Danas se često govori o korupciji u kontekstu političkog djelovanja, iako se ona pojavljuje u različitim društvenim sredinama. Korupcija nije ništa drugo, doli posljedica korumpirana srca, jer 'što iz čovjeka izlazi, to ga onečišćuje. Ta iznutra, iz srca čovječjega izlaze zle misli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze iz srca čovječjega i onečišćuju čovjeka i društvo...'
Danas se često govori o korumpiranim osobama i institucijama koje su zbog korupcije ušle u proces raspadanja i izgubile svoju bit. Prije svega, za samo razumijevanje ove tematike, „stanje grijeha i stanje korupcije dvije su različite stvarnosti, iako međusobno dubinski povezane, jer grijeh vodi do korupcije. Za grijeh ima oprosta, ali za korupciju nema! Korupcija je nešto više od grijeha“ – uči nas Sveti Otac papa Franjo. Bit će veoma dobro za nas, u svijetlu Božje riječi, naučiti i razaznati različita stanja korupcije koja nas okružuju i prijete da nas zavedu. Bit će nam dobro ponoviti jedni drugima: „Grješnik da, korumpiran čovjek ne“ i kazati ove riječi sa strahom, kako ne bismo stanje korupcije prihvatili kao samo jedan od grijeha. U prilog ovome ide i latinska poslovica: „Errare humanum est“ – „Griješiti je ljudski.“ Jedna katolička crkvena naučiteljica i svetica, grješnost ili slabost čovjekove naravi, najbolje je sažela u sljedećoj rečenici: „Griješiti je ljudski, ali ustrajat u grijehu je đavolski!“
Ustrajati u korupciji takvo je stanje u kojem se srce čovječje okamenjuje, a proročka snaga teško pogodi korumpirano srce. „Korumpirano srce zaštićeno je zadovoljstvom svoje samodostatnosti, da ne dopušta nikakvo preispitivanje“, ističe papa Franjo! Korumpiran čovjek „sebi zgrće blago na zemlji, a ne bogati se u Bogu“, uči nas Sveto Pismo. Korumpiran čovjek izgradio je samopoštovanje na tipu prevarantskog ponašanja, prolazi kroz život nepoštenim prečacima po cijenu vlastitog i tuđeg dostojanstva. Jedna od značajki korumpirana čovjeka izvjesni je kompleks neupitnosti: na svaku se kritiku vrijeđa, čini sve da ukloni moralni autoritet koji ga može kritizirati, obezvrjeđuje druge… Korumpiran se čovjek obično nesvjesno proganja, a razdraženost koju u njemu izaziva to samoproganjanje, tolika je da se projicira na druge, te se iz osobe koja proganja samu sebe pretvara u progonitelja drugih.
Korupcija je nešto više od grijeha
Sveti Luka prikazuje bijes korumpiranih ljudi prema onima koji govore istinu: „A oni se, izbezumljeni, počnu dogovarati, kako da smaknu pravednika“ (Usp. Lk 6,11). „Korumpirani ljudi (osobito tužitelji) proganjaju, namećući režim terora svima koji im proturječe i osvećuju im se isključujući ih iz društvenog života“, ističe papa Franjo! To rade korumpirani ljudi, jer se „njihova duša boji svjetla, korumpirana duša poprimila je karakteristike kišne gliste: živi u mraku i pod zemljom“, ističe papa Franjo. Korumpiran čovjek pojavljuje se u Svetom Pismu kao onaj, koji se igra s istinom, postavlja zamke pravedniku spletkareći, kako bi ga smaknuo. Ali ne da Bog pravednika, jer je on kao svjetlo u mraku: „I svjetlo u mraku svijetli i tama ga ne obuze“ (Iv 1,5).
Kao što rekoh, danas se često govori o korupciji u kontekstu političkog djelovanja, iako se ona pojavljuje u različitim društvenim sredinama. Korupcija nije ništa drugo, doli posljedica korumpirana srca, jer „što iz čovjeka izlazi, to ga onečišćuje. Ta iznutra, iz srca čovječjega izlaze zle misli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze iz srca čovječjega i onečišćuju čovjeka i društvo“ (Usp. Mk 7, 20-23). Dakle, korumpirano srce, u tome je stvar i bit! Ili još bolje – „Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce“ (Mt 6,21).
Ne treba brkati grijeh s korupcijom, jer je korupcija nešto više od grijeha – to je stanje navike koje srce odvlači u nepovratni egoizam. „Korumpirano srce zatvoreno je samo u sebe, širi miris u srcu koji zaudara, jer korupcija vonja na trulež. Korumpiran čovjek ne percipira svoju korupciju. Događa se isto što i sa zadahom (onomu kome stalno smrdi iz usta): tko od zadaha pati, nije ga svjestan. Drugi ga osjećaju i trebaju mu ukazati na njega. Tako je i sa srcem, koje je obuzeto korupcijom“, navodi papa Franjo!
Da se korumpiran čovjek sam izliječi od korupcije, njegova moć i snaga na tome polju je anestezirana. Takve Gospod spašava kušnjama: gubitak bogatstva, voljenih osoba… i upravo takve kušnje slamaju korumpirani oklop srca i omogućuju da Božja milost prodre u srce. Tada može biti izliječen, ali mora biti!
