Brojna obraćenja ljudi i čudesna ozdravljenja nisu slučajna!

0
473

Premda se danas ne ukazuje svakodnevno niti svim vidiocima - Gospa je u Međugorju, kao Kraljica Mira, nazočna gotovo punih trideset osam godina. U tom razdoblju, Međugorje je pohodilo više od pedeset milijuna hodočasnika, sa svih strana svijeta. Gospine poruke, upućene svijetu preko vidioca, u biti predstavljaju recept za boljitak čovječanstva. Ljude dobre volje, Blažena Djevica Marija u Međugorju ustrajno poziva na molitvu, post i uzoran kršćanski život...

Stara hrvatska narodna izreka kaže: Gdje ima dima – ima i vatre… Stanoviti visokopozicionirani crkveni dostojanstvenici kazali su mi da se u vatikanskim hodnicima, među kardinalima, potiho zbori, da bi Sveta Stolica mogla službeno priznati prvih sedam ukazanja Blažene Djevice Marije u Međugorju. Ti glasovi, što su došli do mene, povod su moga sljedećega podrobna osvrta. Stoga, na početku ovoga priloga, donosim sažetak prikaza upravo tih prvih sedam Gospinih ukazanja u Međugorju, na temelju podataka koje je onodobno savjesno prikupio svećenik Hercegovačke franjevačke pokrajine – fra Janko Bubalo.

Prvih sedam Gospinih ukazanja

Loading...

Prva vrhunaravna događanja, to jest Gospina ukazanja djeci u Međugorju, dogodila su se 24. lipnja 1981. – na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja. Rečenoga nadnevka, na brdu iznad Međugorja, zvanom Podbrdo, šestero djece – Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Ivan Dragićević, Mirjana Pavlović, Vicka Ivanković i Ivan Ivanković – prvi put su vidjeli svijetlu prikazu – u liku djevojke. Kada su prvi put vidjeli Majku Božju, djeca su se smela, te su preplašena pobjegla kućama…
Sutradan, 25. lipnja 1981., u drukčijem sastavu nego prigodom prvoga viđenja Gospe, na Podbrdo se uputilo šestero sljedeće djece – Vicka Ivanković, Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Ivan Dragićević, Marija Pavlović i Jakov Čolo. Kada su na Podbrdu ponovno ugledali Gospu, pali su na koljena i molili. Od 25. lipnja 1981., rečenih šestero djece postalo je stalnim vidiocima Gospe, pa je stoga taj datum prihvaćen kao početak Gospinih ukazanja u Međugorju.
Na Gospinu ukazanju trećega dana, na Podbrdu, okupilo se mnoštvo naroda. Prilikom ukazanja djeci, Gospa im je rekla na hrvatskom jeziku da će im se sutra ponovno ukazati. Toga 26. lipnja svi nazočni su vidjeli trostruki bljesak svjetlosti koji je gotovo spajao nebo sa zemljom, ali Gospu nitko nije mogao vidjeti osim šestero vidjelaca. Od tog datuma, po Gospinoj preporuci, u Međugorju se intenzivno moli – sve do danas…
Četvrtoga dana ukazanja, prije podne, komunistička vlast u Čitluku saslušala je vidioce. Svi vidioci su ostali nepokolebljivi u tvrdnjama da vide Gospu. Istoga dana, liječnici u Čitluku su djecu pregledali, te ustanovili da su djeca – posve zdrava. Poslije podne su vidioci imali redovito Gospino ukazanje.
Peti dan ukazanja, bila je nedjelja. Na ukazanju, na Podbrdu, bilo je, uz vidioce, nazočno oko petnaest tisuća vjernika. Okupljenim vjernicima mještani su besplatno dijelili vodu, jer je vladala nesnosna vrućina.
Šesti dan ukazanja bio je ponedjeljak. Nakon ponovnog saslušanja vidioca u Čitluku, komunističke vlasti su toga prijepodneva poslale djecu k psihijatrima u Mostar, koji su vidioce proglasili duševno zdravim osobama. Istoga dana, poslije podne, na Podrdu šestero djece je imalo ukazanje Gospe, a okupljeno mnoštvo naroda je molilo i pjevalo pobožne pjesme.
Sedmoga dana nije bilo viđenja Gospe na Podbrdu, ali se Majka Božja, na drugom mjestu, ukazala djeci. Toga dana, poslije podne, dvije susjede vidjelaca došle su po djecu odvesti ih na „izlet“, sa zločestom namjerom, da vidioce odvoje od naroda, kako ne bi imali susret s Gospom. Međutim, toga poslijepodneva, nekoliko kilometara od Bijakovića, pri povratku s izleta, djeca su zamolila da se vozilo zaustavi.
Potom su vidioci izašli iz auta, odmakli se od ceste, klekli i molili Boga, upravo u isto vrijeme, kada su imali ukazanja na Podbrdu. Tu im se Gospa ukazala, s Majkom Božjom su molili i pjevali, a kad je Gospa iščezla, sjeli su u vozilo i vratili se kući.

