ZAGREBU PRIJETI TSUNAMI: Bandića i ZG hoding čeka sudbina Todorića i Agrokora!

0
1015
Photo:Igor Kralj/PIXSELL

Prošlogodišnje restrukturiranje golemoga Holdingova duga, Bandić je predstavio velikim olakšanjem za Holding, što je obično bacanje prašine u oči javnosti, jer dug od 300 milijuna eura je ostao, a trebao je početkom ove godine biti isplaćen. ZG holding mogao bi se uskoro urušiti kao Agrokor, još donedavno glorificiran kao iznimno uspješna kompanija

U nedavnom intervjuu Večernjem listu, Slavko Kojić sve je zagovaratelje ostanka naziva Titova trga u Zagrebu nazvao salonskim antifašistima koji sad redikulozno cvile nad promjenom imena toga zagrebačkoga trga. A sada upravo on redikulozno u javnosti cvili nakon što je njegovu prijatelju Bandiću potvrđena prva optužnica u predmetu “štandovi”, na sveopće zgražanje pravnoga “stručnjaka”, Slavka Kojića. 

Ali, nije ni čudo da tako zbori, jer Bandić i on su godinama bili salonski socijaldemokrati, premda im je obojici, čini se, oportunistički puno bliži desni svjetonazor. Barem se tako može zaključiti po Milanovoj snažnoj i dugotrajnoj političkoj interakciji s gradskim HDZ-om, i posljednjoj, s novoutemeljenom krajnje desnom strankom medijski razvikanog političkog dvojca Esih – Hasanbegović. Samo je još nejasno je li to dvojac s kormilarom ili bez njega…

Zar je i Branko Lustig, po Slavku, u toj kategoriji redikuloznih cvilitelja koji žele ostanak naziva Titova trga, a ne samo obični smrtnici? Slavko je u usporedbi s gospodinom Lustigom, potpuni anonimac, svjetlosnim godinama udaljen od njegove javne reputacije i značaja, a u spomenutom intervjuu protiv Bandićevih oponenata bezrazložno koristi tešku verbalnu artiljeriju, kao da puca iz „Deble Berte“, strašnoga njemačkoga topa iz vremena I. Svjetskoga rata. A Hasanbegović i Esih sad skupljaju poene u javnosti na potpuno besmislenom i za Zagrepčane posve irelevantnom pitanju promjene imena jednoga gradskog trga. Ali, tako je to kad se uđe u politiku preko noći bez ikakva suvisla i osmišljena sadržaja za dobrobit građana, pa se unedogled jaše na valu nacionalizma i drugim već prožvakanim ideološkim temama (ustaše, partizani …itd.) kao da je Zagrepčanima takvim, već mnogostruko prežvakanim temama moguće prehraniti obitelj i djecu, i živjeti bolje i kvalitetnije.

Milan Bandić je prvi put pokazao ozbiljne znakove slabosti koji do sada nisu resili njegovu dugogodišnju čeličnu vladavinu gradom. Žestoko se kroz medije nekoliko dana opirao lakoj i brzoj promjeni naziva Titova trga, pozivao se uporno na referendum, kojim će građani odlučiti o tom pitanju, a onda kopernikanskim obratom, doslovno preko noći, neviđenom lakoćom kapitulirao pred Esih i Hasanbegovićem. Nije to više stari, inatljivi i tvrdokorni Milan, već poprilično razvodnjeni političar bez imalo dosljednosti i političkog integriteta i digniteta! Tko će vjerovati političaru koji je šaptom pao?!

