Zaboravljeni biser Mediterana stoji u ladicama šibenskog gradonačelnika Željka Burića!

7dnevno

Junak ove priče je otok Krapanj, najniži i najmanji naseljeni otok u Jadranu, pre- krasan biser i flore i faune i arhitekture i mediteranskog načina života. Manji od pola četvornog kilometra s najvišom nadmorskom visinom od metar i 25 centi- metara, osebujan je stoljećima, a njegovi su stanovnici postali, spletom teških životnih okolnosti, pravi velemajstori u ronilaštvu, spužvarstvu i ribarstvu

Ovo je priča o ljubavi. Ljubavi ima mnogo, voli se partner, supružnik, djeca, roditelji, voli se prijatelje, znance, ljubav je svugdje oko nas. Nekad je ima previše, nekad premalo, uostalom, u ljubavnim pričama teško je naći sredinu.

Ovo je ljubavna priča o zanosu prema zavičaju, o ljubavi prema rodnom mjestu, teška i poučna, mračna i svijetla, uvijek kako se uzme, bolna i grozna, najljepša i jedina. Jer, ipak je riječ o ljubavi, najvećem fenomenu ljudskog roda.

Ljubav prema rodnom mjestu nije teško shvatiti pa ni nama običnim smrtnicima koje rodno mjesto vidimo svako malo-malo. No, u toj ljubavi mi znamo biti bahati i ne pristupati joj tako kako joj pristupa onaj koji je od rodnog mjesta udaljen 20 tisuća kilometara i koji ga godinama nije vidio i koji ga posjećuje s aritmijom u srcu.

Junak ove priče je otok Krapanj, najniži i najmanji naseljeni otok u Jadranu, prekrasan biser i flore i faune i arhitekture i mediteranskog načina života. Manji od pola četvornog kilometra s najvišom nadmorskom visinom od metar i 25 centimetara, osebujan je stoljećima, a njegovi su stanovnici postali, spletom teških životnih okolnosti, pravi velemajstori u ronilaštvu, spužvarstvu i ribarstvu.

No, na otoku se oduvijek teško živjelo, kruha nije bilo za sve. Dobar dio pučanstva otisnuo se preko mora i oceana, skrasio se u Australiji, Sjevernoj Americi, Europi… Neki se vraćaju, neki ne, dočim neki samo redovito posjećuju rodno mjesto.



Krapanj je šesdesetih godina prošlog stoljeća imao čak dvije tisuće žitelja, sada domaći ljudi tvrde da ih zimi nema više od 150! Otok sa svojom infrastrukturom, veličinom i načinom života jednostavno teško podnese da se ljeti broj stanovnika poveća za nekih 10 do 15 puta. Dakako, pojavljuju se problemi. Istina, ne nerješivi, no problem je uvijek problem.

Krapanj je dio Grada Šibenika. Pomalo čudno, ali je tako, preko puta mu je Brodarica, isto dio Šibenika, dijeli ih kanal od nekih 350 metara. Brod vozi jedva koju minutu, karta je 6 kuna, onaj koji voli analizirati odmah će lako zaključiti. Riječ je o najskupljem gradskom prijevozu u svijetu, za jednu stanicu kojom se putuje koju minuticu plaće se ekvivalent karti s kojom se u Zagrebu možete voziti od Črnomerca do Dubrave, potom do Buzina…

Vratimo se mi na priču o ljubavi prema zavičaju. Krapl++jana ima po cijelom svijetu i nemali broj ih se vraća na svoj otok. Bilo ljeti, zimi… S novim navikama, odgovornošću stečenom u dekadama napornog rada po razvijenim zemljama, posjećujući svoj otok osjećaju zebnju i strah što će biti s njim. Vide oni osipanje stanovništa, osjete probleme, pa i stagnaciju, nesebično pomažu koliko mogu, a smeta ih kada osjete kod svoje rodbine prepuštanje otoka zaboravu i ravnodušnosti. Naš iseljenik kad dođe na Krapanj s kojeg je otišao prije nekih pedesetak godina, uz pjesmu rodbine i prijatelja na mulu, s bacanjem bijelih maramica za sreću, gleda na stvari drugačije nego mi koji smo stalno doma. I ne treba im na tome zamjeriti.

Posjećujući otok za feštu, Gospu od Anđela, susreli smo se s našim ljudima koji rade u Australiji, a dolaze redovito na svoj Krapanj s kojeg su tako davno otišli, pokušali proniknuti u njihove duše, osjećaje i namjere. Prvo, osjetili smo poštenje u pristupu, poštenje koje katkad možda graniči s naglošću, ali s neupitnim dobrim namjerama.

Ponavljamo opet, nitko njima nema pravo zabraniti njihovu posesivnu ljubav prema svom otoku.

Kad se zrakoplov, koji jedri od Australije do srce Europe, zatrese od silnih turbulencija negdje kod Indije, u našeg junaka, zapravo antijunaka, jer pravi junak je otok Krapanj, zatitra srce kao kod prvog susreta s djevojkom. Sjeti se prve ljubavi i svog otoka Krapnja i zapita se malo zbog straha od poniranja aviona – Hoću li još jednom vidjeti svoj Krapanj? Još samo jednom, Bože, daj da ga vidim, pomisli on. Koji je na svom putovanju od Australije prema svom otočiću razložno nervozan. Ta, ide doma, zar ne?

I kad dođe ožalosti se, želi vidjeti napredak, poboljšanje, olakšanje, a zebu ga briga i strah. Otok, ruku na srce, ide prema naprijed, ali ne brzinom koja mu treba i kao dio Grada Šibenika dijeli sav onaj osjećaj zapostavljenosti koje dijele silne sredine širom Hrvatske. Nismo centralizirana zemlja samo na najvišoj razini, Zagreb i svi ostali, tako je i na mikro razinama. I otok Krapanj dijeli takvu sudbinu, šteta…

Da ima zapuštenih dijelova otoka, ima… Ne može se skrenuti niti pogled od zaboravljenih kuća, smetlišta, crkve, grobova, šume, ni slučajno. Sve su to mahom rješivi problemi, no Grad Šibenik nema vremena, on je biser zvan Krapanj negdje pogubio po ladicama gradske uprave, trebalo bi uprijeti i iznova ga naći i krenuti na posao.

Našeg antijunaka žulja takav pristup Grada svojoj četvrti, jer što je drugo Krapanj nego četvrt Šibenika. Makar i na otoku, udaljen nekih 350 metara od kopna. Tako veli administracija!

Mnogi u njegovim prosudbama vide pretencioznost. Ne, tu pretencioznosti nema, tek iskrene želje da “njegov Krapanj bode bolji, ljepši”, ili kako je još Andrija Kačić Miošić pisao, da bude “zeleni smaragd”.

Nekad su Krapanj, saznajemo od njega, zvali “Mali Pariz”. Imao je ambulantu, poštu, četiri javna zahoda,pitku vodu, rasvjetu. Danas? Svega pomalo, najčešće ništa. Poštari i doktori su se evakuirali s otoka, javnog zahoda nema, a rasvjeta je rezervirana za strogi centar sela, “provincija” otoka tapka u mraku.

Sve to našem zaljubljenom iseljeniku ne ide u glavu, zacijelo ne ide i domicilnom stanovništvu. No, oni su nekako navikli na situaciju u nas, na lažna predizborna obećanja, na prevare i oproste. Našem sugovorniku koji živi 20 tisuća kilometara daleko to ne sjeda baš najbolje. I zašto mu zamjeriti? Bio bi to grijeh! Čovjek želi pomoći, dati, pokrenuti, zašto mu to zabraniti?

Pokazuje nam tako ono što ga smeta. I u ničemu ne griješi. Kad nam kaže da je Krapanj “vremenska bomba”, bez odgovarajuće zaštite od požara, s višestoljetnom šumom bez hidranta i pumpe, onda osmijesi nikli na pričama o ljepotama otoka naglo nestaju. Istina, opasnost od neadekvatnog pristupa požarnoj opasnosti, s kućama koje se naslanjaju na šumu tjera oi opuštenog na alarm. Gradu Šibeniku na znanje, što da ne!

Boli ga kad vidi da je grad Šibenik pobacao desetak kamiona pijesna na krapanjska žala, kako se kupači ne bi boli na hridi koje okružuju otok. “To nije pomoć, to je maska”.

Šuma je zapuštena, dio kojeg ne uređuju franjevci a koji su na otoku od 15. stoljeća, liči na prašumu. U franjevačkom dijelu ispred crkve šuma je uređena, tu se održavaju duhovne obnove, tu se osjeti ljudska ruka. Postoji i neka uska staza, pomalo izbetonirana, oko dijela otoka. Pravljena je za prolaz vatrogasnim vozilima. Priznajemo, nismo još vidjeli tako usko vatrogasno vozilo koje bi moglo proći tom stazom. Našeg iseljenika to boli, tko mu može reći da nema pravo?

Ili kad nam pokaže zapuštanu staru katoličku crkvu u srcu otoka. Prekrasno zdanje osjeti se i pogledom na ruševine, nakon Drugog svjetskog rata crkva je prenamijenjena u omladinski dom. Što je od nje ostalo mogu dočarati samo fotografije, riječi teško. Pustoš!

