PODMETANJA NA ŽUPANIJSKOM SUDU U SPLITU: Može li sudac Bruno Klein preuzeti sud u Splitu?

Ivo Cagalj/24sata

Kako je moguće da sudac Klein želi postati predsjednik Županijskog suda u Splitu, kada kao predsjednik Sudačkog vijeća u svom prethodnom mandatu u 2012. i 2013. godini, nije bio u stanju dovršiti postupak davanja mišljenja za kandidate koji su se javili za suce Županijskog suda u Splitu i to skoro godinu i pol dana?

U namjeri da se u sjenu i izvan fokusa javnosti stave svi stvarni i ozbiljni gospodarski, unutarnji, vanjskopolitički i drugi suštinski problemi zbog kojih se suverenitet i stabilnost ove države ljulja i na onako staklenim nogama, politički faktori i oni koji se takvima prikazuju, ovih su dana zatrpali gotovo sve raspoložive medijske prostore u uzavreloj raspravi oko najavljene ratifikacije Istanbulske konvencije. Pri tome su zapanjujuću količinu strasti pokazali brojni zagovornici spomenute ratifikacije koji naciju pokušavaju uvjeriti kako se njezinim prihvaćanjem odričemo barbarskog i nasilnog mentaliteta i maltretiranja ženskog spola, a ujedno svrstavamo uz bok uljuđenim europskim zemljama, koje su postigle takvu razinu životnog i gospodarskog standarda da su, između ostalog, svojoj djeci, eto, omogućili i da slobodno biraju spol.

S druge strane, sve one koji drže da se zaštita žena može osigurati i bez primjene sporne Konvencije, prikazuju kao zadrte i zatucane štetočine, zbog kojih ova zemlja kod zaštite ljudskih prava ima problematičnu reputaciju. Iako se na tribinama i političkim scenama pojavljuju uglavnom poznati likovi s očekivanim stavovima, u oko nam je upala do jučer nepoznata saborska zastupnica, Marija Puh, koja rezolutno i odrješito, u maniri zaboravljene Milke Planinc, na novinarski upit odgovara kako se Konvencija – mora i hoće ratificirati. Pritom joj, naravno, ne pada na pamet utješiti naciju kako nema nikakvog razloga za bojazan, te primjerice iznijeti bilo kakve statističke podatke ili iskustva drugih zemalja, jer o tome – sigurno nema pojma. U biti, riječ je o saborskoj zastupnici stranke koja svoju podršku u biračkom tijelu mjeri gotovo u promilima, a sebi pripisuje i daje važnosti kao da iza nje stoji biračka vojska koja je 1990. podržala referendum o hrvatskoj samostalnosti. Njezina odvažnost u političkom smislu, zapravo, govori o besramnom bezobrazluku koji se kao politički stil svih ovih godina iskristalizirao kod takvih i sličnih likova, koji nas maltretiraju po svojoj mjeri skrojenim pojmom demokratskih sloboda.

Nadobudni političari

Parodija je u tome što bi se u zamišljenim demokratskim uvjetima politička snaga trebala mjeriti prema stvarno dobivenoj podršci u izbornoj utrci, u kojem slučaju bi takva politička opcija u ovoj državi bili zadnja rupa na svirali. U Hrvatskoj kakvu danas imamo, politički marginalci njezinog kalibra prigodno se pojavljuju kao zaštitnici različitih, navodno, ugroženih manjina i ucjenjivačkim smicalicama, vješto, vladajućoj garnituri uspijevaju nametnuti sve ono što je dijametralno suprotno svjetonazorskim principima njezinog biračkog tijela i tako joj polako, ali sigurno izmiču tlo pod nogama. Pritom, budite sigurni, nadobudni političari ovakvog tipa, kao i drugi grlati zaštitnici ugroženih manjina, pokazat će potpuni nedostatak interesa za bilo koju prosječnu Hrvaticu koja za sramotno mali minimalac u trgovačkim centrima crnči radnim i neradnim danima, nedjeljom, svecima i petcima. Ne bojte se, neće oni ovdje prepoznati nikakav oblik ekonomskog ili drugog nasilja, ali će nas zato podsjetiti kako nam slobodoumni svijet zamjera šikaniranje jednog mladića zbog njegove spolne orijentacije u Big Brotheru.

Mariju Puh i brojne feminističke babe ne zanima takvo mrcvarenje ženskog roda, niti će zato ikada imati sluha upravo iz razloga što za više nego pristojne honorare ponavljaju naučene mantre, a onda munjevito završe u kakvoj ambasadi, ne mareći za podršku biračkog tijela, koju ionako od početka nisu imale. Pitanje je, u kojoj su mjeri u zaštitu takvih i sličnih mučenica spremni stati i dobro plaćeni sindikalni jurišnici, koji tu i tamo iskače s pompoznim izjavama o zaštiti radnog naroda, dok u pozadini stoji ista diskrepancija u mjesečnim primanjima radnika i onih koji se prikazuju kao zaštitnici njihovih prava i interesa?
Dobro uhljebljeni suci



Čini nam se da od takvih anomalije nije pošteđen ni pravosudni sustav, vlast od koje u velikoj mjeri ovisi funkcioniranje toliko željene pravne države. Suci su, dakle, svojedobno, po uzoru na sindikalni model osnovali svoje udruženje koje je zamišljeno kao organizacija koju osnivaju i čine suci, sve s ciljem da se poboljšaju položaj i status sudaca, te općenito čuva ugled i čast sudačkog poziva.

Kao i kod političkih stranka i sindikalnih udruženja i ovdje se glava brzo odvojila od repa, pa se tako, barem koliko je zaključiti po medijskom prostoru, kao predstavnici sudačke udruge godinama pojavljuju ista, sada već svima poznata imena. Slično kao spomenuta stranka, koja ni po čemu nije ni hrvatska ni narodna, a uspijeva svoje pionire ugurati u nadzorne odbore svih važnijih javnih poduzeća, ključnih ministarstava ili strateški bitnih konzulata. Tako u raspodjeli bitnijih i upravljačkih pozicija, sudačka udruga otvoreno tetoši i podupire odane i lojalne članove udruge, pa ne postoji ni teoretska šansa da prođete bilo kakav izbor, a da za to prethodno niste dobili blagoslov cehovskog sudačkog udruženja, koji je po svojoj naravi u startu zamišljen kao – udruga koja će zastupati sve, a ne odabrane pravosudne dužnosnike.

Tako je Đuro Sessa, nekadašnje zaštitno lice sudačke udruge, danas predsjednik najvišeg suda u državi. Njegov nasljednik na mjestu predsjednika Udruge, Damir Kontrec, za sada je zadovoljen mjestom predsjednika Građanskog odjela istog suda, dok se zamjenik predsjednika Udruge sudaca, Marin Mrčela, istodobno ustoličio na mjestu zamjenika predsjednika Vrhovnog suda, odnosno dojučerašnjeg predsjednika Udruge. Kao što primjećujete, lideri udruge spominju se samo kao predsjednici ili barem njihovi zamjenici, te se, kao u onoj dječjoj igri s izgubljenom stolicom, s vremena na vrijeme izmjenjuju i uskaču u raznorazne predsjedničke naslonjače…

Po provjerenom partijskom modelu, vrhuška udruge zdušno se brine za svoj omladinski naraštaj, pa su se nedavno Kontrec i Mrčela spustili u Splitsko-dalmatinsku županiju kako bi kao Veliki brat, „snagom svog autoriteta“, smirili sve prisutnije nezadovoljstvo ostalih članova udruge. Udruga je prepoznala kako se na tom području pokazala potreba za njezinom intervencijom, te u izaslanstvo poslala svoje najutjecajnije jurišnike koji su svoje sudačko znanje pokazivali jedino u suđenju hrvatskim generalima, proglašavajući ih ratnim zločincima, a sada, umjesto da se u okršaj uhvate s lopužama i ratnim profiterima koji su devastirali zemlju za koju su se ti isti generali borili, drže predavanja, pišu knjige i članke i obilaze ogranke udruge kako bi, valjda, mlađim kolegama nesebično prenijeli svoje znanje i poučili ih kako presuditi svima kojima su oni, iako su najmoćniji ljudi sudskog aparata, to propustili.

Nadamo se da će ovdje učenici biti bolji od učitelja, jer se proteklih 20 godina u ovoj državi stvorila prevelika lista čekanja s popisom kriminalaca i udbaša kojima veliki pravosudni umovi nisu uspjeli stavili niti soli na rep, jer su za to vrijeme, primjerice, jurišali na mjesto državnog tajnika…

Glasuju sami za sebe!?

