Politička ideja ne može biti zločinački poduhvat

screenshot

Hrvati, kao i Srbi i Bošnjaci, imaju pravo na svoju viziju BiH koja uključuje i pravo na nacionalni identitet i institucije, a ne samo na kulturnu ili jezičnu autonomiju. U Sarajevu postoji Wilsonovo šetalište, nazvano po američkom predsjedniku, koji je u međunarodno pravo uveo princip pravo malih naroda na samoopredjeljenje. Dakle, nekada je ideja o nezavisnosti Slovenije ili RH bila kazneno gonjena, čisti zločinački pothvat, dok su u drugim sredinama istovremeno te ideje bile posve legitimne, a danas su obje te zemlje, bez obzira kakvim pothvatom, izašle iz SFRJ i ušle u EU.

Određeni politički projekt ili ideja u pravilu sami po sebi ne predstavljaju automatski ni kazneno djelo pa ni zločinački poduhvat, što ne znači da pri realizaciji tih ideja može doći do različitih interpretacija ili sukoba raznih oblika i nivoa. Vidi se da g.Sejdić i g.Finci imaju svoju ideju ili viziju BiH i zalažu se za njeno ostvarenje iako znaju da dio građana ima drukčije gledište. Drugi opet se zalažu za ideju da u BiH budu samo Bosanci raznih vjeroispovijesti. Politička elita Srba u BiH imaju svoju viziju BiH. Američki predsjednik Roosevelt smatrao je, kako navodi u objavljenim dokumentima i Sava Kosanović, nećak Nikole Tesle i prvi ambasador Jugoslavije u SAD, da Srbi i Hrvati ne trebaju živjeti zajedno. Veleposlanik Zimerman (SAD), je imao sasvim drukčiju ideju Jugoslavije pa i BiH. Prva uvodna rečenica njegove knjige o raspadu Jugoslavije glasi: „OVO JE PRIČA O NITKOVIMA – nitkovima koji su krivi za rušenje multietničke Jugoslavije, za izazivanje tri rata i nesreću kojih dvadeset milijuna ljudi, nepoznatu od drugog svjetskog rata (hrvatski predsjednik Mesić mijenjao je naslov svoje knjige o rušenju Jugoslavije). I gosp. Izetbegović (Obraćanje Skupštini R BiH 17.12.1994.g.) je smatrao da se Hrvatska trebala energičnije umiješati u rat u BiH (Bihać). Drugi to mogu smatrati kao agresiju i sl. Iranski predsjednik Rafsandschani je javno govorio da će Iran „svim sredstvima podržati“ da Bosna bude prva islamska republika u Europi. Ovo ne znači da odmah možemo ove ideje i njihove nosioce negativno označiti zato što se ne slažu s nekim našim idejama. Ideju za knjigu Der Juden Staat (Židovska država) Teodor Herzl je dobio dok je pratio nepravično suđenje Drajfusu! Danas ogromna većina Židova podržava tu ideju i skoro nitko od Židova ne traži da se ukine taj entitet, iako većina živi izvan Izraela.

Nacionalni identitet

Jednako tako Hrvati, kao i Srbi i Bošnjaci, imaju pravo na svoju viziju BiH koja uključuje i pravo na nacionalni identitet i institucije, a ne samo na kulturnu ili jezičnu autonomiju. U Sarajevu postoji Wilsonovo šetalište, nazvano po američkom predsjedniku, koji je u međunarodno pravo uveo princip pravo malih naroda na samoopredjeljenje. Dakle, nekada je ideja o nezavisnosti Slovenije ili RH bila kazneno gonjena, čisti zločinački pothvat, dok su u drugim sredinama istovremeno te ideje bile posve legitimne, a danas su obje te zemlje, bez obzira kakvim pothvatom, izašle iz SFRJ i ušle u EU.

Nećemo ulaziti u pitanje pravednosti neke Haške presude, pogotovo koju treba potvrditi i za koju trenutno smatramo kako neće biti potvrđena! Mea Culpa, nitko nije savršen? Ali ćemo usput podsjetiti da je Sud u Nürnbergu odbio optužnicu u dijelu u kojem je Tužiteljstvo tražilo da se Hitlerov Generalštab, Vrhovna Komanda i Vladu njemačkog Rajha proglase zločinačkom organizacijom, na što nas povijesni dokumenti stalno podsjećaju.