Vidjeli smo i jednu od najljepših uvala na Jadranu, pače Mediteranu. Uvalu Dražica, s one strane otoka, mi koji vozimo kopnom uvijek gledam Krapanj s prednje strane. Pobacani stari brodovi, raspadnuti, otpaci na sve strane, jedan stari kamion “tamić” kojeg nitko nije pomakao dvadesetak godina i zog za boćanje, zarastao u šikaru nijemo svjedoči kako se nekad na Krapnju balotalo, danas se ne stigne. I nema gdje.

“Mi iseljenici neki dan smo imali akciju čišćenja uvale, koliko smo mogli. Nije se dalo gledati više u to”, trpko govori.

Ljepota od koje zastaje dah podsjeća na izgrebani biser, ovakva prirodna ljepota u zapuštenom stanju mora zamisliti svakog, ne samo onoga tko je zaljubljen u ovaj otok i tko mu pripada. Zapravo, na Krapnju ima takvih trenutaka, susretnete nešto lijepo i zapušteno, kao da vas vrijeme ponese godinama, desetljećima i stoljećima unatrag, ljepota usko vezana sa zapuštenošću ima svoj šarm. Opet, može se reći – što je previše, previše je!.

Krapanj klizi nasred šibenskog arhipelaga kao lijepi labud koji je malo usnuo, malo se zapustio i traži svoje mjesto pod suncem. Otok, pun suprotnosti, tjera na razmišljanje.

Ne tako daleko, a otok je mali, od najnovijeg zdanja modernog hotela Spongiola ne treba puno hodati da bi se vidjeli potopljeni kaiči, zapuštena kanalizacija koja zagađuje more, mulovi koji se raspadaju. Naravno da to smeta starog Krapnjanca koji se svako malo vraća u stari kraj. Nije on navikao da se ne čini ništa.

Otok u sezoni neizostavno ima problem s otpadom, njegovim skladištenjem i prijevozom. Jednostavno, nema Krapanj taj kapacitet sve to progutati, a turizam traži i daje i odnosi svoje. Bez turizma se ne može, sigurno. Opet, da bi turizam zaživio mora biti uredno. A zna ne biti.

Žale se otočani da ih Grad ne doživljava, ima onih koji su davali projekte za novu marinu, pa čekaju 17 godina, imovinsko-pravni odnosi glavni su krivac za urušene i zapuštene kuće po otoku, a vrijedi izdvojiti i pokušaj iseljenika da svojim akcijama dotjeraju u red barem dvore i prostore ispred svojih kuća.

Krapanj živi dva života, očito. Zimski i ljetni. Pustopoljina po zimi ne brine gradske strukture po toplim uredima, a mještani se niti ne žale. Navikli su oni. Dođe ljeto, otok samo što ne potone, jahte, brodovi, gosti, sve izgleda idilično. No, problemi se množe, mjesec i pol sezone je nešto posve drugo u životu otoka, Nešto poput drugog stanja u žena.

Iseljeničko srce teško podnosi posrtanje Krapnja, kao što se silno veseli svakom napretku otočića. Ljubav prema rodnom mjestu zapravo je i prva prava ljubav koja se nikad ne zaboravlja. Kojoj se sve prašta i daje. Zaljubljenom čovjeku valja vjerovati. On priča što osjeća. Pa i kad nije tako, on govori iz srca, pa je opet tako.

S Krapnja su se ljudi uvijek iseljevali i vraćali mu se. Oni su najbolji primjer magnetske privlačnosti otoka i njihova riječ se mora uvažavati. Jer je dobronamjerna i poštena. Oni svoj Krapanj žive i na 20 tisuća kilometara udaljenosti. Oni su imali čvrsti interkontinentalnu vezu prije interneta, iz Australije sa svojim Krapnjom. Dajmo iz za pravo da nas upozore! Oni pričaju ozbiljno!

Danas su takva vremena da bi se i Europa pobrinula za takav biser. Netko o tome treba brinut, mjesna uprava. Radi li se išta? Krapanjci ne traže sredstva iz vlastitih džepova, makar u gradskoj i državnoj blagajni uvijek ima koja kuna. A europski fondovi čekaju. Sjetite se što ste pričali. Brodove ste nam uzeli, ali dušu nećete, poručuju Krapljani. Sretni što otok imajui i nesretni kako ga tretiraju, imaju pravo na povišen ton.

Župane, dožupane, gradonačelniče, dogradonačelniče, gradski vijećnici… Pođite do Krapnja, nemojte se osramotiti, ljudi vas čekaju. Predugo!

Facebook Comments

Loading...
DIJELI