No, vratimo se Slavku Kojiću. Taj je mali, i za javnost posve beznačajni gradski pročelnik, zahvaljujući Milanu postao je prepoznatljiv lik široj zagrebačkoj javnosti. Uostalom, Lustig je mogao i doći na zasjedanje Gradske skupštine i glasati u skladu sa svojim uvjerenjem da ne treba mijenjati naziv Titova trga. I što bi tada učinio Milan? Plakao u osami svoga povelikog dvoetažnoga doma u Bužanovoj ulici i preklinjao trenutak kada je Lustiga stavio na svoju izbornu listu?! Lustig se dostojanstveno povukao i dopustio Milanu da ga zamijeni, a mogao je itekako zagorčati život Bandiću. I akademkinje Vlaste Demarin se Milan lako i jednostavno riješio jer se radi o ljudima koji su postigli respektabilne karijere na različitim područjima izvan političkog sustava, u kojem kojekakvi mediokriteti godinama uspijevaju u Hrvatskoj postati javno prepoznatljive face. A Vlasti Demarin i Branku Lustigu nije nimalo bilo potrebno Bandićevo političko pokroviteljstvo da bi postali to što jesu. Brzo su shvatili su da su iskorišteni. Poduža je lista kojekakvih likova stasalih uz sveprisutnog Bandića i uzelo bi previše vremena i prostora da ih počnem nabrajati. A nisu ni vrijedni ikakva spominjanja! No, samo je  pitanje vremena kad će se zorno vidjeti kako će se isti ponašati kad se zagrebački brod (prvenstveno Holdingov) značajno nakrene zbog velikog propuštanja vode…

Cijelu priču o Milanu Bandiću i njegovoj dugogodišnjoj (predugoj) vladavini hrvatskom metropolom naš je Slavko toliko pojednostavio da naposljetku ispada da je Bandić benigno nevinašce pridošlo s hercegovačkih prostora da unaprijedi Zagreb i odvede ga u svjetliju i bolju budućnost od one koju bi imao da Zagrebom nije zavladao upravo on. Kao veliki gradonačelnikov apologet, ne vidi Kojić baš nikakve krivnje u Bandićevu, za nadležne institucije, suspektnom vladanju gradom, premda ga Državno odvjetništvo poput sjenke prati i ne da mu disati. Ne vidi nikakva pravna uporišta u prvoj pravomoćnoj optužnici protiv Milana u predmetu kolokvijalno nazvanom “štandovi” koje je Bandić besplatno ustupio udruzi “U ime obitelji”, oštetivši, po DORH-u, gradski proračun. Govori tako Kojić da mu, kao stručnjaku, pamet staje po pitanju te optužnice. Ne znam tko je Kojića uopće proglasio stručnjakom iz njegove domene djelovanja, ali po pitanju pravne znanosti razmišlja kao ponavljač iz matematike koji u osmom razredu ne može rješavati ni posve obične razlomke. Vjerojatno su tako stručnome Kojiću neshvatljive i optužnice, ili tek istrage, protiv bivše umirovljene pročelnice Gradskog ureda za imovinske poslove Ninoslave Zeković, protiv Zdravka Šostara, bivšeg Bandićeva pročelnika Ureda za zdravstvo, a danas ravnatelja Zavoda za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar te protiv pročelnika Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Ivice Lovrića. Zanimljivo je da je optužno vijeće zagrebačkog Županijskog suda početkom godine optužnicu protiv gospođe Zeković i još petero osoba vratilo Uskoku na doradu, a radi se za po Grad, navodnoj, šteti od 150 milijuna kuna koju je Grad Zagreb pretrpio kod krajnje suspektne zamjene gradskog zemljišta. Pa ne rade u Uskoku neuki pravni diletanti, već iskusni pravni stručnjaci! Ali, to s doradom, navodno, manjkavih optužnica je već pitanje za neke druge instance.

Kad se podvuče crta, ipak je to lijepi niz optužnica ili istraga protiv bliskih gradonačelnikovih suradnika s još uvijek neizvjesnim pravosudnim završetkom. Po zakonu velikih brojeva za očekivati je da će netko u tom nizu i biti pravomoćno osuđen. Vjerojatno Kojić ne vidi ništa suspektno po Bandića i u svojedobno javno objavljenim transkriptima iz mjera tajnog nadzora nad zagrebačkim gradonačelnikom. Po tom se pitanju, srećom, još nije oglasio! A bilo bi veoma zanimljivo saznati njegova promišljanja i o tome. Vjerojatno su mu i to redikulozna piskaranja uskočkih istražitelja.

Sada kada je Vrhovni sud konačno potvrdio valjanost svih tako prikupljenih dokaza protiv Bandića, vidjet ćemo kakve će to u konačnici imati pravosudne reperkusije za do sada nedodirljivog  zagrebačkog gradonačelnika. Ali, taj toliko stručni, kako mu mediji tepaju, gradski ministar financija Slavko Kojić, vjerojatno nalazi i mnoge sporne detalje u odluci Vrhovnog suda koja sada značajno otežava Bandićevu obranu. Da je Vrhovni sud odlučio da se dokazi prikupljeni mjerama tajnog nadzora moraju izdvojiti iz sudskog spisa, Državno bi odvjetništvo imalo, doslovno, limunadu od optužnice, a sada pak ima, da se metaforički izrazim, sočnu mesnu juhu, teško probavljivu Bandićevoj obrani. Dotaknuo se naš Slavko u spomenutom intervjuu i Zorana Milanovića i ustvrdio da je arogantan i drzak, te da je poput kompjutora koji ima sve nove dijelove, a kad ga upališ, ne radi! A, kao, njegov prijatelj Milan nije takav. On je, valjda, prava božja ovčica, oličenje topline i uljuđene komunikacije. Sjećam se jednoga sastanka u Poglavarstvu grada Zagreba, negdje u lipnja 2014. godine, još za vrijeme predsjednika Uprave Slobodana Ljubičića, na kojem je iznervirani Milan naprasno prekinuo sastanak s Upravom i vodećim sindikalistima Zagrebačkoga holdinga, izbacivši ih s tog, po njega nepovoljnog sastanka, jer je namjeravao svim zaposlenicima, doslovno preko noći, protivno valjanom kolektivnom ugovoru, smanjiti plaće što mu, naravno, sindikalni korpus nije dopustio, a to ga je strašno ražestilo. Vjerojatno ponajbolji čelnik Zagrebačkog holdinga u povijesti, g. Slobodan Ljubičić, stoički je otrpio Bandićeve prijetnje smjenom cijele Uprave, a ni gđa Daniela Franić, članica Uprave za pravne poslove, nije se ni riječju oglasila, premda joj je s pravnog stajališta bilo posve jasno da je Bandićev zahtjev za smanjenjem plaća zapravo “nemoguća misija”.

Zaboravlja naš Slavko da kad jednom padne ili ode Milan,  past će i cijela ta dvorska svita i bulumenta koja se godinama okupljala oko Bandića. A kad se dogodi taj tektonski poremećaj, izazvat će golemi tsunami koji će, doslovno, pomesti brojne “dvorjane”, službenike “carskoga protokola” i kojekakve dvorske zabavljače s političkog spektra uhljebljene u Holding zadnjih godina, a isti još uvijek ugodno egzistiraju na izdašnoj financijskoj “sisi” Zagrebačkog holdinga, ili na gradskome proračunu. Tek kada uzde gradske vlasti uzme neka nova politička opcija, spoznat će se sve financijske i ine dubioze koje opterećuju poslovanje Grada, a naročito Holdinga.

Kako će tada zboriti gospodin Kojić, pokazat će vrijeme. Javnosti je pak malo poznato da je njegova dugogodišnja izvanbračna družica Daniela Franić godinama u Upravi Zagrebačkog holdinga, bilo kao članica Uprave, ili kraće razdoblje čak kao predsjednica Uprave tog gradskog poslovnog mega-sustava. Kako je i zašto dospjela na tu poziciju, našega Slavka, izgleda, nimalo ne brine. To što je upravo on jedan od tročlane postave Skupštine Zagrebačkog holdinga koja postavlja i razrješava dužnosti članove Uprave, njemu je, vjerojatno, posve u redu. Začudo, spomenuta Daniela čak je u ulozi predsjednice Uprave bila i prilično kooperativna sa sindikalnim liderima, pa tako i sa mnom, i uvažavala njihova mišljenja i stavove, i solidno vodila i usmjeravala Holding za vrijeme svoje kratke vladavine, po mom osobnom mišljenju znatno bolje od sadašnje predsjednice Ane Stojić Deban. Čak je u jednom trenutku pokušala smanjiti neopravdano velike plaće najplaćenijih (i preplaćenih) brojnih savjetnika Uprave i nekih drugih rukovodećih kadrova u Direkciji Zagrebačkog holdinga d.o.o., ali je pritom nailazila na iznimno jak otpor pojedinih članova tadašnje predimenzionirane deveteročlane (!) Uprave. Počujte ovo: deveteročlane uprave! Pobogu, kako je moguće da je u pojedinim razdobljima dovoljna samo tročlana Uprava, a u nekim je potrebna čak deveteročlana! Tada je u dva navrata zatražila moju pravnu podršku u rješavanju te problematike. No, sve je takve mjere racionalizacije poslovanja iznimno teško provesti jer sav je rukovodeći kadar došao u Holding preko nekoga, uz časne iznimke, i svi imaju svoje političke ili slične pokrovitelje, tako da se taj naum Daniele Franić brzo razvodnio i presahnuo u svojoj snazi.

Ali, bi li Daniela Franić ikad dospjela na tu visoku poslovnu funkciju u Holdingu bez obiteljskog pokroviteljstva svog nevjenčanog supruga, veliko je pitanje! O tome vrli Kojić nikad nije prozborio ni riječ, a trebao bi, jer se radi o klasičnom sukobu interesa. Time ne želim osporiti stručnost njegove nevjenčane supruge da bude članica Uprave, već naglasiti da je poveznica između Slavka i Danielina imenovanja u upravu Holdinga vidljiva i iz aviona, pod uvjetom da čovjek ima normalan vid, a očigledno ga Slavko nema.

I samo prošlogodišnje restrukturiranje golemoga Holdingova duga, koje je u medijima Bandić predstavio velikim olakšanjem za Holding, obično je bacanje prašine u oči javnosti, jer dug od 300 milijuna eura je ostao, a trebao je početkom ove godine biti isplaćen. Prelijevanje iz šupljeg u prazno, reklo bi se narodskim rječnikom, a nikakvo olakšanje za Holding  i njegove brojne radnike jer dugovanje je u cijelosti ostalo. I Agrokor je do unazad godinu dana glorificiran kao iznimno uspješna kompanija, a znamo kako se sve urušilo u samo nekoliko mjeseci. Sjednica Skupštine Zagrebačkog holdinga na kojoj je donesena odluka o restrukturiranju tog golemog duga bila je zatvorena za javnost. Reče, Milan, na to, sukladno zakonu!

Podsjetio bih ovom prigodom Slavka Kojića i na činjenicu da su određeni ljudi koje je, vjerojatno, sam Milan postavio na visoke poslovne funkcije u Holdingu, već odavno postigli nagodbe s Uskokom i pristali na uvjetne kazne, samo da ne moraju u zatvor. Jedan od takvih je i bivši ravnatelj bivše podružnice Zagrebačkog holdinga (sada gradske ustanove) Sportski objekti – Dragutin Kosić. Zanimljivo je da je optužno vijeće Županijskog suda u Zagrebu u slučaju Kosić potvrdilo optužnicu, premda se ista temeljila na materijalima skupljenim mjerama tajnog nadzora (prisluškivanja telefona) odobrenim od strane suca istrage tog istog suda, a u istovjetnom postupku protiv Bandića sutkinja istog suda, predsjednica Optužnog vijeća  nije htjela potvrditi optužnicu, već je osporila odluku suca istrage tog istog suda koji je odobrio mjeru tajnog nadzora, što je doista pravni presedan! Prilično kolegijalna odluka, zar ne? O svemu se u konačnici, nepovoljno po Bandićevu obranu, odredio i Vrhovni sud, potvrđujući valjanost svih dokaza prikupljenih protiv aktualnog gradonačelnika. I malo napredniji studenti prava znali bi da takva odluka sutkinje “ne drži vodu”, jer znano je godinama mišljenje Vrhovnog suda da čak i nezakonito snimljeni razgovori mogu u kaznenom postupku postati valjani dokaz ukoliko se kumulativno ispune dva uvjeta: prvi, da se takvim dokazom tereti osobu za kazneno djelo za koje se sudi na Županijskom sudu (na takvom se sudu sudi samo za teška kaznena djela s rasponom kazni od 5 godina zatvora na više), i drugi, da je interes javnosti za nastavak kaznenog progona ispred interesa zaštite privatnosti pojedinca. U ovom slučaju oba su ta uvjeta istodobno zadovoljena! Podsjetimo samo na slučaj bivšega vukovarskog gradonačelnika Željka Sabe koji je jadan dobio bezuvjetni zatvor nakon što ga je potajno i nezakonito snimala vukovarska politička protivnica Marija Budimir. Ekspresno je osuđen i otpravljen na izdržavanje osmomjesečne zatvorske kazne. Očigledno u ovoj malenoj zemlji postoje različiti pravni standardi, i da nismo baš svi jednaki pred zakonom. Samo, Sabo je na državnoj razini bio prilično beznačajan igrač, a Bandić, htjeli mi to ili ne htjeli priznati, to ipak nije.

U državi pravnih apsurda, a Hrvatska to jest, mogući su i prilično začudni sastavi postava Ustavnog suda, gdje i praktično  anonimne pravnice mogu preko noći uskočiti u taj iznimno važan sud i biti ustavne sutkinje. Dobrodošli u Hrvatsku, zemlju krasno uređenog pravosuđa, rekli bi ironično brojni poznavatelji pravne struke. Ali, tko mari za struku kad se uvijek obavlja više no očigledna politička trgovina između dviju najačih političkih stranaka oko imenovanja ustavnih sudaca?!

Mislili mi o Vrhovnom sudu ovo ili ono, činjenica je da je je taj sud još uvijek najstručniji i najkompetentniji u pravosudnom sustavu Republike Hrvatske, i s ponajboljim sudskim kadrom kojim Hrvatska trenutačno raspolaže! Da je još u njemu i sutkinja s riječkoga Županijskog suda, Ika Šarić, stvar bi po tom pitanju bila još povoljnija.

I na kraju, zapitao bih gospodina Kojića je li mu normalno da Milan na pročelničkoj poziciji Zavoda za zaštitu spomeničke kulture i prirode još uvijek drži Silvija Novaka (rođ.1951.) koji je već trebao biti umirovljen. Shvaćam da se u iznimnim prigodama i nakon stjecanja uvjeta za umirovljenje radniku može produžiti radni odnos, na dobrobit poslodavca i radnika ako se radi o iznimno stručnim kadrovima koje je gotovo nemoguće nadomjestiti. Stručnost Silvija Novaka je tolika da je svojedobno bio involviran i u javnosti znani slučaj  oštećivanja Meštrovićeva reljefa “Seljaci” na zgradi na Trgu bana Jelačića br. 4, 2009. godine, kojeg su oštetili radnici “Anić holdinga” pa je protiv Novaka tadašnja pročelnica Zavoda, Doris Kažimir, pokrenula i disciplinski postupak, a i Bandić je tada nagovijestio promptnu smjenu odgovornih u Zavodu, ali na kraju je vuk pojeo magare. I umjesto da bude sankcioniran od gradskih vlasti, Silvije Novak je poslije i unaprijeđen. O njegovoj je stručnosti ponešto rekla i Zrinka Paladino, a Bandić ga uporno i dalje drži na poslu. Možebitno je i to Kojiću posve normalno, jer on i Bandić su kao prst i nokat (ali i nokat ponekad otpadne s prsta), pa možda ima i neka saznanja o tome?! A ja ću samo reći da su neki ljudi poput plastelina, pa ih se lako mijesi i modelira, a neki poput gđe Paladino su materijal koji nije pogodan za takvo modeliranje.

Tako je gđa Paladino u konačnici dala otkaz, a iz njezina nastupa u Stankovićevoj emisiji “Nedjeljom u 2”, postalo je razvidno da više nema želje biti dio postave koja baš ne radi, blago rečeno, najtransparentnije u gradskome Zavodu u kojem je ona bila zamjenica pročelnika g. Silvija Novaka. I otišla je sa stavom i uspravno! Da je više ovakvih Zrinki u našem društvu, zasigurno bismo bili bolje, prosperitetnije i uređenije društvo no što smo sada!