Pojavu osuditi, drugaricu Martinu spasiti
Imali smo dečke iz Hennesyja, pa dečke iz Peperminta, pa ekipu iz CAIB-a, a sad imamo Borga iz Fotića. Izgleda da je Hrvatska osuđena na to da njome vladaju izvaninistitucionalni centri moći, imuni na demokratske procedure. Jedino što se promijenilo je to što su to uvijek do sada bili „dečki“, a sad među njima imamo i jednu babu. Velik korak za emancipaciju žena, nikakav za Hrvatsku.
Prva stvar koja pada u oči kod afere s mailovima, medijsko je spinanje kako bi se zamaglio meritum stvari. Svi glavni mediji u zemlji pokušavaju stvar ili minorizirati ili opravdati „spašavanjem Agrokora i radnih mjesta“, što je mantra koju slušamo otkad je donosen Lex Agrokor i kojom se pravda sve što se radi, bilo zakonito ili ne.
A stvar je više nego jednostavna. Spašavanjem Agrokora se ne može pravdati kriminal. I da je Martina Dalić superheroj kakvim je Plenković i dio medija žele prikazati, da je spasila planet od nadolazećeg asteroida u stilu marvelovih filmskih junaka, to i dalje ne znači da smije krasti, niti držati ljestve drugima da kradu.
Tu se ne radi tek o sukobu interesa koji, uostalom, i nije krivično djelo. Tu se ne radi niti o „teškom nemaru“ i slanju povjerljivih državnih tajni preko privatnoga nezaštićenog e-maila, kao u slučaju Hillary Clinton, naprotiv, jer ono oko čega se Martina dopisivala s „Borgom“ – vrlo adekvatno ime za nakupinu investicijskih bankara i menadžera fondova – ne samo da nije bila državna tajna, nego je trebalo biti javno i transparentno!
Tu se prije svega radilo o javnoj nabavi, o tome kome će pripasti vrlo lukrativni poslovi u Agrokoru, poslovi na kojima su savjetničke tvrtke, koje su ranije zarađivale tek nekoliko desetaka ili stotina tisuća kuna godišnje, zaradile stotine milijuna kuna! Radi se o tome da su oni koji su pisali Lex Agrokor bili isti oni koji će kasnije, temeljem tog zakona – masno zaraditi, što upućuje da je prekršen člakak 291. Kaznenog zakona – kazneno djelo nezakonitog pogodovanja.
A treba vidjeti je li tu bilo i djela, poput zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, zlouporabe povlaštenih informacija, zlouporabe položaja i ovlasti i tako dalje. Dakle, nije pitanje treba li Martina Dalić otići iz Vlade. Pitanje je samo – treba li otići iz Vlade ravno u istražni zatvor… Jer, činjenica je da su prije svega vjerovnici Agrokora, a među njima su i mirovinski fondovi od kojih ovisi moja i vaša mirovina, oštećeni za lijep novac.
Uz kriminal, Martini Dalić na račun treba dodati i kretenizam: Tko se danas još, osim nje, služi hotmailom, pobogu!? I to za ugovaranje multimilijunskih poslova na rubu – ili preko ruba – privrednog kriminala? Pa, svi znaju da nije enkriptiran i da je nesiguran!
I ako već piše mailove koji je mogu kompromitirati, onda se ti mailovi ne šalju s adrese koja ima ime i prezime, nego s neke anonimne, tipa [email protected]. I ostali primatelji se stavljaju u BCC, ne u CC, kako ne bi svi u grupi znali tko je još sve dobio isti taj mail. Uglavnom, Dalićku treba smijeniti ne samo zbog kriminala, nego i nedostatka inteligencije. A onda procesuirati.
Premalo, prekasno
Zašto je Plenković branio Martinu Dalić do kraja? Svi sad kažu, trebao je se odreći još davno. No, kad je pukla afera s mailovima, ona je bila zadnja linija obrane prema njemu samom. Bilo je lakše odreći se Ramljaka, prije dva mjeseca – jer, njegovim odlaskom je na neko vrijeme zaštitio Dalić. Jer, znao je, padom Dalić, afera Agrokor, tako predvidiva onog trenutka kad je država odlučila de facto nacionalizirati koropraciju, kuca na njegova vrata, na vrata Banskih dvora.
