Mađari dali otkaz Predragu Sekuliću jer godinama govori kako MOL pljačka RH i da INA može bolje!

0
1004
Photo: Nikola Cutuk/PIXSELL

Da hrvatski premijer Plenković vidi da mu pravi hibridni rat teče iz zgrade Ine, u kojoj se raskomotio mađarski centar za potkopavanje Hrvatske, ne bi razvlačio postupak vraćanja Ine u nacionalno vlasništvo i već mjesecima zajebavao naciju pričom da traži savjetnika koji će mu riješiti kako da otkupi Inu od Mađara. Da je nešto poduzeo, osim što Mađarima kupuje vrijeme, tada neki dan otpušteni sindikalni lider i radnik u sisačkoj rafineriji, Predrag Sekulić, ne bi morao raditi premijerski posao i izlagati se mobbingu mađarske obavještajne službe i dovoditi svoju egzistenciju u pitanje, braneći nacionalne interese!

Eto, prije neki dan, točnije 2. studenoga, napokon smo i to doživjeli! Da je netko čija riječ nešto znači, pa makar on bio i bivši ministar kao što je Slavko Linić, potvrdio ono što je građanima bjelodano već više od desetljeća. A Linić je u intervju TV kući N1 decidirano rekao:

Što je radio MOL? Vukao je svoje derivate. To su neprijatelji koji su nam osvajali tržište i uništavali Inu. To moramo promijeniti…“

Loading...

Velika je šteta što je Linić to rekao tek sada, a ne onda kada je u vladi Zorana Milanovića bio ministar gospodarstva i kad je MOL uništavao Inu i na njegove oči. I još je veći njegov grijeh što ništa nije poduzeo da MOL više ne uništava Inu, pa se ne može samo bivšeg premijera Ivu Sanadera kriviti za propadanje Ine, a sve ostale ekskulpirati. Jer, iako je notorna istina da zbog šurovanja s MOL-om Sanader ima najviše putra na glavi, istina je i da Kukuriku vlada osim verbalnog prepucavanja na relaciji Milanović – Orban, u kojem je na stranu mađarskoga premijera Orbana stao i HDZ, predvođen velikim Orbanovim prijateljem i ortakom Karamarkom te Karamarkovom dužnicom, predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović, nije u stvari ništa konkretno poduzela da se MOL stavi pod kontrolu države, a Ina zaštiti od sustavnog uništavanja. Baš kao što ni anemična vlada Andreja Plenkovića ne radi ništa osim što njen šef,“ On Koji Može Sve“, kad ga novinari iživciraju pitanjima na tu temu i izbace iz takta, podsjećajući ga na legendarno blesavi ispad prošloga Badnjaka, kad je ispalio da će prodati komad HEP-a i ponovno nacionalizirati Inu, daje i dalje glupe izjave i kupuje Mađarima ono što im jedino treba – vrijeme. Jer, dok Plenković niže jedne te iste, šuplje izjave i već mjesecima zajebava naciju pričom da traži savjetnika koji će mu riješiti kako da otkupi Inu od Mađara, Rafinerija Sisak propada baš onako kako je mađarskoj dušici milo, pa Mađari zadovoljno trljaju ruke. Pri čemu računaju da će naš sustav i dalje vući vodu na njihov mlin i ne griješe jer Plenković, očito, svijećom traži tog savjetnika pa se tome traženju ne nazire skori kraj, a Mađari znaju i da će kad ga i nađe onda slijediti još godina, dvije analiziranja stanja u Ini, pa izrada elaborata na temu kako otkupiti njihov udio nakon kojega će se još koju godinicu vijećati i prepucavati u Saboru, a kad se iskristaliziraju naše pozicije i stave na stol pred Mađare, rafinerija Sisak bit će predmet interesa još samo arheologa. A Mađarima će ostati naše tržište za derivate iz njihovih rafinerija u Mađarskoj i Slovačkoj.

Četrnaest godina „suživota“ Ine i MOL-a svjedoče da je, baš kako je Slavko Linić napokon priznao, MOL naš neprijatelj! Budući da iza MOL-a stoji mađarska država, onda je naš neprijatelj zapravo susjedna mađarska država bez obzira na sve sladunjave izjave o dobrosusjedskim odnosima koje smo imali prilike čuti od gospodina Orbana dok je u očekivanju silaska s političke scene mađarskog arhineprijatelja Milanovića i dolaska na vlast arhiprijatelja Karamarka trajala ljubav sa Karamarkom i Grabar Kitarović. Osim što se Mađarska od nas ogradila bodljikavom žicom, ispod površine vodi vrlo agresivnu, honvedsku, vanjsku politiku prema Hrvatskoj kako bi nas pokušala uvesti u odnose kakve smo imali s njom do 1918. Pa je za tu operaciju, kao logističku potporu nastojanjima njenog trojanskog konja MOL-a, angažirala i svoju obavještajnu službu AVB.

Photo: Nikola Cutuk/PIXSELL

AVB je zadužen od Orbana i njegovih pajdaša da operacionalizira sve ono što je mađarska politika odredila kao svoje strateške ciljeve prema nama, i AVB je u vrlo kratkom roku i za vrlo malen novac na terenu organizirao čitavu mrežu svojih suradnika od domaćih ljudi koje vodi notorni mađarski špijunčina Jozo Petrović. Tko je i što Jozo Petrović isplivalo je na površinu i na arbitraži u Ženevi, gdje je za njega svjedokinja iz MOL-a izrijekom navela da je on njihov agent u Hrvatskoj. Isplivalo je to i prilikom njegovog hvatanja s prstima u pekmezu, kad je za potrebe MOL-a pokušao 2011. provaliti u istragu USKOK-a oko Sanaderovih milijuna kako bi saznao imena svjedoka, e da bi onda mogao djelovati na njih.

O krajnje neprijateljskim nastojanjima mađarske države svjedoči i akcija koju je razbila SOA, a koju je javnosti podastro tjednik Nacional. Mađari su, naime, pokušali sakupljati podatke o Vrdoljaku, Vesni Pusić, Umičeviću, Krešiću i Mayeru, s naglaskom da se skupljaju negativni podaci kako bi onda ucjenama mogli djelovati na njih da budu kooperativni oko razvoja spora Vlada RH – MOL te utjecati na arbitraže u Ženevi i Washingtonu. Ili, druženja Ive Sanadera sa „poduzetnikom“ Paulom Lendvaijem, čovjekom za kojega se općenito smatra da je u hladnoratovskom razdoblju bio djelatnik nekoliko obavještajnih službi, a danas radi za mađarske službe. Lendvai je Sanaderu pristupio još u vrijeme dok je ovaj radio u Ministarstvu vanjskih poslova, te se sumnja da je Lendvai upravo preko Sanadera uspio uvaliti Jozu Petrovića u upravni odbor Ine. Petrović je pak, prema tajnim izvješćima koja su procurila, imao na platnom popisu Karamarkovu firmu Soboli koja je 2004. radila za Inu tajne poslovne procjene i izvještaje, njih pet, a Karamarko je izvještaje osobno dostavljao Petroviću na ruke. Za Lendvaija se, također, sumnja da je imao vrlo aktivnu ulogu i prilikom ugovaranja mita od 10 milijuna eura Sanaderu, oko čega se već godinama nateže naše nakaradno „pravosuđe“ koje nam je smjestilo i veličanstveni fijasko na arbitraži u Ženevi pa se i to , općenito, može smatrati filigranskim radom i velikim uspjehom mađarske obavještajne službe AVB koji bi se trebao proučavati i u našoj SOA-i.

Mađarima je u Hrvatskoj uspjelo sve, pa i da nam demontiraju državu, što je Linić neki dan izrijekom i potvrdio:

Ja polazim od toga da je u ovom trenutku bitno da naučimo lekciju, a ta lekcija je da su MOL-ovci imali pravo potpunog upravljanja, da je hrvatska bila razvlaštena!“

Točno. Mađari su imali i(li) imaju i sad svoje jatake i u Ini i u Saboru i u Vladi i u pravosuđu i u policiji, gdje god im treba. Da nije tako, zar bi se ovako dugo razvlačili procesi Sanaderu i Petroviću? Da nije tako zar bi se Petrović, Biloš i ekipa slobodno šetali našim ulicama i dalje radili na štetu Hrvatske? U kojoj su to još državi njeni građani pod tako teškim dokazima za špijuniranje za stranu državu i prodaju nacionalnih interesa na slobodi?! Koja to još država dozvoljava da joj strane agenture premreže sve institucije svojim plaćenicima?! Osim Hrvatske! Koja je razvlaštena na svom teritoriju, zapravo okupirana pa Mađari mogu raditi što hoće. Pa i dijeliti otkaze našim domoljubima koji im stanu na put. Jer za njih Hrvatska kao država ne znači ništa!

Predrag Sekulić, čelnik sindikata Nova solidarnost i koordinator Stožera za obranu Rafinerije nafte Sisak, otprije neki dan ponosni laureat otkaza u sisačkoj rafineriji zbog zasluga za obranu nacionalnih interesa, napravio je upravo to – stao je Mađarima na put! Umjesto nemoćne, lipsale države, na put im je stao Sekulić, pa zbog njega i ostalih momaka iz sindikata, koji je osnovao kad je vidio da lideri postojećih šuruju sa predsjednikom Uprave Ine, Mađarom Zoltanom Aldottom te da će sve završiti zatvaranjem sisačke, a onda i riječke rafinerije, Mađari nisu mogli početi gašenje rafinerije Sisak. Iako je početak gašenja sisačke rafinerije bio najavljen za 15. siječnja ove godine, svojim angažmanom Sekulić i njegovi dečki uspjeli su zaustaviti Mađare, pa im je postalo jasno da svoj „akcijski plan“ neće uspjeti pokrenuti sve dok je Sekulić u Rafineriji. Pa su ga odlučili odstrijeliti! I to čine uz pomoć naše države koja mu se svako malo klela na pomoć. Naime, dva predsjednika Vlade, dva predsjednika Sabora i dva predsjednika Republike su njemu i radnicima sisačke rafinerije dolazili u posjete i zaklinjali se da će preuzeti stvar u svoje ruke i da će se država pobrinuti da do gašenja Siska ne dođe. Nisu ni prstom pomaknuli da održe svoja obećanja, pa se agonija nastavlja. Da nije bilo Sekulić i njegovih momaka koji su stali u obranu nacionalnih interesa, danas bi sisačka rafinerija već bila ugašena i pretvorena u skladište MOL-ovih proizvoda… Možda naš politički establišment već i mrzi tog Sekulića jer bi bez njega sve već bilo gotovo…

Photo: Jurica Galoic/PIXSELL

Da naš vrli premijer, kad god ne zna ili mu je mrsko odgovarati na pitanja oporbe ili novinara, ne vidi u svima njima svoje neprijatelje i hibridne ratove koje oni vode protiv njega i njegove vlasti, onda bi vidio da mu pravi hibridni rat teče iz zgrade Ine, u kojoj se raskomotio mađarski centar za potkopavanje Hrvatske. I ne bi razvlačio postupak vraćanja Ine u nacionalno vlasništvo kao što razvlači i ne bi kupovao Mađarima vrijeme, pa Predrag Sekulić ne bi morao raditi njegov posao i izlagati se mobbingu mađarske obavještajne službe i dovoditi svoju egzistenciju u pitanje, braneći nacionalne interese!