U pozadini njihovog posjeta, zapravo je nedavni izbor za predsjednika županijskog ogranaka udruge s područja druge najvažnije županije u državi. Na to je mjesto ponovno izabrana miljenica čelnika udruge, Ksenija Ledić. Njezin izbor najsličniji je modelu kojim se svojedobno poslužio Goran Beus Richembergh, koji je, prethodno proglasivši se Nijemcem, kao predstavnik njemačke manjine ušao u Hrvatski sabor – samo s jednim glasom i to svojim! Tako je, kao predstavnica i predsjednica županijskog ogranka izabrana sutkinja koja, osim svog, nije dobila ni jedan glas sa suda s kojeg dolazi. U kojoj mjeri spomenuta sutkinja uživa podršku i povjerenje kolega koje će sada predstavljati, govori i njezino bezuspješno natjecanje kod izbora za članove Državnog sudbenog vijeća, u kojem su se kandidati birali neposredno.

Kao i u slučaju mlađahne Puh ili kvazinaturaliziranog Nijemca, koji se političkom scenom šepure bez stvarnog političkog legitimiteta, sigurno je da pitanje njihove vjerodostojnosti, kao i samoizabrane sutkinje, neće polemizirati ni jedan politički analitičar, novinar, svakojake udruge i sve one babe koje koriste svaku priliku prošetati po Europi, „dobronamjerno“ je upozoravajući kako se u obitelj europske zajednice, kao kukavičke jaje, ugurala jedna nedemokratska i opasna država. Pritom, naravno, prešućuju kako je osnovni problem hrvatskog demokratskog sustava, postojanje modela u kojem u predstavničko tijelo cijelog naroda uđe osoba koja je izabrala i predstavlja samu sebe… Tako i sada, kao „legitimna“ predstavnica sudačkog zbora, predsjednica ogranka predlaže i dirigira model po kojem bi se na tom području uskoro trebala ustrojiti mreža sudova. Ne treba ni sumnjati kako će predloženim modelom biti zadovoljna garnitura bliža oltaru, dok će ostatak sudačkog društva, kao i do sada, na važnosti dobiti samo po dospijeću mjesečne članarine.

Samoizabrana predsjednica splitskog ogranka u tom smislu neće izmisliti nikakvu toplu vodu, pa će se po istom modelu, umjesto rabote u sudačkoj dvorani, šepuriti po domaćim i međunarodnim udrugama, te kod prve sljedeće prilike načičkati svoj životopis svakojakim, samo ne sudačkim aktivnostima i uz podršku prekaljenih članova udruge, aplicirati za kakvo novo napredovanje. Slično kao i kod saborskih zastupnika, koji u uvjetima pravih demokratskih izbora ne bi ušli ni u seoski mjesni odbor, a potom nas siluju demagoškim raspravama o demokraciji, plašeći nas nekim nadnaravnim i svemogućim svjetskim organizacijama tipa Grevio (kod aktualne ratifikacije) kojima se ni pod kakvu cijenu ne smijemo zamjeriti. Tako se i samouvjerena sutkinja, koristeći se autoritetom „demokratski“ izabrane predsjednice ogranka, izravno upliće i kao vojni ateše, ne puštajući predsjedničko žezlo, tvrdoglavo i po ukusu voljene joj udruge gura i nameće odabrane članove sudačkog udruženja i kroji sudačku mrežu.

Tu je posebno zablistala kada je uz pomoć suca Bruna Kleina, u sudačkom vijeću, uspjela isposlovati da s tog suda ne ode prolazna ocjena o radu tadašnjeg predsjednika Marjana Miletića. Kao i u svakom političkom koketiranju, u pozadini ovakve koalicije postojao je zajednički interes da se u utrci za mjesto predsjednika suda oslabi sudac za čijeg su mandata svi statistički pokazatelji rada suda pokazali – pozitivan trend! Sudac Klein, koji se nikada nije odrekao predsjedničkih ambicija, imao je konkretan interes da se iz natječajne utrke diskvalificira potencijalni protukandidat, osobito ako je riječ o dotad uspješnom čelniku suda. S druge strane, sutkinja Ledić, kojoj je spomenuti Miletić otvoreno zamjerao pretjeranu angažiranost u udruzi i izvansudačkim aktivnostima na štetu i uštrb sudačkog poziva, zbog čega se i našao „na nišanu“ osvetoljubive udruge, zdušno se  angažirala u rušenju svog predsjednika. Kako to obično biva, ambicioznog suca u predsjedničkoj utrci, zauzvrat će podržati zahvalna Udruga.

O, lijepe li naše sudske prakse!