Konstrukcija zločinačkog poduhvata je vještačka i ne ulazeći u pitanja eventualnih individualnih odgovornosti predstavlja pravni promašaj. Podsjeća na pokušaj Sovjeta da na Sudu u Nürnbergu: da za zločin koji su sami počinili u Katinskoj šumi kod Smolenska optuže Nijemce (ubijeno je oko 12.000 intelektualaca i oficira Poljske). Nikome ne treba da se sudi zato što je zastupao hrvatski, bošnjački, srpski ili… neki drugi politički projekt, nego zbog konkretnog krivičnog djela.

Lako utvrdive činjenice govore: Sukobi unutar SRBiH, počinju 30.05.1990., što je vidljivo iz Uredbe sa zakonskom snagom 14.05.1992.g. o zaštiti civilnih žrtava rata i oružanog sukoba (Sl.list R BiH br.8 od 02.07.1992.g.). U tom momentu ne postoji ni HRHB ni HVO. Isto tako ni HRHB ni HVO ne postoje u momentu kada su u Sarajevu osnovani Vojni savjet za obranu i Patriotska liga (1991.g.) po tadašnjem zakonu SFRJ i SRBH nelegalni organi. Također, HB i HVO ne postoje u momentu kada su Srbi već osnovali svoje posebne autonomne oblasti (SAO).

HRHB je osnovana u posebnim uvjetima, nakon što je 07.11.1991. kompetentno tijelo Međunarodne zajednice, Badinterova komisija utvrdila da se Jugoslavija raspala te da organi Federacije i Republika i Ustavni sud „ne ispunjavaju kriterije sudjelovanja i predstavljanja, inherentne za federalnu državu… Pribjegavanje sili dovelo je do oružanog sukoba između različitih dijelova Federacije… Vlasti Federacije i republika POKAZALE SU NEMOĆ da osiguraju poštovanje uzastopnih sporazuma o prekidu vatre”…

Podsjećanje na datume

Na dan 15.01.1992.g. Slovenija i Hrvatska su međunarodno priznate od znatnog broja zemalja, a pravni položaj Socijalističke Republike BiH je neriješen, a njoj u čl.1, st.2 Ustava doslovno stoji :“Socijalistička Republika BiH je u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“, a Jugoslavije više nema! Problem se ne može riješiti brisanjem iz naziva države riječi „Socijalistička“, jer takva RBiH i nema vladu i vlast koju prihvaćaju sva tri naroda po međunarodnim standardima, što je kasnije potvrdio i Dayton.

Po mišljenju br. 1 Badinterove komisije Jugoslavija više ne postoji od 20.11.1991. što je malo poznato, moguća su rješenja i bez BiH, jer ni Vijeće sigurnosti, ni Međunarodna zajednica nisu prejudicirali određeno rješenje u Jugoslaviji ili BIH! Ratno stanje, u kome se poziva na pravo na individualnu i kolektivnu samoobranu, u BiH je proglašeno tek 20.06.1992.g. sasvim u skladu sa logičnim, racionalnim stavom Sarajeva „to nije naš rat“, nismo protiv Hrvata, ali oni ne mogu pobijediti i mudrije je da budemo na strani pobjednika. U Sarajevu nije bilo ni jedne demonstracije solidarnosti s Vukovarom ili Dubrovnikom, a kasnije se čudilo kako je svijet indiferentan na događaje u BH.

Herceg-Bosna je dakle osnovana posve legalno u okviru prava Hrvata na samoobranu kao i prava na njihovu viziju i ideju BiH jer su i glasali na referendumu za BiH. To što su neki Hrvati (analogno Bošnjak ili Srbin) počinio zločin u okviru Herceg-Bosne ili RS ili BiH, ne može poništiti pravo Hrvata na vlastite nacionalne institucije i nacionalni identitet, što im garantira i međunarodno pravo i nisu dužni da se odreknu svog nacionalnog identiteta radi pravljenja države koja očito ne funkcionira ni danas.

Hrvati nisu bili dužni čekati da Međunarodna zajednica uspostavlja zaštićene zone i da im se desi Srebrenica, čekajući da ih zaštiti Vlada u Sarajevu, koja je odmah jasno stavila do znanja kakav unitarni poduhvat namjerava ostvariti, pa je prvi međunarodni ugovor koji je BiH potpisala sa Slovenijom, napisan na „dva ravnopravna originala na bosansko-hercegovačkom i slovenačkom jeziku.“ (Sl.L.SRBH 20/92).

Pretjerano je tvrditi da se HRHB osnovala radi uklanjanja bilo kog naroda, a treba priznati da je na obje strane bilo velikih grešaka, Hrvati i Bošnjaci do ovog sukoba nisu nikad bili u neprijateljstvu i ratu (malo je poznato da je pravi naziv tzv. Handžar divizije bio Freies Kroatien – Slobodna Hrvatska).

Legitimne vojne operacije

Predsjednik predsjedništva BiH Izetbegović je u pravu kada navodi 17.12.’94. kako je Vašingtonski sporazum odigrao povijesnu ulogu i „da je samo zaustavio onaj nesretni rat između Bošnjaka i Hrvata, vrijedio je svakog truda“. Što su legitimne vojne operacije i ciljevi riješeno je međunarodnim ratnim pravom. Rušenje Starog mosta je silno medijski i politički korišteno, kao da je Srebrenica, a svatko tko je mislio drukčije izlagao se krajnje opasnoj reakciji i medijskom linču. Sada se vidi kako je Sud u Haagu zauzeo stav da je Stari most predstavljao legitimni vojni cilj, jer ga je druga strana koristila u vojne svrhe. Treba vremena da neke teme zbog kojih se razilazimo ili svađamo i vrijeđamo postanu predmet tolerantne analize i objektivne ocjene.

Očekujemo kako će tako biti i sa nametnutim pitanjem „udruženog zločinačkog poduhvata“. Sjetimo se koliko je vremena trebalo za slučaj Katinske šume. Pa mostarski biskup Čule je bio osuđen na Sudu u Mostaru (i) zbog „najprljavijih kleveta“ da ono „što su počinile njemačke zvijeri“ pripisuje Sovjetima i Crvenoj armiji. Kći američkog ambasadora u Moskvi, A.Harimana pisala je iz Moskve da se radi o tipično njemačkom načinu ubijanja! Tek je predsjednik Gorbačov potvrdio da su taj zločin zaista počinili Sovjeti, a ne Nijemci.

Kao što je Tito, uz pomoć ideološkog i informativnog monopola, Drugi Svjetski rat u Jugoslaviji prikazao kao pobjedu bratstva i jedinstva nad Nijemcima u 7 ofanziva, kao da građanskog rata nikako nije bilo (smetnja su bili Jasenovac, Banjica, Drina…) tako se sada pomoću konstrukcije zločinačkog pothvata treba drukčije prikazati tok i prirodu rata u BiH. Ali to će samo doprinijeti daljnjem slabljenju i mogućem raspadu BiH, jer se ne može očekivati da dva naroda sami sebe smatraju agresorom, odnosno zločinačkim poduzetnicima, koji su silno željeli unitarnu BiH sa bosanskohercegovačkim jezikom, a onda ih Tuđman i Milošević nagovorili da se tuku!

Da je sve suviše pojednostavljeno i pravno-tehnički neosnovano sukob u BiH podvoditi pod konstrukcije zločinačkih pothvata, dokazuje i slučaj zapadne Bosne (Fikret Abdić – Babo), gdje su u sukobu bili pripadnici istog naroda s različitim pogledima na državnu strukturu i budućnost Bosne i Hercegovine. Za svakog onoga koji je u ratu pretrpio gubitak nekoga iz porodice, prijatelja, imovine, postao invalid, izgubio svoj posao ili obrt, rat se svakako pokazuje kao agresija i izaziva ogorčenost prema počinitelju, što je posve razumljivo i opravdano.

Međutim, Međunarodna zajednica i međunarodno pravo imaju svoje stavove sa kojima se uvijek ne slažemo iz osobnih razloga. Da bi neki sukob bio proglašen agresijom, mora postojati odluka Vijeća sigurnosti ili Generalne skupštine. Tako je npr. 50-tih godina prošlog stoljeća, Generalna skupština (Sovjeti nisu glasali) proglasila Sjevernu Koreju agresorom na Južnu Koreju. Tad se snage Ujedinjenih nacija stavljaju na napadnutu stranu i bore protiv agresora. Kada UN smatraju da se radi o građanskom ratu, to se vidi iz njihovog ponašanja na terenu, snage UN stavljaju se između zaraćenih strana, daju humanitarnu pomoć, osnivaju zaštićene zone i sl.

