Beogradska kopija Aja Sofije nalazila se na mjestu današnje Skupštine

Bila je žrtva mnogih bitaka, a na kraju je srušena po naredbi Miloša Obrenovića

Na mjestu današnje Skupštine u Beogradu nekada se nalazila Ejnehanova-džamija  – „najljepša i najveća građevina tog vremena u Srbiji“, kako su je opisivali putopisci tog doba. Tijekom ratova rušena, oronula i neodržavana nazvana je Batal-džamija.

Osnovni dio džamije izgradio je imućni beogradski nazor Ejnehan-beg, 1585. godine i nazvao je Ejnehanova-džamija pod kojim je bila poznata sve do 1789. godine.

Lokacija je pažljivo izabrana na periferiji tadašnjeg Beograda kao, kako će kasniji ratovi pokazati, strateškom mjestu obrane grada. Ovo potvrđuje i jedan austrijski izvještaj s kraja 18. stoljeća u kome se precizno navodi da je džamija “1000 koraka daleko od onog gradskog bedema koji je opasivao varoš”.

Svojim izgledom Ejnehanova-džamija je mamila uzdahe. Bila je izgrađena od tesanog kamena pješčara koji je vremenom dobio crvenkasto-sivu boju. Bila je visine 18 metara, dok su bočni zidovi imali 15 metara. Unutrašnjost je osvjetljavalo 20 prozora koji su se završavali zašiljenim lukovima.



Ulazna vrata bila su postavljena na sjevernoj strani, dok je minaret izgrađen na osmerokutnom postolju. Iznutra, zidovi su bili bogate dekoracije, a niše ispod svoda imale su ukras u obliku stalaktita. Iznad mihraba, isticali su se dekorativni lukovi, izrađeni od naizmjenično nanizanih kamenih blokova, tamnih i svijetlih.

Blizu džamije nalazilo se groblje na kome su sahranjivani viđeniji Turci. Sa njenog minareta mujezin je pozivao vjernike na molitvu, a sam objekt predstavljao je glavnu tursku bogomolju od 11 džamija u tadašnjem Beogradu.

Na početku, Turci su nedaleko od džamije, izgradili šupe klaonice u kojima su klali stoku, obrađivali kože i topili loj. To je mjesto odabrano jer se džamija nalazila na periferiji grada tako da stanovništvu nisu smetali teški mirisi obrade kože i topljenja loja.

U brojnim bitkama i prevratima, ova islamska bogomolja je rušena i obnavljana u više navrata. Tek 1766. je prvi put popravljena, a već 1789. godine je teško oštećena. Tada je i dobila svoj naziv „Batal-džamija“ – što na turskom znači „zapuštena“.

Prvi put je Batal-džamija bila znatno oštećena u napadu Austrijanaca na Beograd 1717. pod vodstvom Eugena Savojskog. Tijekom druge austrijske okupacije Beograda (1717.—1739.) bila je pretvorena u skladište uniformi regimente princa Aleksandra Wirtemberškog.

Međutim, nakon što su Turci pobijedili austrijsku vojsku kod Grocke 1739. godine i vratili se u Beograd, započeli su sa obnovom i dogradnjom zdanja. Radovi su završeni tek 1766. godine, a u ovu svrhu potrošeno je 7.000 groša.

Svoj sjaj džamija nije dugo zadržala.

U borbama za Beograd, 1789. godine, ponovo je oštećena. Turci su je koristili za obranu, a glavnokomandiraući austrijskih trupa, maršal Laudon, je prema njenom minaretu usmjeravao i određivao pravce napada na grad. Austrijanci su tada po treći put od Turaka preuzeli Beograd, ali su se u njemu zadržali samo dvije godine.

Zla sudbina Batal-džamije još nije bila završena. Tijekom borbi za Beograda u Prvom srpskom ustanku 1806. godine, Turci su iz nje pružali snažan otpor ustanicima ušančenim na području Tašmajdana. U ovim borbama džamija je katastrofalno oštećena kada su je Karađorđevi artiljerci gađali topom i razorili minaret.

U vrijeme Drugog srpskog ustanka, ustanici su u džamiji postavili stražu i odatle kontrolirali dunavsku stranu Beograda i Vidin kapiju.

