Nakon što Hrvatska često zašteka zbog zasebne prezidencijalne linije vlasti ili stranog uplitanja, premijer Andrej Plenković dosjetio se ojačati i lokalne šerife, koji će svaki u svome mandatu postati nesmjenjiv. Unija se pokušava integrirati, a Hrvatsku namjerno raskopavaju. Hrvatska treba novog diktatora
U zanimljivoj američkoj televizijskog seriji “Leftovers” Damona Lindelofa i Toma Perrotta, pratimo fenomen nestanka 2 posto svjetske populacije. Možemo je gledati kao dokumentarac o Hrvatima. Nas jednostavno nema. Isparimo na sve strane. I još su se preostali Hrvati odlučili za potpunu šutnju. Suicidna šutljiva većina. Govorka se kako odlazimo u Irsku, ali nas nema niti tamo. Nismo tamo niti stigli, a već smo asimilirani. Hrvat je ponosan u svojoj lokalnoj birtiji, ali čim zamakne iza prvog grma, hitno konvertira u neku kvalitetniju naciju.
Hrvati žive pod suspenzijom prava na život i na preživljavanje. Kod nas je Hrvat prestravljen da će mu netko prigovoriti pokušaj asimilacije neke manjine ili samo neke nehrvatske obitelji, ili neke osobe, dok će isti Hrvat u Njemačkoj prodati vlastitu djecu za mogućnost asimilacije u njemačku naciju. Preživjeli smo silne prodore Avara, Tatara i Turaka, da bi nas na kraju glatko potisnuli nekakvi lokalni šumari i Šumadinci. Srbi se sklanjaju pred Albancima, jer Albance ne podnose, a Hrvati prepuštaju Srbima svoj prostor jer Srbe trpe, iako to nije normalno. Moramo pod hitno useliti pola milijuna Albanaca. A bili smo velika nacija još u vrijeme kada su protogermani živjeli na drveću. Nijemci se nakon dva izgubljena svjetska rata broje u stotinama milijuna, a Hrvati u stotinama tisuća. Imamo neki ozbiljan defekt ili više njih.
Državni kanali za pljačku
Koliko stoljeća treba proći da shvatimo kako smo danas mali narod? Trebamo samo jednu općinu na razini cijele države, jednu izbornu jedinicu, jednu stranku i novog smrtno ozbiljnog Maršala, koji će nas dovesti u red, uz ponovno otvaranje kazamata na otoku Golom. Svaka drukčija država za nas je preskupa, nepodnošljiva i neučinkovita. Iako je RH čak 12 puta manja od Texasa, postavljena je složenija država od američke. Znate, nije dopuštena jeftina i jednostavna država za jednu malu zemlju, jer su mnogi državni segmenti i javni servisi zapravo kanali za pljačku. Zar nije bolje da nas neki novi Maršal pobije još pola milijuna, nego da odseli dva milijuna mladih Hrvata, kao jeftina radna snaga, za jačanje tuđe konkurentnosti, koja nam vraća smeće od hrane? Čemu etnicitet koji je uvijek potlačena sirotinja, čak i nakon što dobije svoju formalno suverenu državu, nakon tisuću godina cendranja kako smo okupirani.
Vadimo se na na izgubljene bitke na Kosovu i na Krbavskom polju, na Bleiburg i naš Križni put, na Jazovke i druge jame, na tretman na Ovčari i u Stajićevu, i svašta nešto, a zapravo je problem u nama. Hrvat je loša roba. Ako nas svako malo svi ostali mogu smaknuti kada im paše, maltretirati u svojim logorima a mi to skrivamo, onda sve to zaslužujemo. Angeli Merkel i svima u svijetu tako je posve jasno da su Hrvati laž i da je najbolje takav narod jednostavno ukinuti, kako u BiH, tako i u RH.
Nakon što se sam jedva održao u vrućem sedlu države osuđene na bankrot, premijer Andrej Plenković učvršćuje svoju poziciju. Ispričavam se, pogreška, Plenković učvršćuje lokalnog šerifa Milana Bandića. Tko je između njih dvojice moćniji? Pa, za ono što je Bandolero stavio na stranu u scenariju najniže provizije, može kupiti tisuće ovakvih poput Plenkovića. Moćni lokalni zagrebački Šerif, bez pardona je umirovio Branka Lustiga, koji je kao dijete preživio nacističke logore Auschwitz i Bergen-Belsen, ali ne i zagrebački banditski režim.
Šerif Bandić nema ni jednu vrlinu
Ne postoji skuplji grad za sirotinju. Nakon što je Tito pobio stare Zagrepčane, zagrebački šerif Bandić sustavno ubija Zagrepčane, kako kroz cijene komunalnih i drugih usluga, tako i pomoću kulta Tita, koji je hrvatska sramota. Poruka je zastrašujuća: novac je sve! A ako novac ne odlučuje, tu je Tile, uzoriti najveći zločinac. Židovi se čine svemoćni, ali su gospodari proračuna jači od žrtava Holokausta. Lustigu nije pomoglo niti njegovo sramotno priklanjanje uz Tita, koji je 1945. Židove uputio u Izrael. Lustiga je za Tita sustigao opaki štokholmski sindorm. Danas mu ne pomaže niti činjenica da je dvostruki oskarovac, kao producent filmova Schindlerova lista i Gladijator. Prvi film je potraga za jedinim Nijemcem koji nije bio nacist, a drugi je klasična priča o osveti nasilno smijenjenog šerifa. Skorojević Milan Bandić ponaša se kao uzurpator Komod, koji je ostarjelog i nemoćnog Marka Aurelija Lustiga ugušio u snu.
Svaki naš premijer, ministar, predsjednik, župan, gradonačelnik, zastupnik, šef nekog javnog poduzeća ili neke sudske razine, mogu poslužiti kao simboli neke velike hrvatske mane. Lokalni šerif Bandić razlikuje se od svih njih po tome što nema baš niti jednu vrlinu. Mogu li Hrvatska i Agram preživjeti ovakvo poniženje? Da se Titovo ime otklanja tek nakon ucjene prilikom slaganja zastupničke većine. Koja bi normalna nacija otrpjela ime zločinca Tita na zagrebačkom Kazališnom trgu skoro svih 30 godina nakon raspada Jugoslavije – i nakon raspada Sovjetskog Saveza? Ako jedan narod može dopustiti takvu sramotu, nije zaslužio niti državu, pa niti bilo kakvo drugo zasebno etničko određenje, što je Angela Merkel davno spoznala.
Vidjeli smo kako se to radilo u drugim tranzicijskim zemljama. Nitko iz tranzicijskih parlamenata nije iznosio Lustige i druge Benjamine Buttone. Rumunji su svog glavnog komunjaru strijeljali, i eno je Hrvatsku glede standarda prošišao i taj bivši sovjetski satelit, zavičaj Drakule. Slovenci su svoje najveće komunjare jednostavno izvezli u Hrvatsku, na najviše pozicije. Srbijanci su sa svojim komunjarama ojačali Srbe u susjednim državama. Iz BiH su svoje komuniste iliti “europske muslimane” jednostavno iselili u Hrvatsku. U takozvanoj Republici Srpskoj, istinskih komunista nikada nije niti bilo, pa su četnici zakonski postali borci, uz boračke privilegije.
Nijemci prepoznali Hrvate kao bezveznjake
Eto, Hrvati jedini nisu proglasili svoj Gospodarski pojas. Kao, dobit ćemo prigovor da ograđujemo svoje. A na našim granicama je žilet žica naših susjeda. Otvoreno more u Jadranu zapravo ne postoji. Nismo uveli euro zbog svoje autonomne monetarne politike, a ono je naša središnja monetarna institucija paradržava u državi. Tri desetljeća Hrvati se natežu oko LNG terminala na Krku, Rijeka je još uvijek okupirana, Vukovar je ostao okupiran. Nijemci su prepoznali Hrvate kao bezveznjake, pa su se odlučili za Kopar i Slovence, pravo nam budi. Izgradili smo skupu autocestu prema Mađarskoj, uz skupo zaduživanje, a onda učinili sve da ostane izvan funkcije i da se umjesto prema bivšoj mađaronskoj Rijeci poslovni Mađari probijaju prema Kopru. I još uvijek nam Viktor Orban nudi da produži hrvatsku autocestu prema Austriji, kroz Mađarsku i da tako zaskočimo slovensku prometnu i svaku drugu blokadu, ali hrvatske pameti nema.
Njemačka i Austrija investiraju u Srbiju. Nisu najveći problem naši loši zakoni, niti bezbrojni parafiskalni nameti. Jednostavno, nitko razuman ne želi imati posla sa suicidnim obožavateljima Maršala. Ako mene pitate, Plenković je totalni promašaj, bilo da trebamo novog Maršala, bilo da nam netko uvaljuje dodatni fikus. Još uvijek ne znamo što je Plenković ispregovarao u slovenskoj Vili Podrožnik, znakovito namijenjoj slijepima. Zašto je prodavatelj Andrej Plenković kupcu Miri Ceraru išao na noge?