Plenković je slijedeći na listi za odstrel, i on to zna, zato ju je tako dugo i pokušavao zaštititi. Primao je mailove upućene „Borgu“, koje Martina Dalić, bistra kakva jest, nije sakrila u BCC tako da svatko od desetaka ljudi – ili stotina – koji su bili na mail listi može, nezadovoljan podjelom plijena, sve skupa dati novinarima i to tako da bude točno vidljivo, što je tko točno znao. Što je netko i uradio…
Ima neke poetske pravde u svemu tome; pretprošle godine Plenković je govorio, da se „od modernih političara očekuju najviši standardi transparentnosti, odgovornosti i integriteta, što je preduvjet za kredibilno političko djelovanje“, što je bila kritika Tomislava Karamarka. Koji je, ipak, za njega bio uzor transparentnosti i integriteta.
Zakoni se, očito, u Plenkovićevoj vladi pišu krajnje netransparentno, a ponašanje Martine Dalić se ni uz najbolju volju ne može opisati kao kredibilno i odgovorno. A kakav integritet može imati čovjek koji ovisi o ljudima poput Glavaša, Sauche, Vrdoljaka?
Zašto onda do sada već nije podijelio sudbinu Karamarka? Plenković bi već davno pao da nema podršku svih onih koji su ga doveli, kako bi smijenili njegovog prethodnika i pacificirali HDZ, od stranih veleposlanstava do Milorada Pupovca. No, pitanje je samo dana kad će netko na nekom saboru HDZ-a uperiti prstom u Plenkovića i reći kako stranka ne može biti taocem jednog čovjeka.
Nakon pada Martine Dalić, sve izvjesnije je da su Plenkoviću dani na čelu HDZ-a odbrojani, a najgore što bi mu se moglo dogoditi, je ono zbog čega je Milanović izgubio izbore – da mu stranačka baza na izborima jednostavno okrene leđa, ostane kod kuće na dan izbora i omogući oporbi pobjedu. Naravno, za to bi oporba trebala dovesti nekog pametnijeg od Bere i ujediniti se.
Natjecanje u primijenjenoj žrtvologiji
Natjecanje za pjesmu Eurovizije je oduvijek imalo kultni status u gay zajednici, nešto kao njihov Božić. Veselkaste kičaste pjesmice, šljokičasti kostimi, imperativ instant dopadljivosti, sve to privlači gay publiku, tako da nije čudno da su pobjednici iz nekih davnih vremena, poput ABBE, i prije pola stoljeća postajali gay ikone.
No, zadnjih godina više ne pobjeđuju lijepi, plavi Šveđani i Šveđanke sa zabavnim laganim pjesmicama, ugodni uhu i oku, pa makar i s čudnim kostimima skrojenim po tadašnjim švedskim poreznim zakonima. Sve skupa se sad pretvorilo u natjecanje u izazivanju sažaljenja, temeljem čega najviše glasova dobiva onaj kojeg publika najviše sažaljeva i na njemu liječi osjećaj krivnje.
Zadnjih godina pobjedile su bradata žena Conchita Wurst, „žena zarobljena u tijelu muškarca“ – ili, preciznije, muškarac zarobljen u haljini i štiklama, zatim teški srčani bolesnik Salvador Sobral, koji je paradirao pozornicom s majicom „SOS refugees“, čime je otvoreno kršio pravila, no ne samo da nije diskvalificiran, nego je i pobijedio, a ove godine je pobijedila debela izraelska lezbijka, bizarnog izgleda, s pogledom Cruelle De Vil, čije su glasanje neki nazvali i – kokodakanjem.
Nisam slušao pjesmu, pa ne mogu prosuditi o njoj, ali mogu prosuditi anketu „Večernjeg“ u kojoj je 61 posto anketiranih, u članku kojeg je kliknulo na desetketisuća ljudi, reklo kako je pobjednička pjesma – čista grozota. Deset posto benevolentno kaže da je bilo i puno boljih pjesama, 15 posto kaže da je sve to politika i sve te tri grupe, koje čine oko 90 posto anketiranih,su u pravu: Pjesma je smeće, bilo je boljih, o pobjedniku, zapravo, odlučuje politika.
A taj lezbo-feministički pjesmuljak s tri stiha na temu mržnje prema muškarcima, autorica je opisala riječima: „Ova pjesma ima snažnu poruku, riječ je o ženskoj snazi i pravdi u društvu, a sve to glazbeno je spojeno u sretnu i pozitivnu vibru“, i još dodala kako se pjesma referira na metoo pokret. Iskreno, gledajući tekst, nisam primijetio poruku, kamoli snažnu. Možda mi je promakla, osim ako psovka ili nešto kao „od*ebi“ nije „snažna poruka“ koja, valjda, promovira uključivost i ljubav.