Definicija države

U Španjolskoj je 1936-39.g. bilo uvijek 30-40 000 talijanskih i njemačkih vojnika, plus internacionalne brigade, ali je dominantno da su se Španjolci tukli međusobno i to je ključno za ocjenu da je to bio građanski rat, a ne to što je i jednu, drugu ili treću stranu pomagala ova ili ona država iz Europe ili van nje. Čak i u Turskoj, u aerodromskim i drugim publikacijama mogli smo pročitati da je u BiH vođen građanski rat, a to stoji u svim modernim enciklopedijama i almanasima. Druga je stvar kako se politički i medijski u BiH koristi to pitanje i pokušava prikazati da Sud, koji je po Statutu nadležan suditi samo pojedincima, ujedno osuđuje čitave države i narode. Sud u Haagu je imao svoju definiciju države, a to je: „članica ili nečlanica Ujedinjenih naroda ili samoproglašena tvorba koja de facto izvršava funkcije vlasti, neovisno o tome je li priznata kao država.“ (Pravilo br.2). Smatramo kako će Sud ići u daljnju depolitizaciju i razlikovanje između pojedinih vrsta odgovornosti, dakle razdvajanja političke odgovornosti od krivične. Složili se mi ili ne sa trenutnim presudama, odgovornost je uvijek na pojedincu, pa nametanje kolektivne odgovornosti ne može biti ni u interesu same BiH. Ponavljam da je druga je stvar kako se politički i medijski koristi to pitanje, kao u primjeru Starog mosta. Nećemo nepozvani davati ocjene i savjete, a što se tiče predmeta koji su još na Sudu treba se držati načela i činjenica koje počinju od Mišljenja br.1 Badinterove Komisije, službenih listova bivše RBH, gdje se vidi totalni raspad i nemoć sistema, pa do sporazuma u Daytonu (gdje je srpski narod u BiH zastupao Milošević, a ne Vlada u Sarajevu) i priznanja RS i gdje je utvrđeno da oružane snage jednog entiteta ne smiju prelaziti na teritorij drugog, da nema ni RBiH ni HRHB, pa dakle ni Međunarodna zajednica nije prihvatila verziju RBH kao Jugoslavije u malom. Koje će političke implikacije između, najprije dva suverena i konstutivna naroda hrvatskog i bošnjačkog, ali i dvije države Hrvatske i BiH, izazvati drugostupanjska presuda ako bude potvrđena kao „udruženi zločinački poduhvat“ a koje ako bude oslobađajuća? Dozvolite mi drskost, usudio bih se reći: kao što smo već naveli, ne vjerujemo da će predmetna Presuda biti potvrđena. I dosada je jedna strana imala velikih očekivanja od Haškog Suda nadajući se da će moći i politički iskoristiti Haške Presude analogno Titovoj upotrebi prava za eliminaciju političkih neistomišljenika.

Kao što vidimo, Hrvatska je već par godina u NATO savezu, punopravna je članica EU, a po koncepciji „udruženog zločinačkog poduhvata“, to ne bi mogla. Zato ne očekujemo nikakve značajnije promjene, osim što se radi o temi koja je medijski zahvalna za korištenje u određenom političkom smjeru za vlastite dnevno političke potrebe. Osim toga, pojavit će se pitanje kakvu je to političku nagodbu imala treća strana, kada sadašnja, Daytonska BiH, ne odgovara njenom planiranom projektu s početka rata, a ni njenom dogovoru kako Republika Srpska nakon dvije godine može mirno napustit BiH! Smatramo kako nije zadatak Suda da ocjenjuje kakav je i kakav bi trebao biti politički ustroj BiH, hoće li ta država biti unitarna ili federalna i sl., nego da kvalitetnim i depolitiziranim odlukama doprinosi pomirenju Bošnjaka, Hrvata i Srba, i normalizaciji odnosa u BiH.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI