Ustavni sud je u svojem poništenju te odluke dosta oštro ukorio Vrhovni sud, što je vidljivo i iz sljedećih navoda obrazloženja: ”…odlučiti u takvoj situaciji da je vrijednost spora o tim odnosima zbog promjene nominalnog iznosa njihovih novčanih obilježja umanjena znači formalistički prihvatiti privid kao istinu."
Hrvatsko pravosuđe obiluje tragikomičnim slučajevima i presudama, a najtragičnije je kada se takve stvari pojavljuju u najvišim sudskim instancama. Za ovaj put smo iz naše povremene rubrike crtice sa suda izdvojili jedan od najvećih bisera u kojem je Ustavni sud bio prisiljen “očitati bukvicu Vrhovnom sudu”.
Ustavni sud je prihvatio ustavnu tužbu jedne Zagrepčanke, te poništio rješenje Vrhovnog suda iz veljače 2007. godine nazvavši ga “nepravednim, formalističkim, pogrešnim i neustavnim!”.
Riječ je, naime, o sporu koji se vodi još od 1987. godine, a zbog spora s uzdržavanjem vezanog za pravo suvlasništva na jednoj privatnoj kući u Zagrebu. Vrhovni sud je, nakon što je jedna od stranaka nakon skoro dvadeset godina parničenja podnijela zahtjev za reviziju sudske odluke zagrebačkog Općinskog suda, odlučio kako revizija nije dozvoljena budući da je riječ o preračunano vrijednosti od 0,12 kuna. (Po trenutačno vrijedećem Zakonu o reviziji pravomoćnih presuda, revizija je dozvoljena u slučajevima kada vrijednost spora prelazi 200 tisuća kuna). Vrhovni sud je, naime, preračunao 120 tisuća jugoslavenskih dinara iz 1987. godine u 12 hrvatskih lipa.
Ustavni sud je u svojem poništenju te odluke dosta oštro ukorio Vrhovni sud, što je vidljivo i iz sljedećih navoda obrazloženja: ”…odlučiti u takvoj situaciji da je vrijednost spora o tim odnosima zbog promjene nominalnog iznosa njihovih novčanih obilježja umanjena znači formalistički prihvatiti privid kao istinu. To je pogrešni oblik pravnog tumačenja – kada se riječi ili brojke uzimaju doslovno, a da se ne pita ništa o njihovu značenju – jer ne predstavlja ni valjano gramatičko tumačenje, a pogotovo ne pravilnu primjenu teleološkog tumačenja koje zahtijeva da se otkrije svrha zakona i utvrde vrijednosti za kojima ide zakon.”
Ustavni sud objašnjava i na koji su način prekršena osnovna ustavna prava podnositeljice, zaštićena i europskim konvencijama – “kada se, dakle, Vrhovni sud u svojoj ocjeni podnositeljičine revizije poslužio pogrešnim, formalističkim, tumačenjem postupovnog prava o mjerodavnom vrijednosnom kriteriju dopuštenosti te revizije, uzevši da vrijednost 1/2 suvlasničkog dijela obiteljske kuće u Zagrebu iznosi 0,12 kuna (!) (što znači da cijela kuća vrijedi 24 lipe., povrijedio je njezino pravo na pristup tom pravnom lijeku.” Ne samo što je to pravo, uz ostala, sadržano u odredbi članka 29. stavka 1. Ustava koja svakome jamči pravo na to da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravedno i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, nego je ono sadržano i u odredbi članka 6. stavka 1. Europske konvencije o ljudskim pravima. Nju stalna praksa Europskog suda za ljudska prava tumači tako da primjenjivana ograničenja ne smiju spriječiti ni umanjiti pristup pravnom lijeku koji pripada podnositelju na takav način ili do takve mjere da bi sama bit toga prava bila umanjena ili oslabljena”.
Ovo inače nije jedinstveni slučaj. U jednom drugom postupku, u kojem je opet Ustavni sud morao donositi odluke u “skladu sa zdravim razumom” vrijednost obiteljske kuće procijenjena je na puno veći iznos nego u prvom slučaju. Naime kuća je procijenjena na čak 562 kune i 57 lipa, a odluku je Ustavni sud također, između ostalog proglasio “protivnu zdravom razumu!”