Gospa se ukazala i hodočasnicima

U prilog tvrdnji iz gornjega međunaslova, donosim naprijed vlastoručno potpisano svjedočenje fra Janka Bubala, inače poznatoga hrvatskog pjesnika, o ukazanju Gospe, kod velikoga križa, na brdu Križevcu – u Međugorju. Svjedočenje ovoga katoličkog svećenika glasi:
„Doživio sam 22. listopada 1981. nešto što se nikada ne doživljava. Moguće je da će se taj dan i inače pamtiti, a ja ga sigurno neću nikada zaboraviti.
…Nalazio sam se kod prozora župnoga ureda i pogledah kroz prozor. Ugledah dvije časne sestre kako pred kućom kleče, na mokroj zemlji… S raširenim rukama, sve do crkve, klečalo je još sedamdesetak muškaraca i žena. Kiša nikomu nije smetala. Netko je plakao od uzbuđenja, netko nešto pobožno pjevao. Svi su nepomično gledali prema križu na Križevcu. Pogledao sam i ja, ali križa – ‘nema’. Križ je skupa s njegovim podnožjem obasjala neka čudna blijedoružičasta svjetlost, kakva se obično u stvarnosti ne viđa.
Bio sam uzbuđen. Zatražio sam dalekozor… Kroz dalekozor sam jasno vidio, umjesto križa, lik žene raširenih ruku, kojoj je glava prolazila nešto mimo okomitoga kraka križa. Noge su joj se gubile u svijetloj gomili na podnožju križa.
….Sa mnom je još bilo četiri-pet svećenika i svi smo uglavnom isto vidjeli. Ovu su pojavu također vidjeli i mnogi drugi ljudi… Cijela je pojava trajala oko četrdeset minuta. Radi provjere istinitosti toga viđenja, mnogi su od onih koji su to vidjeli zamolili same Gospine vidioce, da upitaju Gospu za tu pojavu. Gospa im je otvoreno i jasno priznala da je zaista toga časa bila na Križevcu. Sve sam ovo spreman prisegom posvjedočiti…“

Iskaz Majke Terezije o Međugorju

Kada je čula za Gospina ukazanja u Međugorju, Majka Terezija onamo je poslala jednu svoju suradnicu, da preko vidjelaca Gospe prenese Majci Božjoj tri svoje velike želje. Za hrvatski katolički mjesečnik „Svetu baštinu“, u intervjuu s fra Slavkom Barbarićem, glede toga i u svezi Gospinih ukazanja u Međugorju, Majka Terezija je kazala:
„Posredno sam prenijela Gospi želje: da otvorim kuću u Rusiji, da se nađe lijek protiv side i da Gospa na osobit način pomogne Indiji. Uvjerena sam da je moja prva molba uslišana. Tako sam zahvalna za to međugorskoj Gospi…
Ja pratim Međugorje. Znam da dolazi mnogo ljudi i da se mnogi ljudi obraćaju. Zahvaljujem Bogu što tako nešto izvodi u naše vrijeme. Bilo mi je vrlo drago kada sam dobila sliku iz Međugorja, koju je Gospa za vrijeme ukazanja blagoslovila.
Tako bih rado došla u Međugorje, zahvaliti za uslišanje prve molbe. Ali, ako ja dođem, mnogi će doći radi mene. A to nije dobro. To je razlog što još nisam došla, premda sam bila pozivana od raznih prijatelja da dođem…“

Upečatljive riječi praškoga kardinala Tomašeka

Negdašnji čehoslovački prvostolni nadbiskup i kardinal, František Tomašek, u dubokoj staračkoj životnoj dobi, izrazio je veliku zahvalnost Bogu za Međugorje, u intervjuu 1987., za hrvatski katolički mjesečnik „Naša ognjišta“. Kardinal je tada iznio vlastito mišljenje o duhovnim događajima u Međugorju:
„Pratim događaje u Međugorju, sa živim zanimanjem. Mislim da mi ovdje dugujemo i događajima u Međugorju dio ovoga velikoga našeg vjerničkoga proljeća, koje nam je Bog darovao po Mariji. Molitva i post, vjera i obraćenje, te pozivi na mir, mogu biti samo od Boga. Mir je moguć, i ja o tome stalno govorim. Samo upozoravam da ne treba u prvi plan stavljati politički mir, nego mir koji Bog donosi u srce svakom čovjeku, ako čovjek doista Boga traži i ako želi živjeti po volji Božjoj…
Susreo sam mnoge koji su hodočastili u Međugorje. Oni su puni nade i volje da svjedoče i proživljavaju svoju vjeru. Znam mnoge vjerničke skupine koje su mi posvjedočile da mole i poste, i da su to počele činiti upravo u Međugorju. Narod je gladan i žedan Božje riječi. Pa kada joj ljudi, na bilo koji način, postave zaprjeku – onda se Bog pobrine, na drugi način, da pronalazi i okuplja svoju djecu.
Ja sam duboko zahvalan Bogu za Međugorje. A ono mi se dobro uklapa u obljetnicu Fatimskih ukazanja i u Marijansku godinu. Jednostavno rečeno, čujem mnogo, ali bih uvijek želio još više čuti o Međugorju. Oh, kako bi rado hodočastio u Međugorje i tamo se napojio novom nadom! A to bi isto poželjeli i mnogi moji vjernici.“

Niz čudesnih ozdravljenja

Podatci o ozdravljenjima u prvim godinama Gospinih ukazanja u Međugorju, nalaze se i mogu se provjeriti, u župnom arhivu u Međugorju. Uz imena i prezimena čudesno ozdravljenih osoba, naprijed donosim, zbog ograničena prostora, samo vrstu bolesti od koje su bolesnici ozdravili.
Jozo Vasilj je ozdravio od sljepoće i krasta na rukama. Mara Odak Primorac je ozdravila od paralizirane kralježnice. Matija Skuban je ozdravila od oduzetosti lijeve noge i ruke. Marica Kvesić je ozdravila od kronične opuštenosti mišića. Antonija Puljić je ozdravila od teških opeklina. Dijete Jerke Juriča je ozdravilo od urođenih mana na tjemenu i oku. Ruža Raspudić je ozdravila od rana na usnama. Marija Šarić je ozdravila od tumora u koljenu. Ankica Jurilj je ozdravila od tumora na dojci. Ljubica Pavlović je ozdravila od nesnosnih bolova u nogama. Matija Stojić je ozdravila od bolesti srca i bubrega.
Višnja Sivrić je ozdravila od bolesti nateknutih očiju. Cvija Kuzman je ozdravila od upale zglobova. Mara Kraljević je ozdravila od teških probavnih poremećaja. Časna sestra Božidara Čupić je ozdravila od bolesti uha i bubrega. Ivan Jukić je ozdravio od neugodnih rana po cijelom tijelu. Dubravko Tomašić je ozdravio od leukemije. Anica Brekalo je ozdravila od tromboze nogu i upale zglobova. Krešo Kikaš je ozdravio od bolesti na debelom crijevu. Barica Janušić je ozdravila od bolesti proširenih vena. Božica Sušac je ozdravila od otvorene rane na grudima. Katarina Frančić je ozdravila od srčanih tegoba.
Andreji Vajdić je ozdravljena teško povrijeđena noga. Ivan Frančić je ozdravio od teških poremećaja očnih mišića. Josip Šarić je ozdravio od dizenterije želudca. Ilka Bazina je ozdravila od tumora na dojci. Ante Stolčić je ozdravio od bolesti bubrega. Šima Ramljak je ozdravila od otekle žlijezde. Luca Prusina je ozdravila od kronične upale ušiju. Nada Buntić je ozdravila od bolesti očiju. Olga Rulović je ozdravila od paralize. Lucija Raspudić je ozdravila od slabovidnosti. Jure Bošnjak je ozdravio od oduzetosti. Janja Anić je ozdravila od bolesnih nogu.
Goran Grbešić je ozdravio od bradavica na rukama. Greta Barković je ozdravila od drhtanja čeljusti. Božica Mandić je ozdravila od upale zglobova. Bisa Ereš je ozdravila od išijasa. Iva Tole je ozdravila od bolova u glavi. Ljubica Merdžo je ozdravila od angine pectoris. Anđa Marić je ozdravila od ozljede oka. Katica Mikola je ozdravila od psihičkih trauma. Vinka Marinčić je ozdravila od teških posljedica izljeva krvi u mozak. Jure Bjelić je ozdravio od ušnih rana i upala. Dragica Miloš je ozdravila od bolesti žuči. Vlado Grizelj je ozdravio od upale uha. Mirko Brkić je ozdravio od otvorene rane na nozi. Ante Kozina je ozdravio od upale uha. Venka Bilić Brajčić je ozdravila od rana na dojkama…