Uzaludna carigradska molba

Beogradski vezir, Jusuf-paša, po okončanju borbi, imao je namjeru popraviti Batal-džamiju, o čemu je obavijestio kneza Miloša, 20.06.1836. godine. Tada mu je pisao da je „… inženjer Ethem-beg, vidio kako stoka ulazi u ovu džamiju, zbog čega su joj zazidana vrata…“. Uzalud je paša objašnjavao da mu je poslano 50.000 groša, dva zlatna polumjeseca alema i ferman kojim mu se naređuje da popravi Batal-džamiju, da ”…naš Car… ima veliku želju za popravljanjem zadužbina” i isticao da bi “popravku trebalo izvršiti kako bi nizami, koji će vježbati na Vračaru, mogli kad dođe vrijeme i namaz da klanjaju u džamiji”.

Knez Miloš bijaše tvrda srca. Odbio je renoviranje džamije uz objašnjenje da je „taj dio u srpskim rukama i u blizini crkve na Paliluli“. Uzalud su bile i urgencije iz Carigrada. Knez je smatrao da „popravak Batal-džamije znači širenje turske vlasti izvan granica beogradske varoši, što hatišerifom, kojim je rečeno da je sva zemlja van varoši u srpskim rukama, nije bilo dozvoljeno“.

Miloš je čak naredio „da se zemljište prekopa i preore“, a “da se oko Batal-džamije više pandura nađe”. Da bi bio siguran da se turska vojska neće vratiti, Miloš je naredio „da se spali Savamala, a neposlušni Savamalci nasele oko Batal-džamije“, a tamo je bio organiziran stočni sajam.

Srušena za šaku dukata

Kad je Karađorđe osvojio Beograd, šerefe i vrh minareta bili su već srušeni, ali je centralni dio džamije još prkosio zubu vremena. Tadašnji upravnik Biblioteke Janko Šafarik je imao ideju da se Batal-džamija pretvori u Srpski narodni muzej, a knez Mihailo zagovarao je njen popravak i smještanje Državne arhive u nju.

N. Hristić zapisuje: ”Unutrašnjost džamije bila je smetlište za čitavu okolinu, puno svakojakih nečistoća. Glavni joj je ulaz bio sa sjeverne strane prema varoši, ali su joj svi prozori unaokolo bili razvaljeni, gotovo do zemlje, te je izgledala kao da stoji na svodovima. Vrh minareta bio je odrubljen… Po dupljama na džamiji legli su se, na tisuće, vrapci i čavke, a uvečer su je oblijetala čitava jata slijepih miševa. Krov, godinama zasipan zemljom i prašinom, bio je pokriven trnjem i travurinom. Iz pukotina je nikao jedan mali dud crnoga roda, oko koga su vrapci cvrkutali, da vam čak dolje uši zagluše”.

Na kraju, ubrzo nakon odlaska Turaka Osmanlija 1867. godine, stara Batal-džamija je 1869. (ili 1878.) godine, po naređenju namjesnika Blaznavca, sravnjena sa zemljom. Rušenje su obavili Cincari za 230 dukata koje je kneževim novcem isplatio kafedžija Panđalo. To je bio kraj „beogradske Aja Sofije“.

Osvojivši Beograd od Mađara 1521. godine, Turci – Osmanlije su ga postepeno naseljavali i pretvarali u kitnjasti orijentalni grad, čija je panorama sa mnogobrojnim minaretima zaintrigirala mnoge europske putnike tog doba.

Pedeset godina kasnije, 1571. godine u Beogradu je bilo 27 mahala (naselja, kvartova).

Turska je 400 godina za muslimane i kršćane bila „Amerika“. U 15. i 16. stoljeću u Srbiji nije bila razvijena svest o naciji nego samo o vjeri, a i to labavo. Srpski veleposjednik i trgovac nije musavog i dronjavog kmeta doživljavao kao brata po krvi! Vjera se tada mijenjala kao što se danas mijenjaju političke stranke, a na islam je masovno prelazilo sitno plemstvo radi povlastica. Prva velika migracija muslimana u Tursku odigrala se nakon Berlinskog kongresa.

Prema poznatom osmanlijskom putopiscu Evliji Čelebiji, koji je boravio u Beogradu 1660. godine, Beograd je 1660. imao oko 98.000 stanovnika, od kojih samo 21.000 nisu bili Muslimani.

U Beogradu uz javne objekte bilo je 7 javnih kupatila – hamama, oko 7000 kućnih banja – hamama, 6 karavan saraja, 21 trgovački han i 217 mesdžida i džamija. Evlija Čelebija je zapisao nazive za 35 džamija u kojima je obavljana zajednička služba – džuma i 12 mesdžida. Orijentalist, Hazim Šabanović, smatrao je da se tada u Beogradu nalazilo 75-80 džamija. U Beogradu je tada bila naseljena 41 mahale (kvart).

Ali Beograd postaje ”Darol-džihad” – „Mjesto ratova“, kako su Osmanlije nazivale Beograd.

Prilikom prvog austro-njemačkog osvajanja (1688.-1690.) mnoge džamije su srušene, a one koje su preostale – neoštećene, pretvorene su u kršćanske crkve.

Za vrijeme osmanlijske vladavine (1690.-1717.) mnoge džamije su obnovljene, a neke su nove izgrađene.

Kada su austro-njemačke armije pod zapovjedništvom nadvojvode Eugena Savojskog (u čijem su sastavu bili vojnici raznih narodnosti: Nijemci, Francuzi, Talijani, Švicarci, Portugalci, Španjolci, Mađari i drugi) drugi put osvojile Beograd (1717.-1739.) zatekle su u njemu oko 2.000 stambenih objekata. Te 22 godine Beogradu nije bilo muslimanskog stanovništva, jer je na osnovu članka III. Ugovora o kapitulaciji od 18.08.1717. godine … dopušteno cijelom garnizonu da se povuče slobodno i sigurno sa ženama i djecom, oružjem i prtljagom uz udaranje bubnjeva i sa razvijenim zastavama, što se odnosilo i na stanovništvo, koje želi napustiti grad u isto vrijeme, ma kakvog da je položaja, vjere ili narodnosti, kao i ranije roblje koje je primalo islamsku vjeru prije opsade.

Poslije pobjede nad austro-njemačkom vojskom 1739. godine kod Grocke, Osmanlije su ponovo zagospodarile Beogradom, i njime vladale 50 godina (1739.-1789. godine). Za to vrijeme oni su popravili mnoge oštećene ili vratili u prvobitno stanje mnoge džamije pretvorene u crkve, izgradili su i nove džamije i bilo ih je oko 50.

Tijekom velikih borbi za Beograd 1739. godine, između 60.000 austro-njemačkih vojnika, koje je predvodio maršal Laudon i 10.000 Osmanlija branitelja grada, na čelu sa Osman-pašom i tijekom okupacije (1789.-1791. godine) stradalo je 30 džamija.

Svištovskim mirom od o4.o8.1791. godine Leopold II., austrijski car morao je prepustiti Otomanskom Carstvu Beograd, Šabac, Ram i dio Srbije koji je bio osvojen. U planu Beograda, kojeg je izradio austrijski potporučnik Brusch 1789. godine, ucrtano je 15 džamija. U tom planu nije ni naznačena Batal-džamija, koja je bila locirana na mjestu sadašnje Narodne skupštine. Taj se broj džamija uglavnom održao do Prvog srpskog ustanka.

Srbi ne dopuštaju da na osvojenom teritoriju žive pobijeđene manjine sa svojim identitetom. Karakterističan je razgovor Stojan Protića, predstavnika srpske vlade kod Jugoslavenskog odbora, sa Ivanom Meštrovićem u Nizzi 1917.: — … „Prvih deset godina treba uvesti, u tim krajevima, vojnu diktaturu – Dok se Hrvati asimiliraju i priuče državi. Vi Hrvati ne znate što je država, ej, ej brajko. … Kad pređe naša vojska Drinu, dat će Turcima dvadeset i četiri sata, pa makar i četrdeset osam, da se vrate na pradjedovsku vjeru, a što ne bi htjelo, to posjeći, kao što smo u svoje vrijeme uradili u Srbiji. … Koliki Turci su živjeli u Srbiji kroz 400 godina, a danas u Srbiji nigdje ne možete vidjeti ni traga, nema ni jednog turbeta ni nišana“.

 

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI