„OLUJA“ POD VELIKOSRPSKIM STAKLENIM ZVONOM

Photo: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Pod ucjenama koalicijskih partnera Pupovca i onih „jugokomunističkih ostataka“ koji su dio gore opisane antihrvatske bulumente u Hrvatskoj, Andrej Plenković protokolarno je proslavu najvažnijeg blagdana u hrvatskoj povijesti okrenuo naopačke. Pod staklenim zvonom, u potpuno sterilnim uvijetima, daleko od očiju mogućih kritičara i nezadovoljnika, uz kontrolirani vladin press tim, daleko od bilo kakvog zvižduka kojega se predvidjele njegove predane tajne službe, na Kninskoj tvrđavi okružen akreditiranim „prijateljima“ mi ćemo biti svjedoci proslave najvažije povijesne pobjede.

Velikosrpska, memorandumska politika Beogradskog pašaluka kontra Hrvatske je poznata i nitko je ne skriva. Sudac Antoneti u procesu protiv „teško bolesnog“ Šešelja, u obrazloženju presude čak je tvrdio da je plan stvaranja Velike Srbije legitiman politički cilj, pa je „teškog, umirućeg bolesnika“ u posljednjem stadiju metastaza raka jetre pustio na slobodu kako bi ovaj barem na samrti mogao politički materijalizirati taj legitiman cilj.
Mogao bih se čak i složiti da je proširiti vlastitu državu na štetu druge države legitiman politički cilj, ali ako se to radi metodama ratnih zločina i genocida nad drugim narodom, na njegovom državnom teritoriju, svaka legitimnost prestaje i gubi svoj smisao. Sudac Antoneti, tu je činjenicu „slučajno“ izgubio iz vida!?
Memorandumska politika SANU mogla je ostati i samo pusta želja ili mrtvo slovo na papiru da nije krvavo oživotvorena u agresiji na Hrvatsku. Jedno su puste velikosrpske deklarativne želje, a sasvim druga je priča kada se te želje metodom ratnog zločina i genocida u realnom životu dogode.

O metodama dekonsolidacije bilo kakve hrvatske države rekli su ponešto još neki ugledni srpski velikani. Ali znakovita je izjava akademika SANU, a oko te izjave konsenzualno su se svi usuglasili. „Glavni cilj je sačuvati Jugoslaviju, jer samo u njoj srpski narod ima svoju cjelinu. Velika Srbija je mnogo manji teritorij i to treba biti rezervna opcija“!
Ne rade li velikosrpski stratezi upravo danas na oživotvorenju ovog velebnog zaključka srpskih akademika? Ne priznaju li zapravo srpski akademici da su u bivšoj Jugoslaviji imali dominantan položaj nad svim narodima i narodnostima i da im je Jugoslavija zapravo bila paravan za postojanje Velike Srbije?
Još znakovitija je izjava jednog od vodećih velikosrpskih ideologa Vase Čubrilovića koju je izrekao davne 1939. godine, dakle prije Drugog svjetskog rata, prije bilo kakve uspostave NDH, prije bilo kakvih ustaških zločina. Vasa Čubrilović kaže:
„Hrvati nemaju geopolitičkih uvjeta za samostalnu državu“, rekao je tvrdeći kako je „moćna srpska manjina koja se nalazi u srcu hrvatskih zemalja uvijek u stanju omesti konsolidaciju jedne takve države i onda kada bi se sticajem međunarodnih događaja i stvorila“!

Kako poraziti Hrvatsku nakon izgubljenog rata najdetaljnije je opisano u 2. srpskom memorandumu mržnje i sada imamo jasnu sliku o neupitnim srpskim težnjama ponovo biti dominantna sila na prostorima bivše Jugoslavije. Strategije su nam poznate, one su lako čitljive, a iz njih proizlaze taktike i metodologije za ostvarivanje tih ciljeva. Dok je vojna agresija na Hrvatsku dolazila „iz vana“ grubom vojnom snagom, za provođenje ove nove perfidne srpske taktike potrebno aktivirati neprijatelje Hrvatske iznutra, a oni su nam dobro poznati. To je u prvom redu „moćna srpska manjina u Hrvatskoj“ na čelu sa Pupovcem, koja uvijek mora biti u stanju dekonsolidirati postojanje bilo kakve Hrvatske, a u drugom redu, možda još važnijem su ostaci jugokomunističkog boljševičkog sustava. Ti hrvatski veleizdajnici kapilarno su premrežili sve hrvatske institucije od medija do akademskih razina i u sprezi sa Pupovčevom srpskom, izmanipuliranom i „ugroženom“ manjinom, čine jednu respektabilnu antihrvatsku snagu. Kada toj antihrvatskoj snazi pribrojimo i one međunarodne faktore koji su uvijek bili neskloni Hrvatskoj unatoč formalnom priznanju Hrvatske dobivamo zabrinjavajući koktel nepredvidivih ugroza.