Laž protiv života, istine i pravde
Korupcija se ne može sakriti, jer je ona poput tjelesne bolesti koje se neki čovjek stidi, te pokušava prešutjeti, sve dok simptomi bolesti ne postanu vidljivi. Korumpiran čovjek uvijek pokušava održati privid: takav čovjek će do u detalje njegovati svoje „dobre manire“, kako bi na taj način mogao prikriti svoje loše navike. U ponašanju korumpirana čovjeka, bolesni će stav djelovati kao određeni stil i, u najbolju ruku, izgledati kao slabost koju društvo relativno prihvaća i opravdava. Na primjer, korumpirani čovjek sa željom za vlašću, često mijenja svoje mišljenje ili se prilagođava, ovisno o situaciji. Korumpiran čovjek uvijek ima potrebu uspoređivati se s drugima koji djeluju dosljedno u vlastitom životu. Korumpiran čovjek ima često potrebu za samoopravdanjem u medijima: kako radi „dobro“, iako sam ne primjećuje da to čini. Kako se korumpiran čovjek uspoređuje s drugima, on se isto proglašava sucem drugima, a kako bi se postavio sucem drugima, korumpiran čovjek nastoji se prikazati – uravnoteženim.
U samoj jezgri korumpirana čovjeka nalazi se laž, laž protiv života, istine i pravde, jer korupcija vodi čovjeka do gubitka stida koji čuva istinu! Svaka korupcija raste i ujedno se izražava u ozračju trijumfalizma. Trijumfalizam je idealno tlo za korumptivna ponašanja, jer korumpiranu čovjeku iskustvo govori da takva ponašanja daju dobre rezultate, pa se tako osjeća pobjednikom, misli da trijumfira. Ali „tko se uzvisuje bit će ponižen, tko se ponizuje bit će uzvišen“, uči nas Sveto Pismo!
Korumpiran čovjek „napreduje“ u svom trijumfalnom ozračju. Sve mu ide dobro. I iz svoga disanja punim plućima, uživanja u povoljnom vjetru, situacije se preuređuju i rekonstruiraju po pogrešnim vrednovanjima. To je trijumfalizam čije je obilježje prevrtljivost: gazi sve pred sobom, kako bi se drugima pokazao! Zbog toga, korumpiran čovjek nema nade, a grješan se čovjek nada oprostu… no korumpiran čovjek ne, jer ne osjeća da je u grijehu: on je trijumfirao u grijehu!
Trijumfalizam se rađa iz osjećaja sebe, kao mjere svakoga suda – da ponizi sve druge, kako bi trijumfirao na suzama drugih. Da pojasnim: korumpirana sredina, korumpirana osoba, ne dopušta rast u slobodi (bavi se zastrašivanjima, prijetnjama…). Korumpiran čovjek ne poznaje bratstvo ili prijateljstvo, već suučesništvo. Za korumpirana čovjeka ne vrijedi ni ljubav prema neprijateljima, ni distinkcija koja postoji u temelju Staroga zakona: ili prijatelj ili neprijatelj. On se kreće u parametrima suučesnika ili neprijatelja! Primjerice, „kada je korumpiran čovjek na vlasti u nekoj instituciji, uvijek će uključivati druge u vlastitu korupciju i nezakonitosti, unizit će ih do svoje mjere i učiniti ih suučesnicima vlastitog izbora stila“, ističe papa Franjo!
‘Korumptivna uspavana savjest’
Stoga, tri stvari koje karakteriziraju korupciju jesu: konstantno raste, zarazna je i ima potrebu često za pravdanjem. Korumpiran čovjek uvijek novači (uči) druge na stanje grijeha, stanje korupcije. Najprije će druge nedužne ljude napastovati pohlepom za bogatstvom, da bi ih što lakše priveo do težnje za taštom ljudskom časti, a potom do sve veće oholosti koja gazi sve pred sobom i ne vidi dalje od svoga nosa! Korupcija nije čin, već stanje – osobno i društveno stanje u kojemu se čovjek navikne živjeti, pa stoga, sve nenormalno, korumpiranu čovjeku postaje normalno.
Najgora je korupcija najboljih – Corruptio optimi possesima! Ovakve duše, misleći da su u „pravu“, privikavaju se na vonj korupcije i zatvorene su u sebe. To je isto sa zatvorenim prostorom: samo onaj koji dolazi izvana, sa čistoga zraka, primjećuje ustajali zrak – vonj (smrad)! Ovo se naziva tzv. „korumptivna uspavana savjest!“
Biti u službi istine, u borbi protiv korupcije, najveće je blago, ali i najveća žrtva, odnosno cijena koju svaki od nas mora platiti, ukoliko se odluči tim putem krenuti. Ta i samo nas Sveto Pismo upozorava – „Zbog istine progonit će vas, pred upravitelje i kraljeve zemaljske vodit će vas. Bičevat će vas po svojim sinagogama, a neke će od vas i ubiti. Svi će vas zamrziti zbog istine, ali ko ustraje do kraja, bit će spašen!“ I čak što više – “Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!”(Mt 5,10-12).
Tko su progonjeni zbog pravednosti? To su ljudi izvrgnuti patnji zbog svoga života, jer slijede Isusov nauk i norme ponašanja i tome ostaju vjerni. Kršćanin će morati računati s činjenicom, ukoliko želi nasljedovati Krista, da će ga nerazumijevanje, progonstva, ignoriranje, protivljenje zadesiti, kao i njegova Učitelja – Krista.