No, kako uvijek postoji veći katolik od Pape i veći moralni čistunac i od pretile lezbijke s frizurom koja provocira pitanje zatvorske kazne njenoj frizerki, tako je čak i Netta optužena za rasizam i „Kulturnu aproprijaciju“ zbog japanskog kimona. Do pred koju godinu, ljevičari su strahovito patili na to da, ako su bijeli, izigravaju crnce, oblače se poput njih i usvoje „životni stil“, ljevičarke bi si lijepile onu crvenu točku na čelo kao udane indijke, zanemarujući da ona nešto i znači, a danas, pak, paranoično zaziru od toga. Obratno ne važi, pa nitko ne tvrdi da bi crnci u SAD-u trebali šetati u haljinicama od palminog lišća i da ne bi smjeli nositi odijela, ili da bi Indijanci trebali imati orlova pera i kloniti se traperica kako se ne bi „kulturno približavali“ bijelcima.
Najveći paradoks Eurovizije je što katolička Irska dolazi s gay pjesmuljkom i dva muškarca koji se ljube u pozadini, onda jedna progresivna i ljevičarska Kina, koja je manje-više ateistička 5500 od 6000 godina koliko postoji kao civilizacija, i u kojoj prevladava negativan stav spram bilo koje religije, to cenzurira, a onda (post)kršćanski zapad, koji cenzurira Internet od „govora mržnje“ strože nego što je Gestapo cenzurirao njemačke novine 1943. godine, uvodi sankcije Kini zbog cenzure.
Zašto HRT još uvijek sudjeluje u tome, kad su se već odrekli svih drugih natjecanja, onih nogometnih, formule i sporta općenito? Teško je reći, no utješno je što je u takvoj konkurenciji naša predstavnica dobila jako, jako malo bodova. Dosadna je i obična. Nije debela, nije lezbijka, ne izgleda kao karikatura, ni kao lik iz crtića, nema lice vepra, nije bradata žena, ni muškarac sa sisama i, možda, ne pjeva naročito, ali barem ne ispušta čudne zvukove. Želimo li ubuduće pobjeđivati, morali bismo, vjerojatno, poslati autističnu lezbijku srpskih ili židovskih korijena i muslimanske vjere u kolicima i s burkom i pjesmom koja sadrži revanje magareta i meketanje koze, uz izvikivanje feminacističkih floskula, a to baš i nema nekog smisla. Naročito ne na natjecanju koje bi, kao, trebalo imati veze s pjevanjem i neobaveznom, neispolitiziranom zabavom.
Ostavka šefa HND-a
Kao u holivudskom filmu gdje se negativac nekim svojim činom pokuša iskupiti, predsjednik HND-a, čiji je mandat obilježio uglavnom pokušaj da optuži Hrvate da ga žele ubiti odvrtanjem vijaka na kotačima njegovog auta – nikad nismo saznali je li to prijavio policiji i što je ona istragom doznala, što znači da ili nije prijavio ili nisu našli ništa – dao je ostavku kao moralni čin.
Jer, članovi njegove ideološke sekte koja se lažno deklarira kao stručna udruga, nisu mogli probaviti činjenicu da je, među gomilom histeričnih aktivista koji su „karijeru u medijima“ sagradili na gaženju dostojanstva, te vrijeđanju po nacionalnoj i vjerskoj osnovi nacionalnih i vjerskih većina u Hrvatskoj, na blaćenju i difamiranju sugrađana i bližnjih, nagradu HND-a dobila i jedna novinarska profesionalka. Ivana Petrović s NOVE TV.
Pa su razni Voje Mazzoce počeli vraćati svoje plakete, no ne i onih pet tisuća kuna koje su dobili pride. U znak prosvjeda, je li. Jer, jedna Ivana Petrović s Nove TV mrzi, po njima, krivi narod. U HND-u ima mjesta samo onima koji patološki mrze Hrvate i gaji se nulta tolerancija za one za koje članovi HND-a smatraju da mrze Srbe ili Bošnjake. Pa su njeno izvješćivanje sa suđenja Praljku, proglasili neprihvatljivim, jer on je za njih ratni zločinac. A ratni je zločinac, jer je sud u Haagu odlučio da jest. A po tim našim novinarskim veličinama, presude suda u Haagu ne mogu i ne smiju biti predmetom propitivanja ili dvojbi u njegovu nepristranost i poštenje. Primjerice, taj isti sud je prvostupanjski oslobodio Voju Šešelja, što znači da on nije ratni zločinac.
Na moje iznenađenje, Leković, koji je dosad vodio HND, slično kao i njegov prethodnik Duka, inače hrvatomrzac, titoljubac i jugoslavenski lojalist, dao je ostavku jer je nisu htjeli dati potpredsjednici, od kojih je jedan – supruga Milorada Pupovca, Slavica. Odnosno, iz principijelnih razloga – jer nije htio kršiti propise društva kako bi podilazio ideološkoj zadrtosti i zatucanosti „svojih“. Bilo bi neprofesionalno i neetično da vodstvo HND-a poništava odluke žirija kojeg je samo izabralo, rekao je. I u pravu je.
No, kad je situacija u HND-u takva da je i jedan Leković previše principijelan i previše Hrvat, iako je Srbin iz Beograda, za horde trolova i verbalnih siledžija koji su spremni na sve, kako bi ušutkali svaki glas u javnom prostoru za kojeg ocijene da nije „njihov“, koji su uvijek spremni difamirati bilo koga kao rasista, ustašu, homofoba i fašista, a nikad nisu spremni za argumentiranu raspravu o bilo čemu, onda to puno govori o stanju u medijima.
Još jedan pucanj u prazno SDP-a
Dok HDZ tresu afere – što je, zapravo, redovno stanje u toj stranci – čovjek bi očekivao da oporba, prije svega SDP, kao ona druga stranka establishmenta, nađe načina da od toga profitira. Da zaradi neke političke bodove na sramotnoj i kriminalnoj komunikaciji Martine Dalić s grupom Borg, koja je asimilirala Agrokor.
Ništa od toga. Jazavac s down sindromom bi bio jača oporba. I bolji demokratski korektiv. Kad je izbila afera, Bernardić je zatražio, ni manje ni više, nego „zatvor za krivce i izbore – sada i odmah“. Doslovce.
Kasnije je umirio retoriku, pa je dva dana kasnije rekao kako je “sukob interesa ovdje manje sporan” i da je riječ o “trgovanju povlaštenim informacijama i pogodovanju što je zloporaba položaja i ovlasti”, što je ono što je trebao reći na prvom mjestu. Jer, krajnje je neozbiljno tražiti za bilo koga zatvor, umjesto da se traži – istraga. Time samo ispadate mali diktatorčić, koji bi uhićivao ljude po svojoj volji, nešto kao Pernar.
A traženje izbora „odmah“ je dokaz da SDP, ne samo da nema nikakvu strategiju, nego se ne razumije niti u elementarnu političku taktiku. Prijevremeni izbori su, očito, dio Plenkovićeve strategije, nešto što on već neko vrijeme planira, nakon isteka Lex Agrokora.
Jer, u HDZ-u je većini ipak jasno da je to jedini trenutak kad mogu dobiti izbore glatko, prije nego se ispostavi da je rezultat privremene uprave, zapravo, katastrofa i neuspjeh, ali nakon što mogu proslaviti nagodbu, a potop najveće korporacije u državi prikazati kao uspjeh u spašavanju radnih mjesta.
SDP, zapravo, radi ono što Plenković želi da SDP radi, a jedina prava oporba Plenkoviću je trenutno ona – unutarstranačka.
Tko je ubio Avdu Prohića?
Vijest da će „retardirani zagrebački musliman“, kako ga je nazvao splitski Vlaj, Ante Tomić, Zlatko Hasanbegović, biti na svečanosti u izraelskom veleposlanstvu u Sarajevu, na kojoj će članovi njegove obitelji u ime svog pokojnog djeda, Avde Prohića, primiti najviše odlikovanje države Izrael, „Pravednik među narodima“, izazvala je šok i nevjericu među antifašistima u Hrvatskoj. Koji su, inače, tog istog pravednika među narodima, ubili 1947. godine bez suđenja, iako isti veze s ustašama nije imao. Ali je imao vilu na Srebrnjaku i zemljište na Pantovčaku…
Pa, kad već nisu uspjeli isposlovati da djed Olivera Frljića spasi kakvu židovsku curicu, prebaci je iz ratnog Sarajeva u Zagreb i predstavlja je, riskirajući život, kao jednu od svojih kćeri, ili da Tomić u ime svog djeda iz Glavine Donje dobije kakvo priznanje od države Izrael, antifašisti su uspjeli isposlovati da veleposlanstvo Izraela – povuče poziv Zlatku Hasanbegoviću. Službeno je obrazloženje da je to zbog „odnosa Zlatka Hasanbegovića prema ustaškom režimu“, iako nikad nije objašnjeno kad je to i gdje Hasanbegović veličao ili pravadao ustaški režim. A budimo iskreni, i da jest, to ne bi bio problem kad bi Hasanbegović bio „antifašist“ poput Mesića.
S druge strane je jasno gdje su brojni drugi pravdali i veličali antifašistički Titov režim koji je otimao ljudima imovinu i ubijao ih bez razloga: Ironija je tako da će se na svečanosti davanja odlikovanja Hasanbegovićevom djedu Avdi Prohiću, naći apologeti antifašističkog režima koji je tog istog Avdu dao ubiti samo zato da bi ga – opljačkao.
Izgleda da je Hasanbegović ovdje pogriješio, obavijestivši javnost o pozivu. Trebao je znati da će se antifa dignuti na stražnje noge i pokušati spriječiti da on bude nazočan. Pa to su ljudi koji prate najave Thompsonovih koncerata u inozemstvu i onda pišu pisma gradonačelnicima tražeći otkazivanje koncerata! Hasanbegović je trebao znati s kim ima posla! S istima koji su mu djeda ubili!
Jedinstvo stranke i partije
Najbolji argument u korist referenduma o promjeni izbornog sustava je taj, što o njemu i Obersnel i Plenković imaju isto mišljenje, kao što su prije četiri godine isto mišljenje o istoj takvoj inicijativi imali Grbin i Šeks. Svi se još sjećamo kako je Šeks čestitao Grbinu nakon govora pred kamerama protiv referenduma: „Čestitam, kolega, odlično ste to izveli“.
Plenković je na sjednici Kluba zastupnika zaprijetio članovima stranke, kako nitko ne smije dati podršku referendumskoj inicijativi, odnosno da moraju biti protiv izjašnjavanja naroda o izbornom sustavu, čime je dosegnuo nove visine unutarstranačke i svake druge demokracije. A prije toga je grubo napao građansku inicijativu “Narod odlučuje” te je, u skladu s visokim demokratskim standardima koji caruju u HDZ-u, aktivnosti oko referenduma nazvao – “derivacijama nevladinog sektora koje zadiru u politički sustav”.
Možda bi Plenkoviću netko trebao reći kako cijela ideja nevladinog sektora, barem onog njegovoga dijela koji se ne bavi čisto humanitarnim radom, i jest zadiranje u politički sustav!?
Isto kao što bi netko trebao reći Obersnelu da on nije taj koji bi trebao odlučivati o tome, smiju li građani njegovog grada potpisivati peticije ili se izjašnjavati na referendumima. Pa tako građanskim inicijativama „Narod odlučuje“ i „Istina o istanbulskoj“ nije dopustio prikupljanje potpisa u Rijeci.
Inicijativi „Narod odlučuje“ je poručio: „Ovaj vaš zahtjev samo je korak do zahtjeva za formiranjem čiste nacije ili čiste rase, za protjerivanjem ili istrebljivanjem drugih i drugačijih. Stoga sve dok pozitivni propisi Republike Hrvatske ne posluže skidanju maski s vaših lica i sve dok se ne regulira status vaših organizacija i inicijativa u smislu zabrane širenja ovakvih ideja – principijelno vam je odobreno koristiti javne površine za prikupljanje potpisa građana za referendum koji tražite. Ne, ne želimo da se predstavnicima nacionalnih manjina uskrati pravo glasa u Hrvatskom saboru!“
Demokratski,nema što! U najboljoj tradiciji svog idola! Zabrana širenja ideja?! Dostojno najcrnjeg fašizma! Tko uopće traži ikakva smanjenja prava nacionalnih manjina, radi se samo o tome da nigdje u svijetu ne postoji praksa da ljudi, koji su birani da bi štitili prava nacionalnih manjina, budu nakon svakih izbora jezičac na vagi koji odlučuje o tome hoće li vladu formirati lijevi ili desni blok, jer to prije svega nije u interesu te manjine!
Sigurno da među Srbima ima i lijevih i desnih i da se dio osjeća prevarenim kad se Pupovac prikloni ovima ili onima! Jasno da manjine trebaju podržati Vladu i sudjelovati u njenom radu, ali jasno je isto tako da manjine ne smiju biti te koje će odlučivati o tome tko će obnašati vlast, u protivnom im treba ukinuti privilegirani izborni podsustav koji važi samo za njih! O kakvoj ravnopravnosti Obersnel priča, kad je za izbor zastupnika u Sabor na listi za manjine dovoljno i nekoliko stotina glasova, a na regularnoj stranačkoj listi je potrebno i više od 10.000 glasova po zastupniku! Obersnel govori o “predstavnicima nacionalnih manjina“ – pa ako su to, a jesu, onda ne mogu istodobno predstavljati HDZ, zar ne? Ili SDP.
Da može, Obersnel bi, vjerojatno, i izbore zabranio, jer svi osim njega su fašisti, rasisti, ksenofobi i mrzitelji Srba, žena i djece, pa se ne smije dopustiti da takvi dođu na vlast, niti da građani izlaze na neke tamo referendume!