Kako je moguće da sudac Klein želi postati predsjednik Županijskog suda u Splitu, a kao predsjednik Sudačkog vijeća u svom prethodnom mandatu u 2012. i 2013. godini nije bio u stanju dovršiti postupak davanja mišljenja za kandidate koji su se javili za suce županijskog suda u Splitu i to skoro godinu i pol dana? A upravo u tom periodu sud u Splitu je vapio za sucima.  Postavlja se pitanje, može li sudac Klein voditi sud sada kada sud opet ima gomilu neriješenih predmeta? Da li bi se ti predmeti rješavali godinama ako je on, kao predsjednik sudačkog vijeća, jedan postupak vodio skoro godinu i pol, a trajanje  postupka pred ostalim sudačkim vijećima traje oko 3 mjeseca. 
Kao predsjednik sudačkog vijeća, Klein nije dao pozitivno mišljenje dotadašnjem predsjedniku županijskog suda, sucu Marijanu Miletiću da bi se, nakon što Miletić nije ponovno izabran – sam Bruno Klein kandidirao!?

O, lijepe li naše sudske prakse, vidi čuda, Bruno Klein daje negativno mišljenje predsjedniku koji ga je godišnjim rasporedom poslova stavio na mjesto predsjednika uskočkog odjela, da bi mu Klein  vratio negativnim mišljenjem i kandidirao se za predsjednika Županijskog suda u Splitu. 
Postavlja se pitanje, zašto Klein nije podnio ostavku na mjesto predsjednika odjela, ako već nije bio zadovoljan radom svog predsjednika, lijepo i moralno, ili se radi o olakšicama koje nosi mjesto predsjednika uskočkog odjela? Isto tako, bivši predsjednik suda, Marjan Miletić, postavlja Nevena Cambija kao predsjednika kaznenog odjela, a koji je ujedno i član DSV-a i ne diže ruku za ponovni izbor Marjana Miletića kao predsjednika Županijskog suda u Splitu. I gle čuda, ni Neven Cambi ne daje ostavku na mjesto predsjednik kaznenog odjela, iako je očito bio nezadovoljan radom Marjana Miletića.
Nedavno su predmeti suca Cambija raspoređeni u rad drugim sucima tog suda, jer je u zadnjih nekoliko godina imao skoro pa najmanje riješenih predmeta u RH. Radi li se ovdje o poslu i rješavanju predmeta ili naprosto nekima nije stalo do rezultata suda u Splitu, već samo do koristi od suda…
Političkim dekretom do sudačkih mjesta

Kako se za politiku u našem narodu veže najstarije zanimanje na svijetu, od hrvatskih je sudaca, koje je opet naš narod nekoć, uz liječnika i svećenika, smatrao najčestitijim zanimanjem na svijetu, bilo za očekivati da preispitaju postojeći model izbora i tako izbjegnu mogućnost u kojem se rezultati izbora, kao u jednoj drugoj dječjoj igri, odvijaju po modelu – „moj spas za mene“. Ruku na srce, inicijativu za takvim promjenama ne treba očekivati od sveprisutnog Đure Sesse, koji je na mjesto predsjednika Vrhovnog suda RH došao po – političkom dekretu. Ovaj sudac, po vokaciji političar, ima dovoljno pronicljivosti (lukavosti) da bi polemizirao oko načina na koji je izabran za prvog čovjeka pravosuđa i više je nego svjestan, da bi mu bilo kakva demokratizacija postupka neposrednim izborom predsjednika Vrhovnog suda ili privatizirane udruge, uvelike pomrsila odavno pripremljenu računicu.

Stoga ne čudi što je, nakon šuškanja o nezadovoljstvu sudaca radom udruge i mogućnosti osnivanja novog neovisnog sudačkog udruženja, dojurio u južne krajeve uvjeravajući ih, kako su samo, eto, stjecajem nesretnih okolnosti, dobili pogrešan dojam o maćehinskom odnosu udruge u kojoj bi svatko, pa i on, trebao biti – primus inter pares. Njegov dolazak neodoljivo podsjeća na predizborne kampanje, kada sve manje uvjerljivi političari obilaze svaki zaseok u nesmiljenoj borbi za svakog glasača. Razlika je u tome što čelni ljudi udruge, zapravo, ne ovise o svom članstvu kao biračkom tijelu, jer u jednom netransparentnom modelu izbora, glasaju jedni za druge, pa u tome i ne treba tražiti razloge njihovog posljednjeg posjeta, već u činjenici što se udruga financira članarinama brojnog članstva, od kojih su sigurno financirali i posljednji posjet.

Da je riječ o pukoj demagogiji u kojoj se duboko vodi računa o očuvanju postojećeg hijerarhijskog modela, koji ne proizlazi iz zakonom ustanovljenog modela sudbene vlasti, već iz potrebe da se koncentracija moći zadrži i očuva u jednom zatvorenom i biranom društvu, govori i najavljeni model reforme pravosuđa. Da podsjetimo, Udruga sudaca, po naravi stvari, trebala bi se brinuti za položaj i interese svih sudaca, a iznad svega za ugled sudačkog poziva. Sudeći prema javno objavljenim podacima o imovinskim karticama perjanica hrvatskog pravosuđa, čelnici su se Udruge, za sada, uspjeli pobrinuti samo za svoje materijalne prilike. Valjda su se držali onog, da je i Bog sebi prvo stvorio bradu… U najavljenim reformama nema ni jedne naznake kojima bi se polemizirale izdašno plaćene izvansudske aktivnosti razvikanih sudačkih imena, koje su jednom manjem i utjecajnim broju sudaca, omogućili primanja u rangu europskih parlamentaraca. Zato se kao spasonosno rješenje, kojim će se ubrzati i objektivizirati postupak izbora sudaca, najavljuju promjene u sastavu Državnog sudbenog vijeća, u kojem bi, umjesto dosadašnjeg suca općinskog suda, trebao zasjesti sudac višeg ranga.

Već smo spominjali kako je nositelj inovativnih rješenja, državni tajnik Kristijan Turkalj, čovjek koji se ne može pohvaliti sudačkim stažom, ali je zato spreman primiti prijedloge i sugestije koji dolaze iz redova udruge na čijem čelu sjedi sudac Kontrec koji je, opet, nekad bio državni tajnik. Turkalj se, valjda, nada da će zbog bolje suradnje s magičnom udrugom i zahvaljujući zakonodavnim promjenama, njegova supruga i brat, konačno, sjesti na željena sudačka mjesta, što im do sada nije uspijevalo. Bojimo se da će svi oni koji traže uzročnu vezu između učinkovitijeg i transparentnijeg rada tog DSV-a i predloženih izmjena, umjesto  analitičkog i argumentiranog pristupa naići na obične floskule na kakve smo inače navikli od nositelja izvršne vlasti.

I naše pravosuđe zahvatila ista (s)udba…

Iako je po svojoj ustavnoj definiciji sudbena vlast samostalna i neovisna, te od vitalne važnosti za stabilnost ove zemlje, začuđujuća je mjera utjecaja kojom izvršna vlast sudjeluje u donošenju zakona kojima se izravno kroji i utječe na sudbinu sudstva. Ovakvo jačanje Ministarstva pravosuđa donekle se može objasniti činjenicom što u toj instituciji, osim ministara, koji često i ne dočekaju kraj mandata, godinama sjede isti službenici. Kao i u svakom, tako i ovom Ministarstvu postoje ljudi za sva vremena, a jedna od njih je svakako i sveprisutna – Marinka Jelić. Nema sumnje, riječ je o izvanserijskoj i nadasve sposobnoj ženi, koja čas sudjeluje u radu pravosudne akademije, čas bira službenike i namještenike, provodi inspekcijski nadzora sudova.

Čitatelji ovog članka lako će uočiti kako se hodogrami u sudačkim karijerama pojedinih sudaca ne razlikuju bitnije od brojnih društveno i politički angažiranih pojedinaca koji na vlast dolaze i ulaze na mala vrata, a potom, svakog tko se prisjeća njihovih skromnih izbornih rezultata, prikazuje nepoželjnim i za sustav štetnim faktorima. Politički analitičari običavaju koristiti podjelu na lijeve i desne, iako je aktualna polemika oko ratifikacije Konvencije i u najbrojnijoj stranci u državi pokazala da je, možda, sazrelo vrijeme da se stvari raskrinkaju do kraja.

Poučeni povijesnim iskustvom ovog naroda, možemo skoro proročanski najaviti da će deblji kraj u takvoj inventuri izvući svi oni koji istinski vjeruju i podržavaju sve ono po čemu se vladajuća stranka, barem, službeno legitimira kao demokršćanska, dok će nas pobjednički ostatak uvjeravati kako je vuk sit, a ovca cijela. Stvari su se približile kritičnoj točci, a kako smo propustili povijesnu priliku i kroz lustraciju u svim strukturama javne vlasti raskrinkati raznorazne parazitske nametnike, dopustili smo da državu plaćenu krvlju, metastaziraju i u njoj glavnu riječ iste, sada samo bolje prerušene stranke, udruge i raznorazna civilna društva koji nam, kao nekad „u ime naroda“, sada u ime ljudskih prava i roda – uspješno prodaju rog za svijeću. Sve to pred očima našeg pravosuđa kojeg je, kao i ostatak društva, zahvatila ista (s)udba…

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI