Očekivalo se, konačno, kako će izborni pobjednik (stranačkih i nacionalnih izbora) sa svojom širinom i obrazovanošću razumjeti suvremenu hrvatsku razdvojenost i podvojenost, te pokušati ublažiti rasjed koji vlada između HDZ-a i SDP-a, a onda i u cijelom hrvatskom društvu. Sva su očekivanja, nakon Karamarka i rušenja vlastite Vlade, bila realna, međutim nisu se dogodila
Dolazak obrazovane osobe s diplomatskom širinom, znanjem jezika, političkim iskustvom i sličnim atributima, na vlast u HDZ-u, dočekano je otprilike kao i dolazak Sanadera, s nadom kako će se ta širina pokazati i u stranačkim okvirima. Prvenstveno kroz izbor suradnika, sastavljanje listi za Sabor, slobodan izbor stranačkih dužnosnika (predsjednika zajednica, članova predsjedništva itd.), izbor ministara, uvažavanje stranačkih odbora i uvažavanje dijelom već postavljene stranačke infrastrukture.
Vrlo se brzo pokazalo kako su negativna iskustva suradnje iz prethodnih razdoblja vladanja Sanadera i Kosor zaboravljena (negativna po stranku i državu), a abolicija gotovo svih ljudi iz tog razdoblja postala je pravilo. Jedino je prebrzi jezik i ushit promjenama koštao Kosor s izjavom koja je uvrijedila i pomalo ponizila „Jacine dečke”. Ostali su se manje-više svi vratili ili vratile, a iz Karamarkova su vremena ostali samo oni koji nisu navikli stajati uspravno i gledati ravno. Veliki je izuzetak samo Brkić.
Kriteriji u takvoj selekciji ne postoje, a razlikovanje „mojih i njegovih ljudi“, uvijek je do sada ostavilo veliki negativni trag na stranku i Hrvatsku, s vrlo malo nade napuštanja stranačke negativne tradicije.
Gradnja aureole nepogrešivosti
Pored toga, očekivalo se, konačno, kako će izborni pobjednik (stranačkih i nacionalnih izbora) sa svojom širinom i obrazovanošću razumjeti suvremenu hrvatsku razdvojenost i podvojenost, te pokušati ublažiti rasjed koji vlada između HDZ-a i SDP-a, a onda i u cijelom hrvatskom društvu. Sva su očekivanja, nakon Karamarka i rušenja vlastite Vlade, u naivnom vjerovanju osrednjim analitičarima oko sebe bila realna, međutim nisu se dogodila. Signifikantan je bio već početak u kojem su glavne uloge oko Plenkovića preuzeli briselski mladoliki i neiskusni pomoćnici, navikli doslovno samo na primanje naredbi i bez elementarne hrabrosti iznošenja rezolutnih stavova ili pak skretanja pozornosti na uočeni krivi put. Umjesto stručnih, stabilnih, šire obrazovanih i osoba bez straha pred političkom veličinom.
Tako se počela graditi aureola nepogrešivosti, nedodirljivosti i autoritarnosti u kojoj su svi izvan selektiranog kruga postali neprihvatljivi, nezavisno od ranijeg stranačkog djelovanja, općeg uvažavanja, stručnosti, osobnosti ili pak samostalnosti. Stari dobri sindrom HDZ-a iz prošlih, već viđenih vremena…
Širenjem koncentričnih krugova oko Plenkovića po sličnom obrascu, u sam je vrh HDZ-a polako, ali sigurno doveo ljude koji gotovo ničim ranije nisu pokazivali kako stvarno svojim radom i postupanjem pripadaju političkoj ideji HDZ-a. Sanaderovska moderna soft varijanta pretvara HDZ u utočište pozicijskih lovaca koji se mogu prikloniti svakoj političkoj ideji koja im omogućava ostanak na vlasti, makar morali u svakom javnom djelovanju pri sviranju himne stavljati ruku na srce. Sve to članstvo vidi, sve vide stranački dužnosnici u različitim stranačkim tijelima, sve vide saborski zastupnici i svi mirno kao u Sanaderovo vrijeme promatraju transformaciju HDZ-a u kompatibilnog partnera HNS-u.
Konačno – sve to vidi i Hrvatska: zarobljena političkim sustavom, stranačkim djelovanjem, izborom osrednjih i osobnim političkim ambicijama koje ne prestaju. Kako inače objasniti dugoročnost saborskih zastupnika koji ničim nisu zadužili stranku, političku ideju i državu koju predstavljaju? Politička sebičnost podignuta iznad općih potreba, a rezultat je nestanak, odlazak i hrvatski iseljenički usud koji ne prestaje.
Izostao Tuđmanov model formiranja vlada
Sklanjanje, pak, isluženih političkih kadrova u Sabor ili pak sigurnih podizača ruku bez pitanja, pretvorilo je Sabor u besmislenu parlaonicu ozbiljnije aktivnu jedino pri donošenju unaprijed dogovorenih zakona. Niti jedna vladajuća garnitura nije željela dati Saboru ustavnu ulogu, nego su se sve interesno usmjeravale u Vladu i na ministarska mjesta. Centar odlučivanja je, u stvari, Vlada, odnosno uži stranački sastav oko predsjednika vodeće stranke na vlasti. Zato je nebitno tko je na čelu Sabora po stranačkom i javnom rejtingu, već je isključivo i jedino bitna apsolutna lojalnost centru odlučivanja i apsolutna kontrola ponašanja stranačkih saborskih zastupnika.
Naročito je sad bitna HDZ-u kada im saborska većina ovisi o fizičkoj spremi zastupnika. Homogenost u takvim okvirima ovisna je opet samo o osobnim interesima i vjerovanju zastupnika kako će svojim dolascima i svojom lojalnošću kupiti kartu i za slijedeći ulaz u Sabor. Hrvatski su problemi pritom – daleka obala…
Izborne liste i saborsko selektiranje ipak su manji problem od postavljanja ministara u Vladu, koji bi svojim sposobnostima i znanjima trebali povući zemlju prema stvarnoj gospodarskoj i svakoj drugoj stabilnosti. Uvijek su očekivanja kako će to biti najbolji stranački ljudi ili najbolji u Hrvatskoj koje stranka pozove, jer je opće poznata funkcionalna korelacija između rada Vlade i dobivanja ili gubljenja izbora. Do sada su svi izbori u Hrvatskoj izgubljeni zbog slabog funkcioniranja vlada, a slabo je djelovanje uvijek funkcionalno povezano sa slabošću ministara, odnosno s izborom u vlade primarno političkih osoba čije su vrline uglavnom bile – odanost.
Naročito to vrijedi za HDZ-ove vlade koje su redom gubile izbore zbog nesposobnosti, neučinkovitosti i bahatosti, jer kako inače objasniti gubitak izbora protiv anacionalne koncepcije vladanja koju su provodile obje dosadašnje SDP-ove vlade u biračkoj populaciji koja s dvije trećine udjela nije anacionalna?
Pobjeda HDZ-a i Plenkovića na zadnjim nacionalnim izborima, koliko god nije bila očekivano uvjerljiva, bila je prilika za formiranje Vlade po uzoru na Tuđmanov model formiranja vlada, umjesto isključivo stranački. Takva su bila očekivanja hrvatskih intelektualaca oko HDZ-a, pogotovo što novo stranačko vodstvo niti jednom prilikom nije propustilo pozvati se na djelovanje prvog predsjednika Tuđmana. Model koji je primijenjen prilikom formiranja ove Vlade, nije bio niti Tuđmanov, ali niti isključivi stranački. On je bio isključivi osobni i ovisio je o blizini Plenkoviću, njegovoj procjeni lojalnosti i dovoljnoj neetabliranosti koja ne bi ugrozila već na startu postavljenu po briselskom modelu i pristupu mladih suradnika nedodirljivost.
Ovisnost ministara o premijeru
Strogo se pazilo kako ne bi osobnost i etabliranost u stranci poremetila uspostavljenu nirvanu, pa su povlačeni ljudi koji nemaju apsolutno nikakvog uporišta u stranci i nepoznanica su u javnosti (Pavić, Žalac, Pejčinović-Burić, Obuljen-Koržinek…) ili pak stranački prosječnici dobrog vladanja (Bošnjaković, Kuščević, Murganić, Butković…). Pola Vlade bez izražene osobnosti (tu treba dodati Kujundžića i Medveda), daleko od HDZ-a i s rejtingom neprolaska stranačkog kućnog praga, naravno, ne može imati snagu plimnog vala potrebnog za oporavak i uzdizanje Hrvatske. Svemu još treba dodati vladin gospodarski tim, Marić, Dalić i Čorić, koji će ostati bez komentara, jer ih ionako dovoljno komentiraju HDZ-ovi zastupnici. Naravno za sada potiho.
Takvom selekcijom, ovisnost ministara o premijeru, uz izostanak građanske hrabrosti i osobnosti, postavlja visoku limitiranost već po formalnim izboru. Time se kanalizira svako odlučivanje u Vladi i nema potrebne suradnje u kojoj su premijeru ministri suradnici i važan izvor formiranja političkih i javnih stavova. Zato se ministarska smjena ili rekonstrukcija Vlade, kao normalna i hrvatskoj potrebna promjena, doživljava kao osobni udar na vlastitu prosudbu i mišljenje. Formiranjem zatvorenog i začaranog kruga centrističkog odlučivanja, operativne funkcije Vlade slabe, a problemi koji inače ne bi trebali biti posebni, postaju s vremenom – državni teret.
Mirno promatranje svega, kao u Sanaderova i Kosoričina vremena, članova stranačkih tijela samo je privid mira i zadovoljstva među izabranima, a planirana supstitucija s podanicima neće moći biti provedena do kraja. To je uvijek iluzija kakvu su svi čelnici imali. Može vrh stranke koliko želi dijeliti na saborima popise ljudi koji trebaju biti izabrani, ali se nikad u cijelosti stranka ne može pokoriti na duže vrijeme. Zato što svako pokoravanje ideje i misli, bez obzira na sastav ljudi, doživi neuspjeh. Prije ili kasnije. I zato što Hrvatska ne stoji dobro.
Prema tome, frizirani izbor Murganić i Kapulice nije donio smirivanje u zajednicama, već samo privremen mir koji nije dugoročno dobar niti za stranku, niti za Vladu. Zapravo je nejasno kako se izgubio osjećaj u HDZ-u za vrijednosnim sustavom koji jedino može pomoći svima i kako se ne može shvatiti širina i različitost zajednice, k tome još i demokratske. Ponovo ih valja podsjetiti na Tuđmanov model upravljanja HDZ-om koji je uključivao suprotnosti za zajedničkim stolom i pokrivanje cijelog HDZ-ovog regionalnog i političkog spektra. Neka ne zaborave, kad se već vole pozivati na njega, kako je u stranku i vlade pokušavao dovesti po mogućnosti najbolje u svojim djelatnostima.
Plenković – neupitni vladar stranke i države
Nebitno je bilo pritom, čine li njegovo okruženje ili ne, jer svaka osobnost po osnovnom dogovoru uključuje lojalnost do vlastitog stava o odlasku. Razlika između ljudi s osobnošću i onih bez nje je u slijedećem: ovi prvi uvijek ostaju lojalni sustavu kojem pripadaju i odlaze svojom voljom kad vodeći pojedinac sustava dohvati krivi put, a ovi drugi, lojalni su samo vodećem pojedincu i nikad ne odlaze dok ih se ne smijeni.
Mirnoća s kojom HDZ-ova javnost promatra politička zbivanja u stranci i državi, najbolji je pokazatelj privida zadovoljstva koje će po logici stvari doseći svoj limit, nakon kojeg slijedi već viđen scenarij odlaska Sanadera, Kosor i Karamarka. Zato je važno sada, dok se sve još ne sruši, biti racionalan, poslušati pokoji savjet izvan zadivljenog vlastitog kruga i postupati u interesu zemlje koju vodiš. Zanositi se samo s najvećim stranačkim rejtingom u anketama, u uvjetima velikog nezadovoljstva, radom Vlade i najvećom nepopularnošću čelnog čovjeka stranke, znači biti izvan realnog domašaj informacija.
Voditi, pak, Vladu s ministrima koji se ne usude ili ne znaju odlučivati u svom resoru, znači produžavanje stagnacije i neprihvaćanje rastućeg nezadovoljstva u stranci i državi, te biti u zatvorenom svijetu osobnog zadovoljstva i okruženja koje ti tepa ili ti se ne usudi ukazati na realnost. Teško će se postojeći trendovi zaustaviti sami po sebi i nije realno očekivati promjenu koju su najavili platformskim načelima novi, iznenada kompatibilni politički partneri, koji nerviraju većinu ljudi i u samoj stranci. Čitav niz signifikantnih pokazatelja potvrđuju nepovoljan smjer zemlje kojeg se jasnim, čvrstim i odlučnim odlukama mora zaustaviti. Poput kancelarskog djelovanja, koje još uz to i vraća osobni poljuljani rejting i opću atmosferu u društvu.
Plenković to može kao još uvijek neupitni vladar stranke i države, što je svakako bolje nego biti osobni zaštitnik svakog nesposobnog i neuspješnog ministra ili ministrice, bez obzira na osobnu procjenu njihovog doprinosa i njihov osobni izbor prema subjektivnim kriterijima. Prethodnica takvim odlukama trebala bi biti očekivana i logična rekonstrukcija Vlade i promjena ministara (i ministrica) koji su već sada prešli crtu tolerancije ukupne stranačke i ostale javnosti.
Agrokor za vratom, Pupovac i Štromar na leđima…
Kako se takav zaokret nikad u HDZ-u nije dogodio, niti se imalo hrabrosti izaći na nove izbore u uvjetima visokog stranačkog rejtinga i neprepoznatljive i mlake opozicije kako bi se Hrvatsku preusmjerilo prema nacionalnim interesima, vrlo će se vjerojatno procesi nastaviti istim trendovima. Pokazuje se time veća važnost očuvanja pozicija trenutačnog stranačkog ustroja od demografskog i svakog drugog spašavanja Hrvatske, a nastavak vođenja stranke i države, s uskim i nestranačkim ili priučenim (privremenim) stranačkim pojedincima koji ne odražavaju HDZ-ov sastav članstva, odvest će stranku prema odgovornosti za sve negativnosti u društvu.
Istodobno će u Hrvatskoj rasti animozitet prema politici i političarima s kojim se koalicija neće moći nositi, a uvijek ista ili slična kadrovska rješenja ostavit će Hrvatsku na dnu europske stranačke demokracije. Kompatibilnost, prema kojoj bi konačno i HDZ-ovi koalicijski partneri HNS i SDSS svoje političko djelovanje trebali usmjeriti sukladno proklamiranim točkama programa (platforme), vjerojatno će ostati kao i uvijek do sada – samo papirnati podsjetnik. Teško je i zamisliti Pupovca kako izgovara – „Srbija je napala Hrvatsku“ ili „Srbijanski je agresor razorio Vukovar…“ i slične istine. Ili, pak, Štromara, kako će se zalagati jednakom mjerom za ukidanje svih simbola i komunističkog totalitarnog režima…
HDZ-ovo članstvo i biračko tijelo sve će više imati osjećaj napuštanja dogovorenog postupanja u platformi i dirigiranja stranačkih i državnih političkih postupaka usmjeravanih iz SDSS-a i od samog Pupovca. Agrokor za vratom, Pupovac i Štromar na leđima, udaljavanje od HDZ-ovih temeljnih načela i niz neodlučnosti u odlučivanju, stvarat će u HDZ-ovom širem članstvu nezadovoljstvo s kojim se također neće biti lako nositi. Istodobno će rasti i pritisci susjeda oko granica, možda ponovno i pritisci imigranata, nezadovoljstvo branitelja, blokiranih, ovršenih, napuštenih i općenito – svih izvan političkog sustava. Osim, naravno, trenutno i trajno zbrinutih u njemu. Slike Hrvatske kakve mnogi nisu željeli, niti zamišljali. Odgovornost je zato na HDZ-u i njegovom trenutnom vodstvu – najveća.
Ipak – veliko povjerenje u HDZ…
Stalne borbe i smjene u vrhu HDZ-a praktički su suspendirale unutarstranačku demokraciju, mnoge razumne ljude udaljile iz stranačkog života i promovirale osrednjost kojom ne možete vladati u ovakvim kriznim vremenima. Zajednice branitelja, žena i utemeljitelja unutar stranke, u smislu političkog djelovanja, gotovo ni ne postoje. Postoje samo njihovi čelni ljudi, ustoličeni po željama stranačkog vrha i postavljeni u predsjedništvo stranke zbog zaštite tog istog stranačkog vrha. Sami po sebi, u normalnoj stranačkoj demokratskoj proceduri, nikad ne bi bili izabrani.
Ne okrene li se HDZ normalnim izborima bez strogo postavljenih restrikcija predlaganja, postupanja, tehničkih uvjeta i sličnih izbornih zamki, artikulacija i provedba stranačke politike, svest će se samo na odluke predsjednika stranke prema vlastitom osjećaju. No, usprkos svemu, procjenjuje se kako u HDZ-u još uvijek ima stranačkog idealizma i te kako potrebnog Hrvatskoj.
Sve moguće turbulencije i sva moguća skretanja unutar HDZ-a nisu udaljila stranačke glasače od političke ideje s kojom je stranka, uz sve ostale, stvorila državu ,niti su glasači spremni vratiti Hrvatsku na anacionalno upravljanje. Pokušali su to do sada dva puta kažnjavanjem lošeg HDZ-a i pokazalo se jako neuspješnim. Zato je opasnost skretanja HDZ-a prema HNS-ovim i SDSS-ovim anacionalnim doktrinama, do sada najveća za njegove glasače, članove i simpatizere, koji su mogli sve dosadašnje devijacije oprostiti, ali odmak od hrvatskih interesa i temelja na kojima je stvarana država u Domovinskom ratu – sasvim sigurno neće.
Veliko povjerenje HDZ-u istodobno ne znači i suglasje s načinom upravljanja zemljom, izborom prosječnih ljudi, izborom uglavnom istih isluženih ljudi, dovlačenjem anacionalnih i prilagodljivih kadrova, s neprincipijelnom koalicijom i s još mnogo toga što prazni i unazađuje Hrvatsku. Nastavi li HDZ političku praksu udaranja na ostale manje stranke koje su se pojavile i polako se dižu, uz političko oživljavanje HNS-a, pa i SDSS-a na račun ostalih srpskih stranaka i udruga u Hrvatskoj, glasačka će populacija sasvim sigurno reagirati. Hrvatski bi politički interes bio djelovanje svih političkih subjekata sukladno hrvatskim potrebama i definiranim strateškim nacionalnim ciljevima putem dokazivanja vlastitih sposobnosti, a ne isključivim djelovanjem i dokazivanjem nesposobnosti drugih. Pretpostavka je tomu odgovornost i prema vlastitim članovima.
Zato je odgovornost HDZ-a u slaganju hrvatske političke i svake druge budućnosti najveća, zato je bila i najveća u cijelom razdoblju tijekom stvaranja države i zato je njegovo političko djelovanje ključno za ukupni razvoj Hrvatske. Demokratizacija HDZ-a i cijelog hrvatskog političkog sustava postavlja se pred ukupnom hrvatskom javnošću kao najveći zadatak, ne želi li se mirno promatrati odlazak, zbrinjavanje samo poslušnih, promjena povijenih istina, gubljenje hrvatskog identiteta posebno kod mladih i gospodarsko nazadovanje.