Dakle cilj je destabilizirati Hrvatsku i stvoriti novi jugoslavenski okvir. Kristalno je jasno da je Hrvatska uzdrmana i destabilizirana i da u posljednjih 17 godina nije učinjen ni jedan koračić ka konačnom završetku tranzicije. Hrvatska je namjerno i grubo zaustavljena na putu pune međunarodne afirmacije, integracije u tržišne ekonomske tijekove i danas imamo imploziju krize u Agrokoru koja će se preliti na cijelo gospodarstvo.
Kakve to sveze ima s „Olujom“ i staklenim zvonom iz naslova ove kolumne?
Aleksandar Vučić i velikosrpska četnička klika imaju dvije velike želje. Prva je da s lica zemlje nestane memorijalno groblje u Vukovaru gdje su pokopane žrtve njihovih zločina. Vukovarsko groblje zlokobno stoji kao dokaz o naravi velikosrpskih zločinačkih strategija. Druga im je želja zabraniti proslavu hrvatskog Dana neovisnosti i proglasiti taj dan danom sjećanja na genocidnu Hrvatsku. Žele uništiti dokaze o svom zločinstvu što su uspješno činili kroz cijelu povijest i žele cjelokupni hrvatski narod još jednom proglasiti genocidnim, a ta teza jednostavno svakodnevno preplavljuje srpski mainstrem prostor i neviđenom silinom mržnje prema svemu hrvatskom manipulativno puni mozak srpskim građanima i srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj. A kada već ne mogu zabraniti proslavu „Oluje“ onda tu proslavu žele svesti na jednu sterilnu protokolarnu razinu, žele to svesti na jednu petominutnu televizijsku vijest i žele poništiti sjećanje na svenacionalno zajedništvo Hrvata koji su oslobodili Knin i Hrvatsku.
Na žalost, pod ucjenama koalicijskih partnera Pupovca i onih „jugokomunističkih ostataka“ koji su dio gore opisane antihrvatske bulumente u Hrvatskoj, Andrej Plenković protokolarno je proslavu najvažnijeg blagdana u hrvatskoj povijesti okrenuo naopačke. Pod staklenim zvonom, u potpuno sterilnim uvijetima, daleko od očiju mogućih kritičara i nezadovoljnika, uz kontrolirani vladin press tim, daleko od bilo kakvog zvižduka kojega se predvidjele njegove predane tajne službe, na Kninskoj tvrđavi okružen akreditiranim „prijateljima“ mi ćemo biti svjedoci proslave najvažije povijesne pobjede. Ali po mom skromnom mišljenju „Oluja“ nije samo proslava pobjede, već bi spomen na taj dan trebao prerasti u ogledni primjer hrvatskog svenacionalnog zajedništva i domoljublja čemu smo sa ushićenjem svjedočili kada smo dočekali naše drage branitelje u Zagrebu nakon „Oluje“, nakon te veličanstvene demonstracije hrvatskog pobjedničkog duha. Hrvatsko svenacionalno zajedništvo kojemu trebamo težiti i biti predani toj ideji najveći je neprijatelj svih antihrvatskih strategija.
Plenković pada pod ucjenama koalicijskih partnera, a vjerojatno pada i pod ucjenama skrivenim u Beogradskim arhivima UDBE i KOS-a. Ne bi me začudilo da je u tim Beogradskim arhivima debelo podcrtano prezime Plenković, ali ne nužno Andrej. Mario Plenković je po relevantnim svedočanstvima uglednih intelektualac poslije sloma „Hrvatskog proljeća“ imao moć spasiti od robije i izgnanstva iz akademske zajednice neke svoje prijatelje. Pa ako je imao moć spašavati pojedince od „odstrijela“ onda je bez ikakve sumnje imao i moć praviti spisak za „odstrijel“. Grijesi očeva ne bi trebali padati na njihove sinove, ali ono što ti je usađeno u obitelji od najranijeg djetinjstva nosiš cijeli život i to te određuje kao čovjeka i političara.

Facebook Comments



Loading...
DIJELI