Završno slovo

Premda se danas ne ukazuje svakodnevno niti svim vidiocima – Gospa je u Međugorju, kao Kraljica Mira, nazočna gotovo punih trideset osam godina. U tom razdoblju, Međugorje je pohodilo više od pedeset milijuna hodočasnika, sa svih strana svijeta. Gospine poruke, upućene svijetu preko vidioca, u biti predstavljaju recept za boljitak čovječanstva. Ljude dobre volje, Blažena Djevica Marija u Međugorju ustrajno poziva na molitvu, post i uzoran kršćanski život.
U tijeku ukazanja Blažene Djevice Marije u Međugorju, na globalnoj razini, propao je bezbožni komunizam, koji je lažno obećavao ljudima raj na Zemlji. Gospa u Međugorju, nebeske poruke mira i ljubavi, s punim pravom, nije uputila preko ovozemaljskih velikodostojnika, već ih je priopćila djeci, koju čak ni zloglasna jugoslavenska Služba državne sigurnosti nije uspjela „uvjeriti“ da im se Gospa ne ukazuje, što je po prosudbi moje malenkosti najjači dokaz za istinitost Gospinih ukazanja u Međugorju. Plodovi Međugorja su nedvojbeno evanđeoske naravi, što potvrđuju brojna obraćenja, čudesna ozdravljena i međusobna pomirenja među ljudima. Međugorje je već desetljećima planetarna oaza mira…
U Međugorje sam često osobno hodočastio. Iz Međugorja se nikada kući nisam vratio duhovno prazan ili neraspoložen. Štoviše, poslije svakoga hodočašća u Međugorje, srce mi je bilo puno radosti, a duša umivena smiljem Božjeg mira i blagoslova, što ni jedan čovjek u prolaznim ponudama svijeta, jamačno ne može naći. Otvorena duha i iskrena srca 1985., krasnoslovio sam Gospi u Međugorju sljedeći „Hvalospjev Kraljici Mira“:
„Osjećam vjeru i snagu nade / Vedroga lica nad dalekim nebom / Što zemlja mi kršna otaca dade! / Osjećam čiste zemlje mi zanos, / Kao svjetlo krune na Gospinoj glavi, / I istinu časnu, sreću i ponos, / Jer Kraljica Mira nama se javi! / Kao simbol snage nije došla Mati: / U plamu ognja i buci oluje! / O, kad bi srce moglo da shvati / Ljubav svete Majke što se ukazuje! / Raduje se svemir, i nebo, i zemlja, / Hvaleći Boga s rajske visine, / Jer Međugorje postade postaja sveta / U spektru boja davne daljine! / Veselite se, narodi, zajedno s nama, / Uzdignute duše k nebeskome svodu; / Ova zemlja više neće biti sama, / Jer Gospa se objavi hrvatskom rodu! / S neba veselje svijetu se vraća, / Da čovjek čovjeku postane brat; / Budimo, ljudi, sestre i braća, / Jer jedna nas Majka ljubavi uči! / Osjećam vjeru i snagu nade, / Vedroga lica nad dalekim nebom, / Što zemlja mi kršna otaca dade!“