodio se izložbom Tesla – Mind from the future, na kojoj ste također surađivali i značajno sudjelujete s molekulana H2O..
Predstavio sam se s Molekulama života, H20, koja korespondira s tom idejom Teslinog života i te jedne njegove zaigranosti, baš u toj igri silnih molekula nastaje veliki lepršavi paperjastim oblacima iz gomilama vodenih kapljica. Ta igra elektriciteta u oblacima stvara munju, koja je inspirirala i samog Teslu. Meni je molekula kao molekula života bila inspirativna i u jednom razgovoru s kustosicom izložbe Helenom Bulajom Madunić i ja smo dogovorili da i te molekule budu dio te izožbe, koja je doživjela jedan veliki uspjeh, zahvaljujući „Real grupi“ koja je to uspješno predstavila i iznijela organizacijski. Ovim se zapravo pokazalo da se i na jedan multimedijalni način i prezentacijom može privući publika na jednoj kvalitetnoj temi i dobroj ideji. Bilo bi dobro da prostor Meštrovićevog paviljona bude novi Multimedijalni centar Tesla, poslovna iskustva u toj zgradi do sad nisu dobra, nažalost, kao da je ostao duh nekih nesretnih vremena i tragične prošlosti i taj Meštrovićev hram kulture nije zaživio u tom afirmativnom smislu, ali niti u ekonomskom, što je jako važno. Ne možemo reći da je to larpurlatizam, kultura mora biti samodrživa, jer nemate nigdje u svijetu da je toliko džabaleske kao kod nas. Ovo je prvi puta da je ta kuća tako silno posjećena i da je konačno zaživjela. I potrebni su nam ljudi koji će osmišljavati takve projekte koji će doprinosti, a ne da se to prepusti jednoj udruzi, pa bio to i HDLU, koji nije sposoban upravljati jednim takvim resursom. Riječ je o preznačajnom objektu s kojim Grad Zagreb mora puno kvalitetnije upravljati. I zato i smatram da se taj prostor pretvori u multimedijalni centar Nikole Tesle.. U kulturu postaviti ljude koji imaju instinkt managera koji znaju upravljati i brinuti o ljudima o kojima treba brinuti a ne samo o svojoj poziciji. Taj se kurs mora pod hitno mijenjati.
Javnost vas najbolje pamti zahvaljujući monumentalnim spomenicima prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i skulpture Alojzija Stepinca…
Mene su do sada više percipirali kao kipara monumentalne plastike, kip Alojziju Stepincu je jedno zanimljivo idejno rješenje, kao i Prvi Hrvatski Sabor na Duvanjskom polju koji je evocirao rano doba hrvatske državnosti. Smatrao sam kako je moguće to dočarati na jedan multimedijalan način. Onda su dolazile kritike da je to malo zastarjelo i to je dolazilo od nekih jugoslavenskih mentalnih sklopova. Ja sam smatrao da je to naša dužnosti i da se to mora odraditi jer je Duvanjsko polje odradilo jednu iznimnu ulogu u buđenju hrvatske nacionalne svijesti u narodu. Tada smo ispred 12 tisuća ljudi izveli jedan oratorij Kralju Tomislavu od tog mog autorskog projekta. Tu je i spomenik Alojziju Stepincu u Velikoj Gorici impozantnih mjera 3X5 metara s jednom stazom koju Stepinac gazi pred sobom, koja je ostala utabana a to je staza hrvatskog duha i katoličke opredijeljenosti i vjere. Nako dugo vremena nedavno sam ga obišao s mojom prijateljicom, naših korjena, američkom povjesničarkom židovskog podrijetla Esther Gitman, stručnjakinja za Holokaust, koja je bila očarana kipom i izrazila je želju da se jedan takav kip podignuti i u Sjedinjenim državama.
Malo je poznato kako ste iz Imotskog došli na studij Prava, a onda se tek prebacili na Akademiju likovnih umjetnosti. Veliki skok, da li Vas je zapravo oduvijek zanimala kultura
Umjetnost je moj dječiji san i njegovo ostvarenje, od najranije mladosti osjećao sam umjetnost kao dio svog bića od one slike iz Našeg puta „Petar crta pijetla i koku“ . Pravo sam upisao iz znatiželje i vjere kako ću ubrzo upoznati umjetnika s kojim bi se spremio za Akademiju i to se i ostvarilo kada sam upoznao svoje prve učitelje Radasa Peraića i Herljevića, koji u me pripremili i gotovo majstorski obučili. U kulturi me uvijek zanimala estetika, odnosno ljepota, bilo da je figurativna, realna, konceptualna ili apstraktna. Iako me to nikada nije zanimalo, bilo je jasno kako u Jugoslaviji postoje pojedinci koji su oblikovali ideje a onda na taj način i određivale svijest ljudi, odnosno indoktrinirali ih. Kultura je kroz dugu ljudsku povijest, pa tako i danas bila segment koji je pripadao određenom krugu ljudi koji su prije svega bili pomalo elita ili podobni, a manje se gledao njihov talent i umjetnost koju mogu dati. Međutim, bez obzira na tu blokadu, nečiji talent je uvijek dolazio do izražaja, to se nije moglo zaustaviti niti spriječiti. Takav je slučaj bio i s Ujevićem i s Meštrovićem i drugima. No, prava je istina, i to moram istaknuti, kako je put domoljubima i Hrvatima uvijek bio teži. Ja sam primjerice, kada sam upisao Akademiju, smatrao da je potrebno izgraditi cjelokupan sustav i snažno sam se angažirao na toj temi u i da je važno pročistiti tu taložnicu bivšeg sustava, ponajviše u identitetskom smislu. Ono što oblikuje naš hrvatski identitet – iznimno je važno tko ga oblikuje i kako ga oblikuje. A možda više nego ikad do sada potrebno je ustati u zaštitu našeg kršćanskog i nacionalnog identiteta. Čudni konceptualni sadržaji, bilo u drami ili internetu kao novom načinu konceptualne komunikacije i šund razine, itekako bitno zadiru u pitanje nacionalnog identiteta i uopće civilizacijskog identiteta kao takvog.
Predstavljaju li pojedinci koji kroz kulturu – hrvatski kulturni identitet?
Često se stječe dojam kako se u novije vrijeme pojedinci žele dojmiti javnosti provokacijama, uključujući u to prije svega i posljednja događanja i brutalnost u hrvatskoj kulturi. Ovo što je osmislilo u Komediji i u potpisu je Frljića i Ljuštine je nedopustivo, a posebice nedopustivo je da netko ima pravo na slobodu umjetničkog izražavanja a netko nema. Kao da je to pretplata. Možemo reći da je jednom konceptu dozvoljeno sve a drugom ništa. Dakle svi medij, moraju imati isti tretman i etički kodeks, sloboda je za sve isto relativna i ograničena. Ne postoji apsolutna sloboda – to vrijedi za sve umjetnosti i kulture pa i za internet.
Koliko su ti ljudi mainstream ili ih mediji i određene grupacije čine takvima?
Smatram kako je to već pomalo istrošeno jer mislim da je bitno da se naš duhovni i politički identitet njeguje. I potrebno je reći da se on razara i da to ne ide u korak našim kulturnim identitetom a on je bitno i u korjenu kršćanski. U ovo moraju biti uključeni istinski intelektualci i to oni ljudi koji su najumniji, filozofi, estetičari i dr.. Apsolutno sam da se manjinskim skupinama bilo kulturnim ili etničkim, daju sva kulturna prava a da pritom ne čine štetu hrvatskom identitetu. Danas je hrvatsko nacionalno biće i naš identitet ugrožen od marginalnih skupina.To nije demokracija. Ako je demokracija pravo većine onda to mora biti tako u svakom segmentu društva. Ne može manjina imati veća prava od većine, to nikada nije postojalo pa ne može postojati ni danas. Jer je to devijacija.
Ali moramo ustvrditi kako postoje ljudi na pozicijama koji dopuštaju ugrožavanje većine, ne vodeći se mišlju da li ih ta ista manjina ugrožava?
Još uvijek se teško boriti s tim naslijeđem koje je ukorijenjeno u svim porama ovoga društva. No, ono što je jako važno je da se uvode u sustav – čestiti i politički čisti ljudi, koji nemaju mrlja prošlosti u svojoj karijeri i koji svjedoče svojim radom i djelovanjem da mogu odgovoriti izazovima, onima koje ovo društvo treba. A to je prije svega, ne samo mislit ono demagoški – moralnost, čestitost i poštenje, nego i stvarno – a to se lako može vidjeti, iz svih naših biografija, tko kako živi. U tom smislu i politika itekako mora voditi računa da su uključeni oni ljudi koji tome doprinose, koji su naprosto po svom biću i po svojoj biografiji i vokaciji spremni za izazove koji se postavljaju pred njih.
Kultura i politika su duboko prepletene, posebice za sve one odrasle na ovom turbulentnom prostoru. Nekako je logično da su ljudi više politični. Kako komentirate turbulentno razdoblje posljednjih dana vezano za posjet srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića?
Mislim da je hrvatski narod bio silno istraumatiziran ovim posjetom, i to treba jasno i glasno reći. Od njegove ad hoc odluke da se dogodi do zaista loše pripreme. Bili smo svjedoci da je dotični gospodin oduzeo show ne samo predsjednici nego i cijelom narodu. On je bio gazda tog showa. Taj show je trebao njemu a ne nama. Da je trebao nama on se sigurno ne bi pojavio u Zagrebu. On je došao zbog sebe i svog interesa a ne zbog interesa zbog kojih je trebao doći, a to su prije svega hrvatski nacionalni interesi, ne samo da donese par bilježnica i svezaka, nego da dođe u kompoziciji vlaka svega onog otetoga i oduzetoga u ratu, i ratna odšteta. Ništa se nije dogodilo, osim četiri, pet malih knjižica, da se tako simbolički izrazim. Ono što je bitno za naglasiti je da taj posjet čast hrvatskog obraza donekle spasio sam premijer Plenković s pokušajem da mu ipak pokaže što je mjera. Ustrajući na legitimnom pitanju a to je hrvatsko pravo na traženje ratne odštete. Na tom pitanju materijalne štete je trebala i predsjednica inzistirati. I samo događanje na Trgu i pred Kamenitim vratima nije nikakvo događanje neke marginalne skupine nego nacionalno osviještene skupine koja itekako ukazuje na sve one propuste koje čine odgovorni ljudi u vlasti na svim razinama. Riječ je o skupinama koje su se izborile za hrvatsku slobodu i koje otvaraju bitne ako ne i najbitinije teme u ovoj zemlji, na što imaju puno pravo.